Slobodan Šnajder, istaknuti hrvatski književnik, dramatičar, prozaik i publicist, preminuo je u 78. godini, objavila je njegova kći Tena Šnajder na društvenim mrežama. Od svog uglednog člana oprašta se Hrvatsko društvo pisaca, koje podsjeća da je Šnajder rođen u Zagrebu 8. srpnja 1948. godine. Diplomirao je filozofiju i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je suosnivač i glavni urednik teatrološkog časopisa Prolog te urednik edicije izdavačke kuće Cekade. Prozu, eseje, kritike i drame objavljivao je od 1967. godine.

Pozornost kazališta i kritike privukao je već prvim dramama (»Minigolf«, 1968.; »Histerična bajka«, 1969.; »Vrtuljak ljubavi«, 1974.; »Metastaza«, 1974.; »Shocking«, 1977.) i dramoletima (»Neki Jona«, 1973., i »Juraj se bori protiv Svetoga Zmaja«, 1974.), kojima je utvrdio politički angažiranu književnu poetiku, s Bertoltom Brechtom kao glavnim uzorom.

Dramom »Metastaza« navijestio je niz »drama biografije« koje prikazuju živote povijesnih ličnosti, osobito iz književnosti i kazališta, buntovne intelektualce i umjetnike u oporbi prema vladajućoj ideologiji (»Kamov. Smrtopis«, 1977.; »Držićev san«, 1979.; »Hrvatski Faust«, 1981.; »Confiteor«, 1983.; »Dumanske tišine«, 1986.; »Gamllet«, 1987.; »Draga Tilla«, 1991.; »Nevjesta od vjetra«, 2003.). Pisao je i drame ratne tematike (»Utjeha sjevernih mora«, 1992.; »Zmijin svlak«, 1994.).

Prozna djela

Šnajderove tekstove, navodi HDP, odlikuju fragmentarnost, epizodičnost, otvorena prostorna i vremenska struktura, aluzivnost, zahtjevnost scene, interkulturalnost i intermedijalnost. Kazališne kritike i eseje sakupio je u knjizi »Radosna apokalipsa« (1988.), a proze je sabrao u zbirci »Knjiga o sitnom« (1996.). U proznom fragmentu »Snebivanje« (1979.) i u neobjavljenoj drami »Bauhaus« (Zagrebačko kazalište mladih, 1990.) pisao je o studentskom pokretu iz 1968. godine, u kojem je i sam sudjelovao. Šnajderova drama »Enciklopedija izgubljenog vremena« izvedena je u HNK-u u Varaždinu 2011. godine, a drama »Kako je Dunda spasila domovinu« postavljena je u Istarskom narodnom kazalištu u Puli 2012. godine. Drame su mu izvođene i u inozemstvu (»Hrvatski Faust«, Theater a.d. Ruhr, 1987. te Burgtheater, Beč, 1993.)

Među Šnajderovim proznim djelima ističu se i zbirka novela »505 sa crtom« (2007.), roman »Morendo« (2012.), ratno-ljubavna priča složene strukture, čija se radnja odvija u bolnici iz perspektive pripovjedača kao bolesnika, roman »Doba mjedi« (2015.), koji prati sudbinu Folksdojčera od njihova iseljivanja iz Njemačke u 18. stoljeću do protjerivanja nakon Drugoga svjetskog rata te noviji povijesni roman »Anđeo nestajanja« (2023.) koji, kroz sudbinu glavne junakinje Anđe Berilo, prikazuje sudbinu jednog naroda i pripovijeda o ljudima koji vjeruju u ideale čak i kada se u njih nepovratno razočaraju.

Dobitnik je brojnih nagrada među kojima se ističu Nagrada »Branko Gavella« za dramu »Hrvatski Faust« (1982.); Nagrada »Marin Držić« za drame »Kosti u kamenu« (2006.), »Kako je Dunda spasila domovinu« (2008.) i »Enciklopedija izgubljenog vremena« (2009.); Nagrada »Meša Selimović« za roman »Doba mjedi« (2016.) te Nagrada »Višnja Machiedo« za najbolje književno-esejističko djelo napisano na hrvatskom jeziku za knjigu eseja »Umrijeti u Hrvatskoj« (2019.). Djela su mu prevedena na brojne svjetske jezike.

Kazalište

Slobodan Šnajder je od 2001. do 2004. godine bio ravnatelj Zagrebačkog kazališta mladih. Njegova drama koja je do danas predmet žestokih sporenja, »Hrvatski Faust«, imala je hrvatsku praizvedbu na Splitskom ljetu 1982. u režiji Dina Radojevića. Šnajderov izlazak u svijet počeo je godinom 1987. i upravo tim tekstom – kad je Roberto Ciulli u Theateru a.d. Ruhr postavio »Hrvatskog Fausta«, odigravši ga oko 100 puta u njemačkim zemljama, Europi i SAD-u. U 1990-ima je Šnajder isključen iz hrvatskog kazališta političkom represijom i njegove drame nisu igrane do jeseni 1999. kad je u varaždinskom HNK-u Petar Veček postavio postsocijalistički grand-guignol »Kod Bijelog labuda«. Kako se politička zabrana nije dala protegnuti na Europu, upravo su u tom razdoblju mnogi njegovi tekstovi igrani izvan domovine, od Irske do Izraela. Drama »Peto evanđelje«, pisana prema dnevniku Ilije Jakovljevića »Konclogor na Savi«, izvedena je u dvjema verzijama: njemačkoj (Theater Kampnagel, Hamburg), te hrvatskoj (Zagreb, ZKM), obje 2004. u režiji Branka Brezovca.

