Žestoko toplo ljeto 2026. godine donijelo je hrvatskim čitateljima i prvi roman Fride Šarar, riječko-beogradske književnice. Pričom o zreloj ženi koja se zaljubi u petnaestak godina mlađeg muškarca, Šarar je već zagolicala pažnju čitatelja. No, »Vrtovi, pilule i zavese« (u izdanju VBZ-a), debitantski roman ove mnogima drage književnice nije, što bi se dalo zaključiti iz temeljne radnje, tek običan ljubić. Riječ je, u osnovi, o knjizi koja ispituje granice vlastitih sloboda, želja i hrabrosti vezanih uz potpunu promjenu života. To je, pak, tema koju je u svom dosadašnjm radu Šarar znala često obrađivati, a razgovor o njezinom prvom romanu počinjemo pitanjem što ju je motiviralo da se, nakon što se okušala u različitim načinima izražavanja (lirika, pripovijetke, autobiografska proza…) okrene formi romana.

– Ideja o romanu je došla spontano. Moja prva motivacija nije ni bila napisati roman, već prenijeti jedan specifičan ambijent koji mi se javio u glavi. Prošle godine u proljeće sjedila sam na fizikalnoj terapiji s rukama i nogama potopljenim u neke kadice i bilo mi je smrtno dosadno, jer bila sam sama u sobi, a nije bilo ekrana, ni knjige, ni mobitela da mi okupiraju pažnju. Gledala sam u zid pred sobom i jedino što se pomjeralo u toj prostoriji bila je zavjesa na otvorenom prozoru, koju je njihao vjetar. Zamislila sam tada da sam na nekoj klinici drukčijeg tipa, možda u sanatoriju, i da treba neko duže vrijeme da provedem u potpunoj izolaciji, bez svih tih stvari koje oduzimaju pažnju. Osjetila sam to kao početak svojevrsne avanture i vrlo brzo izašla iz priče kao subjekt koji je nosi. Zapravo, u mojoj glavi to i nije bila priča, već film, jer sve je bilo vrlo živopisno i slikovito. A s obzirom da filmove nikad nisam snimala, već sam ih uvijek samo strastveno gledala, logično mi je bilo da glavna junakinja tog izmaštanog »filma« nisam ja, već netko drugi. Neka savršena diva iz moje mašte. Tu se javila Sonja. Zanimalo me tko je ona i zašto je takva kakva jeste. Kad sam krenula odmotavati klupko, još prije nego što sam i napisala prvo slovo, bilo mi je jasno da će taj tekst biti mnogo duži od svega što sam do sad pisala, možda novela ili čak roman. Ali ni tada nisam bila sigurna da ću ga napisati, da ću uopće imati vremena i volje za takav poduhvat. Zato ništa nisam ni radila planski, pisala sam kad mi se piše i kako mi se piše. Kad sam završila, shvatila sam da sam napisala roman.

Nisam iznevjerila sebe

Jeste li zadovoljni? Je li bilo teško?

– Zadovoljna jesam, jer ni na jednom koraku, ni u jednoj rečenici, nisam iznevjerila sebe, a samim tim ni ljude koji me čitaju. Nisam se trudila zadovoljiti bilo kakvu formu, nisam se trudila »zvučati« kao romanopisac, nisam čak ni namjeravala napisati roman, pisala sam slovo po slovo prateći sebe, svoju maštu i tijek misli, bez kalkulacija, bez razmišljanja o tome kako će moj tekst nekome izgledati, bez ikakve primisli o književnim trendovima ili, ne daj bože, kriterijima književnih priznanja današnjeg vremena. Književnost i politika su oduvijek bile isprepletene, a ta isprepletenost se u mnogim epohama, pa i u ovoj našoj, nametala kao imperativ dobre književnosti. Ja se nikada nisam ustručavala kazati javno svoje političke stavove na brutalno ogoljen način, ali isto tako nikad nisam dozvoljavala da mi bilo tko nameće o čemu ću i na koji način pisati. Ako pogledate današnje »uspješne« romane (stavljam pod navodnike, jer uspjeh je najrelativniji pojam), nema nijednog koji se suštinski ne oslanja na društveno-povijesni kontekst, na političke i kulturne koordinate jednog vremena.

