Poprilično izvan ustaljenih književnih tijekova hrvatski pisac Ilija Aščić prvi put se javio prije sedam godina debitantskom zbirkom pripovijedaka »Kako sam postao zao« koja je na intrigantan način progovorila o bolnim iskustvima tinejdžera koji su početkom devedesetih doživjeli sudbinu prognanika i izbjeglica. Sedam godina kasnije Aščić se predstavlja svojim debitantskim romanom, knjigom »Gubitak« koja iznova nudi jedan originalan pristup i stvarnosti i književnosti.

Upravo stoga razgovor s autorom počinjemo pitanjem o pojašnjenju njegovog odnosa prema književnosti, odnosno što želi postići književnošću te postoje li uzori?

– Svatko od nas uči pisati na nečemu, ima uzore i divi se ljepoti stila, tema i rečenica drugih autora i to je vjerojatno glavni poticaj svakom piscu da piše. Pod stilom podrazumijevam sveukupnost nečijeg doživljaja svijeta i sposobnost da se to pretoči u dobru priču. Ali neki vas pisci pogode više, neki manje, a neki vas samo smore i bolje ih je preskočiti. Smatram da je književnost, osim pripovijedanja priče čitatelju, i pokušaj samog pisca da dramatizira ključna životna pitanja i da se posljedično duhovno uzdigne iznad njih. Zato su neke priče bitne, a neke ne. Uvijek sam bio iznenađen koliko se mnogi pisci malo bave temama koje mene zanimaju i koliko se bave beznačajnostima. To ne znači da nema pisaca s kojima dijelim pogled na svijet. Kad sve zbrojim i oduzmem, knjiga čija je atmosfera najviše utjecala na moj roman su Remarqueova »Tri ratna druga« (u izvorniku »Drei Kameraden«), koja se u cijelosti zbiva nakon Prvog svjetskog rata u Njemačkoj. To razdoblje je u mnogočemu slično ovom našem poslijeratnom. U nekom drugom smislu to su zaboravljeni Bruno Traven i njegovi romani poput »Berača pamuka« ili »Mrtvačkog broda«, Dostojevski i njegove teške priče koje pogađaju u srž te Jungova psihoanaliza i filozofija Platona i Nikolaja Berdjajeva.

Tema rata

O književnosti i o brojnim drugim temama najviše se saznaje iz promišjanja glavnih likova – ili je bolje reći lika? Naime, Vladimir Kovalski iz zbirke pripovijedaka »Kako sam postao zao« i Vladimir Kovačev iz »Gubitka« gotovo da su isti likovi. Sugerira to i sličnost njihovih imena. Taj postupak je rijedak, odnosno imam dojam da ste originalno pristupili književnosti kroz lik koji se polako razvija i čini mi se, kojeg bi se moglo susretati i u budućim vašim djelima. Razmišljate li o tome? Bi li nam Kovalski/Kovačev mogao nastaviti pričati?

– Dobro ste to primijetili. Značenje imena je isto, jer kowal na poljskom znači kovač, iako lik može i ne mora biti isti. Međutim, meni je zanimljivo simboličko značenje te riječi. Kovač je netko tko radi rukama, ali je i netko tko zna tajne stvaranja. Postoji teorija da svaki pisac cijeli život pripovijeda jednu jedinu priču i moguće je da je to tako. Na kraju, svatko pripovijeda samo o svojim opsesijama i ni o čemu drugome, ma koliko one drugima bile zanimljive ili nezanimljive. Kovačev bi mogao nastaviti pripovijedati, i vjerojatno hoće, ali u idućoj knjizi će pripovijedati neki od drugih likova. Međutim, ja tu vjerojatno nisam previše originalan. Philip Roth je neke svoje likove pratio u različitim romanima kroz različita razdoblja u njihovom životu, od mladosti do starosti. A opet, svi ti likovi i jesu i nisu sam Roth. Vjerujem da svaki lik, glavni ili sporedni, odražava jedan dio autorove ličnosti.