Praizvedba drame »Kosti u kamenu«, prema nekim elementima političke biografije Josipa Broza Tita, izvedena je (na makedonskom) u Bitoli, u režiji Branka Brezovca, 2007. godine. Tekst »Moja draga Tilla!«, pisan za lutke, postavila je 2010. Kruna Tarle, u koprodukciji Zagrebačkog kazališta lutaka i berlinske lutkarske akademije HfS Ernst Busch, koja je svoju njemačku verziju istog naslova praizvela u Leverkusenu i Berlinu. Praizvedbu »Enciklopedije izgubljenog vremena« u Varaždinu (2011.) kao i praizvedbu »Kako je Dunda spasila domovinu u Puli« (Istarsko narodno kazalište, 2012.), režirala je Snježana Banović.

Novinske kolumne

Slobodan Šnajder je bio kolumnist riječkog Novog lista (»Opasne veze«) i dnevnika Glas Slavonije (»Početnica za melankolike«). Izbor političkih kolumni koje je pisao u Novom listu od 1994. do 1999. objavio je u knjizi »Kardinalna greška«, a od 1999. do sredine 2004. u knjizi »Umrijeti pod zvijezdom«. Progovarajući o »kardinalnim greškama« službene hrvatske politike, autor je kao »nedržavotvorni« intelektualac komentirao »državotvorne« poteze i događaje koji su se tijekom 90-ih odvijali u nas, primjerice, beatifikaciju Alojzija Stepinca, ustaške konclogore, odseljavanje ljudi »nepoželjnih« prezimena…

Šnajder je bio intelektualac čije je djelovanje u Hrvatskoj devedesetih bilo pod embargom, a koji je kritično i bez kompromisa iznosio svoje stavove u novinskim kolumnama. U posljednje vrijeme »Opasne veze« objavljivao je u Telegramu.

Bogat opus

Od Šnajdera se objavom na Facebooku oprostio književni kritičar Velimir Visković, nazivajući ga intelektualcem europskog formata.

– Umro je moj drug, moj veliki prijatelj Slobodan Šnajder. Pisao sam o njemu mnogo puta (opširni pogovor u Sabranim djelima, biografski esej u knjizi »O sebi, o drugima«, da spomenem samo najvažnije tekstove). Ovdje donosim kratki zapis napisan kao obrazloženje nagrade koju je Šnajder dobio preklani u Budvi.

(…) Zbog svojega lijevog opredjeljenja (sam Šnajder se više puta deklarirao kao idejni sljedbenik nemirne ‘68. godine i filozofa frankfurtske škole), početkom devedesetih bio je prinuđen na politički egzil u Njemačku. Postupno se vraćao u matičnu sredinu, isprva pišući kolumne u hrvatskim medijima (Glas Slavonije, Novi list), a potom i definitivnim fizičkim povratkom.

Riječka socijaldemokratska vlast ponudila mu je potkraj devedesetih da bude intendant u riječkom HNK-u, ali izbor nije odobrila HDZ-ova središnja vlast (zbog pritiska crkve). U dvijehiljaditima Šnajder je ipak ostvario jedan četverogodišnji ravnateljski mandat u Zagrebačkom kazalištu mladih, ali nije reizabran zbog sukoba s gradskom vlašću.

Zadnjih petnaestak godina, dijelom suočen i s bojkotom kazališta, Šnajder se sve više posvećuje pisanju proze…

Svojim polivalentnim, bogatim opusom i cjelokupnim književnim i intelektualnim djelovanjem Šnajder je ostavio snažan trag ne samo u hrvatskoj kulturi, već na kulturnom prostoru cijele bivše zajedničke zemlje, pa i Europe.

Polemičar i učitelj

Kazališna redateljica i teatrologinja Snježana Banović ovako piše o Šnajderu:

– Otišao je moj prijatelj, saveznik, istomišljenik i drug. Suborac. Omiljeni pisac svjetskog kalibra, polemičar i učitelj (koji to nije htio nikada biti), principijelan do kraja. Predivan čovjek srca velikog kao ocean. Proveli smo dvadeset i pet godina u drugarstvu na kojem sam zahvalna do neba. Takav se privilegij rijetko zasluži.

Neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi

Ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek uputila je izraze sućuti u povodu odlaska Slobodana Šnajdera, »nedvojbeno jednog od najkompleksnijih i najbeskompromisnijih glasova suvremene hrvatske kulturne scene«.

– Svojim umjetničkim radom i javnim djelovanjem, velikim dijelom vezanim uz kazalište, Slobodan Šnajder ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi. Njegovo pisanje, vođeno osebujnim talentom i oblikovano iznimnim radom, iznjedrilo je antologijska djela koja je, osim hrvatske, prepoznala i europska čitateljska publika u prijevodima na brojne jezike i izvedbama na relevantnim inozemnim kazališnim scenama.
Uz visoku estetsku vrijednost, Šnajderov opus funkcionira i kao aktivna historiografska metafikcija koja je sustavno dekonstruirala neuralgične točke nacionalne i europske povijesti 20. stoljeća, dok je njegov društveni angažman bio imanentan samom tekstu. Šnajder je književnost koristio kao instrument za seciranje odnosa između totalitarnih sustava i individualne sudbine. U hrvatsku književnost unio je radikalne formalne i tematske inovacije, poput polifone dramaturgije i epskog teatra, historizaciju tabuiziranih kolektivnih trauma, kao i sintezu visoke erudicije i dokumentarizma. Odnos kulture, ideologije i politike u Šnajderovu radu bio je obilježen trajnim, produktivnim sukobom. Smatrao je da kultura koja ne pruža otpor dominantnom političkom narativu gubi svoj smisao, istaknula je ministrica.