Ako napišete roman koji se ne bavi socijalnim pitanjima, ratom, položajem manjina, nacionalizmom itd., on će ostati potpuno neprimijećen i nevidljiv radaru »uspješne« suvremene književnosti. Htjela sam da moj roman bude sve suprotno od toga. Sonja je imućna, obrazovana, bijela, heteroseksualna žena, dakle osoba koja ne trpi nikakvo ugnjetavanje, nepravdu, pritisak ili stigmu društva. Mi i ne znamo kojem društvu ona pripada, jer radnja romana nije geopolitički mapirana. Namjerno sam očistila tekst od svih tih suvišnosti koje me nimalo ne zanimaju. Mene zanima samo ljudska duša u vječnosti. Da bih došla do nje, moram je izolirati iz društva i suočiti je sa samom sobom. Jesam li u tome uspjela? Mislim da jesam. Netko će reći da ne postoji takav entitet kao što je »duša izolirana iz društvenosti«. Ali, s obzirom da je to jedno vječno otvoreno pitanje bez konačnih zaključaka, mogu samo odgovoriti: »Postoji«. I nastaviti svojim putem.

Na promociji romana u Beogradu prišla mi je jedna čitateljica i rekla da je imala zebnju kad je uzela ovaj roman u ruke, jer je pročitala sve moje knjige i nije bila sigurna je li roman forma u kojoj mogu ostati dosljedna sebi, onakva sirova, direktna i beskompromisna, kakva sam u poeziji i kraćoj prozi. Ali kad ga je pročitala, odahnula je i čestitala mi na vjerodostojnosti. Takvi komentari su moje najveće i jedine nagrade koje su mi potrebne.

Privatna arhiva

Proces pisanja nije bio težak, ali opet, i »teško« je relativan pojam. Nekad sam pisala po 12 sati dnevno, to bi možda nekome bilo teško. Sve skupa, napisala sam ga i uredila za 20 dana. I to bi možda nekome bilo teško, kao što bi meni bilo pakleno teško kad bi me netko osudio da previše razmišljam o romanu, pravim smicalice i zamke za čitatelje, odugovlačim pisanje godinama… Ne kažem da je to nešto loše. Ima genijalnih romana koji su pisani godinama, ali naprosto nismo svi isti. Nešto što je meni teško, drugome je lako. I obratno. Kad osluškuješ sebe i ne vodiš se vanjskim motivacijama i parametrima, onda je sve lako, makar izgledalo najteže na svijetu.

Vrijeme i prostor me ne zanimaju

Iz kojih je izvora stigla temeljna priča romana? Radi li se isključivo o mašti, ili postoji priča iz života?

– Temeljna priča je u potpunosti izmaštana, ali mnogi detalji te priče su direktno preneseni iz mog života. Ima par scena koje su doslovno prepričane anegdote iz iskustva, ima nekih dijelova Sonjine ličnosti kroz koje progovaram ja, ona je u mnogome slična meni, ali nismo iste. Ne postoji nijedan lik koji sam preslikala iz stvarnosti, ali svi oni imaju u sebi neke aspekte ljudi koje sam kroz život upoznavala. Bilo je zanimljivo sklapati svaki lik kao mozaik, pa se vraćati u njegovu prošlost pokušavajući ga što bolje razumjeti i objasniti. Na kraju ti likovi ožive. Kad pričam o njima, čini mi se kao da pričam o stvarnim ljudima. I čitav imaginarni svijet u kojem oni žive, bio je živ u mojoj glavi dok sam pisala. Radovala sam se odlasku u njega, kao da putujem u paralelnu stvarnost. Vjerujem da to osjećaju i čitatelji, ništa u toj knjizi nije lažno, sve je dišuće i živo. I ono stvarno i ono izmišljeno.

