Znate li tko je Mary Ann Evans? Ukoliko možda ne znate, to je pravo ime engleske književnice koja je objavljivala pod pseudonimom George Eliot. Rođena je 1819. godine i zarana je pokazala neobičnu intelektualnu znatiželju i stekla široku naobrazbu. Kao djevojka odbacila je kršćanske dogme, ali je ostala privržena nauku o dužnosti i ljubavi. U Londonu je upoznala kritičara Georgea Henryja Lewesa; s njim je zasnovala izvanbračnu zajednicu, zbog čega je bila izopćena iz društva. Nakon prijevoda iz filozofije religije (Straussova »Života Isusova« i Feuerbachove »Biti kršćanstva«), objavila je tri pripovijesti u knjizi »Prizori iz svećeničkoga života«, a njezin muški pseudonim poticao je uvjerenje da je riječ o svećeniku.

Potom je započela niz velikih romana, a uspjeh je postigla već prvim »Adam Bede« (1859.), o nezakonitoj vezi plemića i žene optužene za čedomorstvo. U »Mlinu na Flossi« piše o vezi brata i sestre; u romanu »Silas Marner« o čovjeku nepravedno izbačenom iz vjerske zajednice; o smislu dužnosti i žrtve u romanu »Romola«, a o žrtvovanju za političke ciljeve u romanu »Felix Holt, radikal«. Remek-djelo »Middlemarch« roman je o isprepletenim sudbinama ljudi u provincijskom gradiću. U posljednjem romanu, »Daniel Deronda«, piše o ljubavi nesretnoj zbog dobrobiti zajednice. Nakon smrti pala je u zaborav, dok je kritika od sredine 20. stoljeća smatra jednim od utemeljitelja engleskog i europskoga psihološkog romana.

Mary Ann Evans muški je pseudonim koristila kako bi njena djela bila shvaćena ozbiljno. Govorila je da želi ostati inkognito jer je primijetila da »pseudonimi omogućuju različite prednosti, bez opasnosti za ugled«, dok je njen partner George Lewes pojasnio da je poanta anonimnosti bila da se knjigu sudi po kvaliteti, a ne na temelju predrasuda o ženama autoricama. Prema pisanju Vox Feminaea, u povodu 25. obljetnice britanske književne nagrade Women’s Prize for Fiction, kroz projekt »Reclaim Her Name« bit će pod pravim imenom objavljena djela 25 autorica koje su pisale pod pseudonimom. Naslovnice knjiga ilustrirale su umjetnice iz cijelog svijeta.

Kate Mosse, direktorica Women’s Prize for Fiction, izjavila je da ovaj projekt potiče diskusiju o tome zašto su autorice morale koristiti pseudonime te osnažuje žene i pruža im priznanje koje i zaslužuju. Istraživački tim razmotrio je više od 3.000 spisateljica koje su pisale pod lažnim imenom te među njima odabrao 25 njih za ovu kolekciju. Osim Mary Ann Evans, tu su »A Phantom Lover« autorice Violet Paget (Vernon Lee), »Indiana« autorice Amantine Aurore Dupin (George Sand), »The Head of Medusa« autorice Julije Constance Fletcher (George Fleming), »The History of Sir Richard Calmady« Mary Kingsley (Lucas Malet) i druge. Primjer su i sestre Charlotte, Emily i Anne Brontë, koje su neka od svojih djela objavile pod pseudonimima Currer, Ellis i Acton Bell.

Spomenuta George Sand (1804. – 1876.) bila je iz aristokratske obitelji. Nakon nesretna braka i razvoda, posvetila se književnosti. Bila je poznata po nizu ljubavnih pustolovina (J. Sandeau, A. de Musset, F. Chopin) te kao zagovornica prava žene na ljubav izvan društvenih normi, što je značajka i njezinih ranih romana, koji se odlikuju mnogobrojnim transponiranim autobiografskim elementima i u kojima je tematizirala sukob ljubavne čežnje i društvenih konvencija.

Primjer hrvatske književnice koja je pisala pod pseudonimima je Marija Jurić Zagorka (1873. – 1957.). Znajući da kao žena nema preveliku moć u tada muškom svijetu književnosti i novinarstva, dio je svojih tekstova objavljivala pod muškim imenima Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh ili Iglica. Od 1895. do 1910. bila je stalno zaposlena u redakciji Obzora, uglednih zagrebačkih dnevnih novina. Napreduje od anonimne reporterke do europski afirmirane političke novinarke koja izvještava o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji. Također piše romane sa suvremenom tematikom, jednočinke za amaterske kazališne družine, pripovijetke i humoreske te polemičke tekstove u kojima se zalaže za ravnopravnost spolova i za ženska prava (pravo na obrazovanje, na profesiju, na imovinu i žensko pravo glasa).

Korištenje pseudonima poznato je već u antici. Učestalo je od 16. stoljeća, osobito kod književnika: Molière (Jean-Baptiste Poquelin), Voltaire (François-Marie Arouet), Novalis (Georg Philipp Friedrich Freiherr von Hardenberg), Stendhal (Henri Beyle), Mark Twain (Samuel Langhorne Clemens), Maksim Gorki (Aleksej Maksimovič Peškov), André Maurois (Émile Herzog). Postoje i pseudonimi čiji nosioci nisu nikada identificirani (Junius, Traven). U hrvatskoj književnosti poznatiji su pseudonimi: Ksaver Šandor Gjalski (Ljubomil Babić), Jenio Sisolski (Eugen Kumičić).

Agatha Christie, slavna britanska spisateljica brojnih kriminalističkih romana i pripovijetki, poznata i kao kraljica krimića, napisala je i šest ljubavnih romana pod izmišljenim imenom Mary Westmacott. Ranu karijeru poznatog američkog pisca Stephena Kinga obilježilo je ograničenje izdavača prema kojemu je godišnje smio objaviti samo jednu knjigu. Stoga se 1977. godine popularni pisac horora odlučio na korištenje pseudonima. Pod pseudonimom Richard Bachman tijekom Kingove je karijere objavljeno šest knjiga.

U novije vrijeme primjer pisanja pod pseudonimom je J.K. Rowling, koja je pod imenom Robert Galbraith objavila kriminalističke romane o detektivu Cormoranu Strikeu. Autorica uspješnica o Harryju Potteru željela je pisati suvremene kriminalističke romane s uvjerljivom pričom u pozadini, pa je izabrala pseudonim Robert Galbraith kako bi se o tim romanima prosuđivalo neovisno o njenom dotadašnjem radu. Danas je i vrlo popularna talijanska književnica Elena Ferrante, što je pseudonim. Skrivenoga identiteta, pretpostavlja se da je rođena u Napulju 1943. godine. Pseudonim se referira na spisateljicu Elsu Morante, a pojavila se i pretpostavka da se iza imena Elene Ferrante možda krije muškarac.