Zagrebački izdavač OceanMore objavio je ove godine prvu knjigu proze, »Nula previše«, Ivana Pranjića, uglednog intelektualca i profesora književnosti iz Čakovca, autora iza kojeg su do sada objavljene zbirka pjesama »Rukopis tišine« (2006.) i zbirka eseja »Iskrenost daruje pismenost« (2009.).

Prvi Pranjićev prozni istup za sada je naišao na jako dobre ocjene, a ono što je posebno zanimljivo je da te knjige vjerojatno nikada ne bi bilo da profesora Pranjića na stvaranje nije motivirao njegov bivši učenik, danas poznati hrvatski književnik Kristian Novak, urednik u izdavačkoj kući OceanMore.

Upravo stoga razgovor o ovoj sjajnoj knjizi autobiografske proze vezane u najvećoj mjeri uz autorovo odrastanje u Bosni, ali i njegov kasniji pedagoški rad u Međimurju, pa počinjemo pitanjem o tom nesvakidašnjem nastanku ove zbirke pripovijedaka.

Književni kapacitet

– Za autorski ulazak u književnost zahvaljujem svojim učenicima Matiji Hlebaru i Kristianu Novaku. Matija me uporno nagovarao da objavim zbirku pjesama koje sam izvodio uz gitaru na satovima hrvatskog jezika. Počeo sam prekapati po starim rukopisima i na kraju se rodila knjiga »Rukopis tišine«.

Kristian je bio na njezinoj promociji i poslao mi je pismo nakon kojeg su mi narasla krila. Komunikacija s njima, od gimnazijskih dana do danas, velika je radost za svu trojicu. Ostali smo cijelo vrijeme u kontaktu, dopisujući se, sudjelujući na promocijama, družeći se.

Ti razgovori donose mi nadahnuće, čaroliju. Još u vrijeme odrastanja vidjelo se da je Kristian književni kapacitet. Objavio sam mu prve pjesme u školskom listu, a zatim i u »Antologiji međimurske mlade lirike«. Sudjelovao sam zajedno s kolegicom Sandrom Brekom i urednikom Miroslavom Gakićem u pripremi za objavljivanje njegovog prvog romana »Obješeni«.

Nažalost, prošao je nezamijećeno, kao i Gakićeve i knjige Kristine Štebih jer su izašle u lokalnim nakladničkim kućama, a ne u Zagrebu, pa nitko o njima nije napisao ni slova u nacionalnim medijima.

Kristianov prvi roman i danas je svima nepoznanica pa kritičari pišu kako je »Slučaj vlastite pogibelji« dio njegove međimurske trilogije, a zapravo riječ je o tetralogiji.

U bitnome, Kristian se do danas nije puno promijenio. To je isti gusti rukopis koji nosi čitatelja. Prvih tridesetak stranica tog romana najbolje je erotsko štivo u povijesti hrvatske književnosti.

Prije nekoliko godina poslao sam mu desetak svojih kratkih priča nakon čega mi je napisao dirljivo, ohrabrujuće pismo. Tako je krenulo.

Nakladnička kuća OceanMore imenovala ga je urednikom i započela je jedna od najugodnijih epizoda u mome skromnom književničkom životu.

Kakav je Kristian Novak bio kao učenik? Postoji li možda neka zanimljiva priča vezana za njega u toj životnoj dobi?

– Bio je besprijekoran, odlikaš, nekonfliktan, a makar je već tada bio među najboljima na svijetu u karateu, nije zloupotrebljavao tu vještinu.

Imao je, međutim, žestoke treninge i često je dolazio na nastavu s modricama ispod očiju. Jedna zgoda mi se posebno urezala u sjećanje.

U prvom razredu donio mi je bilježnicu punu pjesama i zamolio me da ih procijenim. »Ako nisu dobre«, dodao je, »neću više pisati.«

Naravno da su bile dobre, i više od toga. Dojmila me se njegova hrabrost za teme s ruba egzistencije. Nosio se s njima suvereno. Još u jednom detalju razlikovao se od ostalih.

Većini su školske zadaće, sastavci na zadanu temu, problem. Neki bi po cijeli sat gledali u naslove na ploči i ni makac. Na kraju svega jedva jedna stranica.

Kristian bi napisao po četiri, i to kakvog teksta. Predajući bilježnicu izgledao je kao da je upravo završio borbu. Odmah nakon sata, u kabinetu, pročitao bih tekst. Nikada nije razočarao. Već tada razumio je da je oslobođeni intimitet pokretač pisanja.

Vrijeme emocija i dojmova

Zašto ste za prvi prozni istup odabrali prikaz vlastita života, ponajprije djetinjstva i mladosti?

– Po vokaciji sam liričar, međutim i proza može iznijeti emociju, doduše na nešto suzdržaniji način, ali baš to me u ovoj životnoj dobi intrigira.