Što se tiče same priče, uvijek su me privlačili ambijenti koji izoliraju čovjeka iz svakodnevice. Otok, bolnica, sanatorij, banja, zatvor… Svakodnevica je ozbiljan egzistencijalistički pojam. Kad nju eliminiramo, pitanje je što ostaje. To je pitanje s kojim se ne smije suočiti svatko. O tome dosta pišem i u knjizi »Plemkinja iz roda gorštaka«. Ovaj roman je samo još jedan medij kroz koji se na specifičan način prelama sistem mojih stavova koji su potporni stupovi »Plemkinje«, kao i moralno-filozofska baza sve poezije koju pišem. Ta poezija je često ljubavna, iracionalna, introspektivna, rijetko kad angažirana, ali to ne znači da su ovi nepolitički »modusi bivstvovanja« što bi rekao Heidegger, lišeni egzistencijalne vrijednosti, pa i potencijala da se, djelujući i stvarajući kroz njih, iskaže neka suština i pokrene neka promjena. Svakako ne na banalan i upadljiv način kao što to radi pojedina angažirana književnost, već dublji, sofisticiraniji i manje opterećen vremenitošću.

Da se razumijemo, nemam ništa protiv angažirane književnosti, pogotovo one koja je autentična. Ima zaista dobre i iskrene, opravdane, angažirane književnosti. Na kraju krajeva, i za moju najčitaniju pjesmu »Jebo vas jezik« možemo reći da je angažirana. A to mi je malo tužno, jer ispada da su konteksti ono što nas najviše povezuje, doprinosi međusobnom razumijevanju i suosjećanju. Ja i dalje želim vjerovati da ima nešto mnogo suštinskije i dublje u nama, što nadilazi sve kontekste, društvene, političke, povijesne, nešto iracionalno, drevno i neizrecivo, simboličko i metaforičko, što komunicira mimo i okolo jezika. Vjerujem u to i o tome sve češće pišem. Vrijeme i prostor me ne zanimaju.

Ne doživljavam sebe kao pisca

Osnove priče nude elemente za klasičan »ljubić«. Ipak, »Vrtovi, pilule i zavese« nisu tek priča o vezi zrele žene i petnaestak godina mlađeg muškarca, već pokušaj da se progovori o potpunoj promjeni života i stavova o životu. Kako je tu tekao proces rada; kako ste kombinirali elemente potencijalne ljubavne romanse s analizama bitnih životnih pitanja?

– Promjena je moje vječno i uvijek aktualno pitanje. Stalno se mijenjam i ta otvorenost za promjenu je najveća sloboda, ali i prokletstvo, jer ona me čini ranjivom, nestabilnom, a u isto vrijeme i nesalomljivom. U toj ogoljenosti je najveća snaga, a čovjek je najogoljeniji u prijelomnim periodima svog života, kad se seli, kad se razvodi, kad rađa, kad sahranjuje, kad se zaljubljuje. To su faze života u kojima nismo sasvim normalni, u kojima postajemo osjetljiviji na svemir i njegove tanke vibracije. Bilo mi je zanimljivo da moja junakinja doživi fatalnu ljubav u trenutku kad nije psihički stabilna i kad joj je najmanje potrebno nešto što će je još više poljuljati. Htjela sam je pratiti na tom putu i vidjeti hoće li se, pred ambisom života i strasti, povući u sebe kao puž u kućicu, ili će se baciti u bezdan, riskirajući sve. Stalno sam bila u njezinoj glavi, pratila njezine unutarnje monologe. Do samog kraja nisam znala što će se dogoditi. Pustila sam Sonju da odluči. Nisam odlučivala umjesto nje.

