Količina nije sama sebi svrhom: u protežnosti pomno raspoređenih poglavlja, u kojima se smjenjuju prošlost i sadašnjost, nostalgično sjećanje i kirurška analitičnost, kvantiteta je pokriće za ambiciju da se fiksiraju vrijednosne konstante jedne generacije i jedne epohe. Da bi se shvatilo kakve su to konstante, treba ipak pročitati knjigu. Pojednostavljeno rečeno, »Kalendar Maja« otkriva starog i istodobno novog Ferića. Starog jer u romanu ponavlja repertoar svojih davno iskušanih tema, novog jer tim istim temama daje jasno definiran okvir, u kojem se prošlost i sadašnjost, sjećanje i stvarnost nude kao elementi koji kanaliziraju sudbine njegovih junaka. Možda valja početi od naslovne sintagme, tim više što je izazvala sve moguće kontroverze, vezane za kalendar starog indijanskog naroda Maja. Roman u današnjem značenju te riječi nastao je iz kronike, a kako je za kroniku presudan odnos prema vremenu, izvjesno je da njene zahtjeve nije mogao zanemariti ni Ferić.
Princip paralelizma
Pišući o jednoj generaciji, nekadašnjim polaznicima XVI. zagrebačke gimnazije, koji su se rodili u jednom ratu, a umirovljeni su u drugom, on zapravo piše povijest vremena. Sjetimo li se najvećih pripovjedača 20. stoljeća, kao što su Joyce i Proust, shvatit ćemo da njihova literatura nije ništa drugo nego pokušaj da se na neki način zaustavi vrijeme. Ili da se »zauzda« smrt, koja je jedan od Ferićevih lajtmotiva. A to što je posegnuo za naslovom »Kalendar Maja«, proizlazi s jedne strane iz empatije prema Lowryju i njegovu romanu »Pod vulkanom«, dok s druge strane slijedi iz prirode romana kao književnog žanra. U jednom prizoru Lowryjeva romana, Geoffrey Firmin i njegova žena Yvonna razgovaraju o majanskom kalendaru (radnja se zbiva u Cuernavaci, gradu koji Meksikanci zovu Quauhnahuac), a u Ferićevu slučaju kalendar je simbol dvostrukosti koju vrijeme u svojoj prolaznosti, u stalnom protjecanju i novom započinjanju, uvijek podrazumijeva. Sa svojom dinamikom, ambivalentnošću i stalnim preobrazbama, jedini ekvivalent vremenu možda je more.
To je u skladu s radnjom romana koji se velikim dijelom zbiva na moru, za putovanja kojim su Ferićevi junaci ponovili jedno davno putovanje, ne bi li tako vremenu stali na rep. Citat iz Lowryjeva romana, tiskan na početku, vraća nas tom znamenitom engleskom piscu. Roman »Pod vulkanom« ima 12 poglavlja, Ferićev ima 12 junaka okupljenih na brodu »Tramuntana«, princip paralelizma svojstven je jednom i drugom autoru, a u guštari svih mogućih definicija oba romana bliski su pojmu menipejske satire. To su moguće sličnosti između dva civilizacijski i generacijski daleka pisca, a potaknute su pozivanjem na Lowryja, koji se u »Kalendaru Maja« apostrofira nekoliko puta. Ne treba također zaboraviti činjenicu da se radnja romana »Pod vulkanom« događa na Dan mrtvih, a mrtvi su konstanta Ferićeve književnosti u onom smislu u kojem je sadašnjost neodvojiva od prošlosti kao što je i život neodvojiv od smrti. Što se pak nacionalne književnosti tiče, Feriću su bliski Vladan Desnica i Slobodan Novak.