Lagani, pripovjedački tempo odgovara jednome starcu i sasvim se komotno osjećam u njemu. Kratkoća forme odgovara količini vremena kojim raspolažem jer, makar sam penzić, još uvijek sam stalno prezaposlen.

Na kraju i te kratke priče svjesno svodim na minimum, izbacujući svaku riječ bez koje tekst može funkcionirati, a da prenese cjelinu.

Neki poseban užitak osjećam u tome da događaj bude ukratko ispričan, ako je moguće. Djetinjstvo i mladost, vremena snažnih emocija i dojmova, ostaju trajno upisana u memoriji svakog čovjeka i bezbroj puta vrtimo u sjećanju te filmove. Treba ih snimiti ili zapisati.

Ja sam se odlučio za ovo drugo jer sam se ponešto izvještio u tome tijekom mnogih desetljeća bavljenja književnošću. Zašto ih uopće treba zabilježiti?

Zato što su neponovljivi. Moja Bosna iz djetinjstva i mladosti nepovratno je propala, to je danas jedna podivljala zemlja u kojoj se pojedinci i narodi mrze.

Možda bi i bez rata postala takvom, s obzirom na otuđenost koju donose suvremene prilike i tehnologija, ali u ovoj mjeri sigurno ne. Ono što se dogodilo tamo neizmjerna je tragedija.

Pokušao sam oživjeti svoju domovinu iz sjećanja, makar je i onda bila surova, ali ondašnja naturalističnost u usporedbi s posljednjim desetljećima njezine egzistencije doima se arkadijski.

Kao dijete nikada nisam imao osjećaj da sam siromašan zato jer smo svi bili isti, ali kad se danas toga vremena prisjetim nije za vjerovati.

Prvi put sam sjeo u neko motorno vozilo s osam godina. Bio je to kamion, vozili smo se mama i ja pod ceradom od Tešnja do Jelaha.

Čokoladu sam probao s deset, kocka šećera bila je vrhunski slatkiš. Ništa, međutim, nije smetalo, došli su pametni ljudi koji su nam čitali poeziju, puštali dobru glazbu, znali nas naučiti rješavati jednadžbe, počeli smo svirati, vježbati gimnastiku i nitko nije bio siromašan.

Minimalizam može biti dobar i jako dojmljiv. Prozne minijature pojavile su mi se kao najlakši način da izrazim te bremenite uspomene.

Kolika je bila uloga Kristiana Novaka u oblikovanju knjige?

– Jako velika. Zahvalan sam mu što se prihvatio toga posla jer u njega je unio puno kreativne energije. Da sam je uređivao sam, priče bih, poput zbirke pjesama, poredao kronološki i na taj način devastirao rukopis.

On je u tekstovima pronašao unutarnju tematsku logiku, izbacio trećinu priča koje se nisu uklapale u koncepciju i dobio koherentnu knjigu koja je zadobila unutarnji smisao i snagu.

Rasporedio je tekstove u tri cjeline: prva životna iskustva vezana uz odrastanje i interakciju među djecom kao ozbiljne društvene odnose, sazrijevanje kroz učeničku i studentsku dob te učiteljska iskustva.

Pokazao je da je bez obzira na vremenski tijek riječ o istoj osobi, te jedinstvenoj emocionalnoj i etičko-estetskoj paradigmi koja je vodi.

Neke tekstove koje je izostavio naprosto su narativi o ljudima koji su vođeni drukčijim, koji put i suprotnim kodeksima. »Nula previše« svjetonazorski je i autorski jedinstvenija i uvjerljivija nego što je mogla biti.

Posebno sam mu zahvalan na četverosatnom intervjuu sa mnome koji je izbrusio, sažeo i objavio na kraju knjige, te me njime predstavio pametnijim nego što jesam i na kratkim, ali dojmljivim recenzijama na internetu i u knjizi.

Umjetničko dostignuće

Je li vam višegodišnje iskustvo profesora, predavača i tumačitelja književnosti pomoglo pri stvaranju?

– Jako puno, početnici u pisanju misle da je dovoljno biti otkvačen kako bi se bilo modernim i suvremenim pa se raspuste, a tekstovi im postaju nekomunikativni, loše strukturirani, dosadni.

Rečenice su im razvučene, pune nepotrebnih digresija i suvišnih epiteta koji usporavaju radnju i emociju. I kod najekstremnijih avangardista, međutim, rečenica zuji poput leta stršljena, a i ubada.

Nema ničeg suvišnog, ni jedne riječi, sve vodi poanti makar ona bila čisti apsurd ili destrukcija jezika (Ionesco, Beckett). Protivnik sam izbacivanja klasika iz lektire, odnosno lektire općenito, jer to nas kulturno osiromašuje.