Mislim da su ljubavne priče danas podcijenjene, kao što je podcijenjeno mnogo toga značajnog i egzistencijalno važnog. Napisala sam već negdje da je ljubav uvijek bila i bit će aktualna, da su i vojnici u rovovima pisali ljubavna pisma, a mi smo tobože previše zabrinuti za svijet da bismo pisali o ljubavi. Ljubav je najozbiljnija stvar i nema ništa površno u tome. Ipak, dobro ste primijetili, ovo nije ljubavni roman. Nije ni ženski roman. Glavna junakinja je žena jer je meni bilo lakše razumjeti ženski lik, ali mogao je biti i muškarac. Kroz ljubavnu priču prelamaju se druga bitna pitanja: pitanje smisla, starenja, slobode, trajanja, morala, promjene, smrti… Jedna čitateljica mi je ozareno čestitala što sam uspjela »podvaliti« filozofski roman u ruhu ljubavne priče. To me nasmijalo, jer stvarno nisam imala namjeru išta podvaljivati. Način na koji je pisan taj roman, to sam točno ja: i strastvena i duhovna, i zanesena i racionalna, i tjelesna i spiritualna, i prosta i složena.

Roman je pred godinu dana objavljen u Srbiji, a nedavno u Hrvatskoj. Kakve su do sada reakcije?

– Sigurno da ima svakakvih dojmova, ali do mene dolaze samo dobre reakcije. Govorim o publici, nisam primijetila da se kritika nešto pretrgla s pisanjem osvrta, ali to me baš uopće ne zanima. Imala sam promocije u Beogradu i Novom Sadu, koje su bile odlično posjećene, a idućeg mjeseca, na festivalu Vrisak, održat će se i prva promocija hrvatskog izdanja. Javljaju mi se ljudi koji su se prepoznali u priči, kliknuli s nekim od likova i puno njih koji nisu ispustili knjigu iz ruku dok je nisu cijelu pročitali. To mi je super, jer ne želim svojim tekstom ikoga gnjaviti i smarati.

»Savršeni tekst je potpuno nevidljiv« glasi jedan od mojih tvitova iz knjige »Ženo, pokrij tu dušu«. To je ono čemu težim, ne zanimaju me jezične vratolomije i mrcvarenje sintakse. Zanima me kazati što imam na što točniji i bistriji način. U tom smislu ja i ne doživljavam sebe kao pisca. Jezik je potpuno nebitan, bitno je samo ono što on nosi. Kad bi postojao neki način da se šalju u svijet ogoljena značenja i osjećanja, odmah bih prešla na to, zaobišla bih logos u širokom luku (smijeh). Zapravo, ne fascinira me zanatski dio bilo koje umjetnosti, već samo smisao i poruka koju ona nosi.

Radite li na nečem novom?

– To je pitanje na koje uvijek odgovorim: »Nažalost, da.« Ha-ha, malo sam ironična, jer cijelog života se trudim ne biti pisac, ali koliko god da bježim od teksta, on mi je uvijek za petama. I uvijek ima nešto novo. Ne nešto, nego previše toga. Nova zbirka poezije koja je gotova, ali sačekat ću s njezinim objavljivanjem, jer sam počela »štancati« knjigu za knjigom kao da sam neka skribomanka, a sve sam suprotno od toga. Imam jedan do pola završen autobiografski roman i, vjerovali ili ne, počela sam pisati nastavak »Vrtova«. Nešto me kopkalo da vidim što će dalje biti sa Sonjom. Ali ne mogu obećati da ću ga ikad završiti. To mora ostati neizvjesno i potpuno spontano. Drukčije ne funkcioniram, niti pišem. Ono što mogu obećati je ta nova zbirka, vjerojatno početkom sljedeće godine. To je nešto čemu se radujem, jer poezija je ipak moja najveća ljubav, a ova knjiga će »da grmi«. No, dok se ne pojavi – čitajte »Vrtove« i vidimo se na promociji na Vrisku!