Beletrizirani kalendar
Prvi zbog oksimoronske svijesti (na jednome mjestu spominje se roman »Zimsko ljetovanje«) i opsjednutosti smrću, drugi zbog maritimne dimenzije i putovanja brodom, koje nekim grotesknim elementima zaziva Novakovu novelu »Jednosmjerno more«. Simptomatično je također da se radnja svih Ferićevih romana, od »Smrti djevojčice sa žigicama« do »Djece Patrasa« i »Kalendara Maja«, bar djelimice događa na otoku Rabu, a što taj otok znači u književnoj konfiguraciji Slobodana Novaka izlišno je dokazivati. Napokon, kad Ferićev narator tvrdi da su »svi četvero živjeli u ritmu bolova gospođe Ksenije«, onda to neodoljivo podsjeća na junaka romana »Mirisi, zlato i tamjan«, koji je živio u skladu s ekskrementalnim pulsacijama Madone Markantunove. Kako definirati »Kalendar Maja«? Kao obiteljsku sagu ili kao bildungsroman sa stazama koje se račvaju u smjeru krimića, trilera i groteske, svedene u krajnjoj liniji na makabrične i erotsko-eruptivne natruhe. Nije se Ferić žacao ni od najnevjerojatnijih nevjerojatnosti, nije cenzuirao svoj um ni pred najšokantnijim asocijacijama, podređujući ih željeznoj logici i stvarajući dojam da se sve dogodilo onako kako se moralo dogoditi.
Ali ako pođemo od naslova, ako znamo da ljudsku sudbinu čini prepletanje svjetla i sjene, ako Ferić shvaća vrijeme kao ishodište života i smrti, onda je njegova knjiga uistinu kalendar. No, za razliku od konvencionalnih kalendara, u koje su upisana imena svetaca i važnih blagdana, Ferićev roman je beletrizirani kalendar na temu jedne zagrebačke generacije, koja je imala svoje uspone i padove i čiji protagonisti, u suton svojih havariranih egzistencija, zbrajaju pluseve i minuse, svjesni da gubici uvijek pretežu nad dobicima i da je trka za srećom isto što i trka za vlastitom sjenom. Stari Grci identificirali su vrijeme s Oceanom, božanskom vodom koja oplakuje Zemlju i svemir, a radnja Ferićeva romana događa se na Kvarneru i srednjem Jadranu, kao vrsti Arkadije u kojoj će mane i vrline njegovih junaka doći do punog izražaja. Čovjek je izmislio sat zato da bi pobjegao od prirode, da bi bio sam svoj gospodar, iako se na koncu zapleo u nezasitne ambicije kao što se pile zaplelo u kučine.
Brodska krntija
U »Limenom bubnju« Grass se pobunio protiv vremena tako što je njegovoj junak, Oskar Matzerath, na treći rođendan prestao rasti. Toj neumitnosti vremenskog protjecanja Ferićevi junaci pokušali su se oduprijeti tako što su, gotovo pola stoljeća poslije maturalnog putovanja, organizirali njegovu reprizu. Opet se putovalo brodom, opet je itinerar isti, od Opatije do Krka, Golog otoka, Cresa, Raba i Zadra, opet se pjevalo i bančilo. Sve je bilo kao nekad; samo su putnici bili zamjetno stariji i od nekadašnje razredne družine svedeni gotovo na četvrtinu. Inicijator putovanja bio je ginekolog Tihomir Romar, ujedno i pripovjedač. Doduše, ideju za takvo što dobio je od austrijskog kolege Reinharda, koji se sa svojim gimnazijskim vršnjacima upustio u sličnu plovidbu, ali za smisao romana to je najmanje važno. U fokusu zbivanja su Tihomir i Senka, njegova femme fatale s kojom je u različitim razdobljima života proveo ekstremno lijepe i ekstremno bolne trenutke, a na toj osnovnoj niti pisac je kao na kakvom glomaznom grozdu nanizao mnoge usputne romane i romančiće, koji se uklapaju u mozaik, iako bi mogli funkcionirati i kao zasebne cjeline.
Roman je građen na principu alternacije: kao što se u prirodi izmjenjuju noć i dan, tako se u »Kalendaru Maja« izmjenjuju poglavlja u kojima glavni junak raportira o opetovanom putovanju nekadašnjih maturanata, s poglavljima koja funkcioniraju kao flashbackovi i u kojima se Tihomir sjeća svega što se zbivalo od vremena kada se držao za mamine skute, pa do trenutka ukrcavanja na stari trabakul u Opatiji. Njegove inicijacijske godine vezane su za dio Zagreba koji se proteže od Kvaternikova trga do Maksimira, a omeđen je Zajčevom i Petrovom, ne samo kao uličnim toponimima nego i kao bolničkim destinacijama koje svojom svrsishodnošću asociraju na život i na smrt. Poput većine dječaka u toj dobi, Tihomir je bio zaluđen nogometom, ali je rano oćutio zadah smrti, najprije posredovanjem pogrešno uručenog brzojava, a onda kao svjedok nesreće u kojoj je poginuo njegov bliski prijatelj. Potom je uslijedila majčina bolest, njen kraj, konfliktni odnos s ocem, prva iskustva s prostitutkama i strasna veza sa Senkom koja se pretvorila u veliku ljubav da bi potom izblijedjela i u jednom času opet nikla kao cvijet koji u nutrini nosi baudelaireovske, istodobno opijajuće i otrovne mirise.