Ne možemo čitati samo ono što nam se sviđa, odnosno ono na što smo naviknuti. Moramo priviriti i u ono što je teško želimo li biti pisci. Kundera to lijepo elaborira u »Nepodnošljivoj lakoći postojanja«.

Homerovu genijalnost mora iskusiti gimnazijalac koji kani postati piscem, makar je riječ o teškome tekstu. Onaj koji nikada ne doživi ljepotu heksametra trajno je zakinut za jedno od najviših umjetničkih dostignuća uopće.

Teško je! Pa što onda? Zar matematika nije teška? Trebamo li zato izbaciti trigonometriju iz gimnazijskih programa? Trebamo li ostati na razini zbrajanja i oduzimanja?

Najbolja škola pisanja dijaloga čitanje je Sofokla i Euripida, a Shakespeare je diplomski rad. Kako ćeš postati prozni pisac bez Flauberta?

To je nezamislivo! Kroz poučavanje svojih učenika i sâm sam književno sazrijevao otkrivajući s njima nove slojeve tekstova i tehnika pisanja.

Djela mogu biti fragmentarno čitana, na satovima književnosti neizostavno i to može biti dovoljno da se probudi radoznalost, a tada započinje avantura vlastitog istraživanja.

Cijeli ste život uz knjigu, književnost i učenike. Gubi li književnost svoj status pod udarima novih medija, društvenih mreža i »light« novinarstva kojima je zajedničko obilježje – površnost?

– Imam osjećaj da sam privilegiran jer sam radio posao koji mi je, osim plaće, donosio zadovoljstvo. Plaća nije bila velika, ali zadovoljstvo jest.

Mladi ljudi su, bez obzira kojeg uzrasta ili stručnog opredjeljenja bili, uglavnom dobronamjerni i s njima je lako uspostaviti iskren odnos, a bez toga napredovanja u podizanju razine izražavanja nema.

Najvažnija zadaća svakog nastavnika jezika i književnosti podizanje je njihove kulture izražavanja. Književnost je za to podobna jer se oslanja na emocije i pojedinačno iskustvo, a to su svakome mladom čovjeku bliski alati.

Kada jednom steknu samopouzdanje u materinskom jeziku, kada otkriju izvor svoje rječitosti, postaju nezaustavljivi. Književnost nikada neće izgubiti svoj status vodeće umjetnosti, samo će se mijenjati forme njezinog izraza.

Iza najobičnije reklame, maila, scenarija za spot, stoji neki tekst, a on sa svoje strane otkriva duhovitost ili tupost pošiljatelja. Većina onih koji su vješti u nečemu vole artificijelnost, a tu smo na pragu umjetnosti.

Tko se služi jezikom i ima tu sklonost vrlo brzo na svoj, suvremen, način postaje artist. Nemam ništa protiv trivijalne književnosti i sâm sam u djetinjstvu progutao more takve literature pa sam joj zahvalan na razvijanju maštovitosti i stjecanju informacija o svjetovima u kojima nikad nisam bio niti ću biti.

Drukčiji razrednik

Kakve su do sada reakcije na ovu vašu zbirku priča? Javljaju li vam se primjerice učenici?

– Srećem bivše učenike koji su već pročitali moju knjigu i drago mi je čuti njihove reakcije. Uglavnom se smiju kad me ugledaju, nisu mislili da je njihov profesor bio takav.

Jučer sam imao jednu obljetnicu mature, predsjednica razreda došla je s knjigom, pozvala je sve na promociju i rekla da će upoznati jednog sasvim drukčijeg razrednika.

»Ja sam Vas«, kaže »uvijek zamišljala kao jednog dostojanstvenog gospodina, a ono, bilo je i drukčijih situacija…«. To mi je bilo drago čuti jer da mi je bilo stalo do imidža, a ne istine nikada ne bih objavio ovu knjigu.

Jedan vrlo profinjeni poznanik, kustos, komparatist, s oduševljenjem je pročitao knjigu i rekao da odmah ide u drugo čitanje.

Od prvog trenutka, zapravo, kada sam prijateljima pokazao neke tekstove, naišao sam na tople reakcije, a ono što me najviše radovalo je to što su ih navodili na smijeh. Ima u njima i ponešto bizarnosti, ali i puno više iskrene životne radosti.

Što planirate dalje kada je o književnosti riječ?

– Nastavit ću pisati u ovome formatu, sigurno. Već sam i napisao nekoliko novih. Ako ću oteti nešto više vremena od svoje umirovljeničke prezaposlenosti, možda ću se okrenuti novelistici.

Imam jedan tekst koji je tematski sličan ovim minijaturama, ali je znatno opsežniji. Možda ću ga završiti ako mi Svevišnji podari još malo bistrine.