S druge strane, u sadašnjosti, Tihomir je spektator i kroničar svega što se zbiva na reprizi jednog davnog krstarenja, a epizode iz prošlosti nude se kao predtekst na temelju kojeg čitatelj može pretpostaviti kako će se nekadašnji maturanti ponašati kad zađu u ozbiljne godine. Ili, drugim riječima, kad se nađu u zadanom prostoru, omeđeni brodskom krntijom i ostarjelom klapom, čije su promjene raspoloženja nepredvidljive kao što su nepredvidljive morske nevere. Budući da je u pozadini fabule vrijeme školskog naučavanja, Ferićevi protagonisti doimaju se kao popravkaši koji nisu položili ispit iz najvažnijeg predmeta, pa bi sve ono što su fulali u privatnim i profesionalnim životima trebali ispraviti za vrijeme novog okupljanja. Pitanje je može li se život ponoviti i može li se nadoknaditi ono što je jednom propušteno. Iako ne nudi eksplicitni odgovor, piščevo stajalište o tome po svemu sudeći nije pozitivno. Na brodu koji se ne može usporediti s »Titanicom«, nade Ferićevih junaka tonule su jednakom brzinom kao što je one kobne travanjske noći, prije sto godina, u sivim vodama Atlantika tonuo ponos kompanije White Star Line.
Ferić je romantičar
Na kraju, u Rabu, dvanaestoro putnika pripitomilo je uzburkane strasti, kao što se poslije neugodne oluje pripitomilo i more. Svojim izgledom vremešni maturanti korespondirali su s izgledom olinjale »Tramuntane«, što je dušu dalo za Feriću tako drage groteskne prispodobe. Čega sve nema u tom njegovom kalendaru? Žena koja u kolicima vozi plastičnu bebu, majka koja proklinje mrtvorođenče, Tihomir koji se smije pred Juganinom raskrečenom vaginom, cura koja voli šepavca, ali ga voli iz sažaljenja, spiritističke seanse, blizina smrti koja glavnog junaka ispunjava svojom veličinom, seksualni trokuti, romboidi i paralelopipedi, regruti koji uvježbavaju redaljku na Senki-radodajki i još mnogo toga što teško može stati u ljudsku maštu, a kamoli u kritiku koja treba razobličiti roman kao što kirurg razobličava ljudsku utrobu. Možda nije lako povjerovati, ali Ferić je nepopravljivi romantičar; da nije, ne bi sročio roman o ginekologu koji je poslije svih mogućih peripetija ostao beznadno zagledan u Senku.
»Kalendar Maja«? To je roman o srcu i o instinktu, o glazbenoj temi »Il silenzio« koju je skladao Nini Rosso, o mrtvima koji na neki način dirigiraju živima, o patuljastom trubaču, o prostitutkama kao »gostoljubivim slivnicima« (kako su ih krstili Bruckner & Finkielkraut), o doktoru koji je spavao sa svojom pacijenticom i ženama koje su tog istog doktora, poput remorkera, vukle do njegove boginje, o smrtnoj zaljubljenosti i medenom mjesecu, svedenom na opsluživanje terminalno bolesne gospođe, o mlazu pišaline u hamburškom St. Pauliju, upakiranom za svaki slučaj u kondom, napokon, o onom što psihonaliza zove oceubojstvo, roman o starosti, samoći, sprovodu lavice u maksimirskom parku i koječemu drugome. To je roman o ljepoti i strahoti, svemu što na ovaj ili onaj način definira ljudski život. Roman o »sedamdesetogodišnjim djevojkama«, u kojem je pisac stisnuo gas do daske, podastirući mračne, ali isto tako prekrasne prizore kao što je onaj s noćnim kupanjem, kad su njegovi junaci, oivičeni svjetlom reflektora, plutali u moru kao da su ondje oduvijek. To je roman o životu i o smrti, o vremenu, ali i o kraju vremena koji je u mirakuloznoj protežnosti svih vidljivih i potencijalnih značenja mogao smisliti samo Ferić.