Uvodna cjelina nazvana »Dječaci« obrada je traumatičnih dana rata i izbjeglištva. O toj temi, posebno o izbjeglištvu, odlično ste progovorili u spomenutoj zbirci priča. Očigledno je riječ i o osobnim iskustvima pa je logično upitati je li vam o toj temi teško pisati, odnosno ima li pisanje o tim danima svojevrsni psihoterapeutski učinak?

– Taj dio mi je bio najteži za pripovijedanje, a htio sam i da od ostatka romana bude jasno odijeljen i da čitatelj to primijeti, pa sam ga čak ispripovijedao u trećem licu, dok je preostali dio romana u prvom licu. Jedan dio tih ratnih iskustava je osoban, dok je jedan dio iz druge ruke, od ljudi koji su mi pripovijedali svoje priče, ali je sve dramaturški nadograđeno i svedeno na ono što sam smatrao bitnim, kako bi se dobilo univerzalno ljudsko iskustvo rata. Taj dio je zapravo simbolički prikaz prolaska kroz pakao i inicijacije u svijet odraslih. Zato se i događa susret dječaka i vojske u šumi. Rekao bih da je roman u cjelini pokušaj interpretacije događanja u ratu te nalaženja mogućih odgovora na pitanja postavljena u prvom dijelu. Bez prvog dijela ni ostatak ne bi imao smisla. Svaki rat jednom završi, oružje se povuče u vojarne, političari potpišu mirovne sporazume, vojnici odu svojim kućama, ali čovjek mora nastaviti živjeti dalje. A nije moguće živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Čovjeku se neminovno nameću pitanja što je uopće rat, što on govori o čovjeku i njegovom životu na zemlji i je li na kraju moguća katarza ili barem neki oblik prihvaćanja postojanja zla i smrti. Donosi li to prihvaćanje, olakšanje ili je korak dalje u trajnu nelagodu? Kako živjeti dalje s tim? Ljudi koji su preživjeli rat znaju da rat nije tek jedan događaj koji je bio i prošao. To i sami likovi u romanu govore: rat zapravo nikad ne završava. Nisam siguran jesam li dao ikakve odgovore, ali nadam se da su pitanja ispravno postavljena. Pritom u romanu uopće nisam ulazio u političke uzroke rata, njih neka svatko tumači kako hoće, ali meni osobno to nije ni bitno, jer politika bilo kad i bilo gdje može zametnuti rat i poslati ljude koji se nikad nisu vidjeli uživo da se ubijaju. Meni je ta tema filozofski važna, jer pogađa u samu bit ljudske prirode i života na ovom svijetu. Ima li katarze? Ima, ali nije onakva kakvu čovjek možda očekuje.

Klasno definiran roman

Slika suvremenog hrvatskog društva iznesenog u preostalim dijelovim romana nije ni lijepa, ni ugodna. Kovačev prezire to društvo i utapa se u alkoholu i seksu, Karlo postaje anarhist… Znači li to da za ljude poput njih nema budućnosti?

– Netko će možda reći: »Ali to nije tako!« Možda je i u pravu, jer su njegov doživljaj svijeta i društvena pozicija takvi da ga se većina ovih tema ne tiče. Hrvatsko društvo je toliko raslojeno, da ja smatram da ni ne postoji jedno hrvatsko društvo, već je to bezbroj malih društava, koja su međusobno odvojena i posvađana oko svega. Jesu li te kavge ciljano zametnute da bi se na njima parazitiralo, neka svatko procijeni za sebe. Ali postoje ljudi u našem društvu kojima je sasvim dobro, njih ove teme o kojima pišem ni ne zanimaju, tu su skijanja po St. Moritzu, tu su ručkovi u Takenoku, vile na Krku, vinske ceste, jedrenja, kokain i skupe prostitutke, a to su ljudi koji nam nameću svoje teme i vrijednosti. A postoji i jedan ogroman dio društva koji cijeli život trči utrku štakora i za koje u biti nikog nije briga. Emil Tedeschi, Franjo Luković i ja ne živimo u istom društvu niti imamo išta zajedničko. A opet, svi živimo u istoj zemlji. Želim reći da ovo definitivno nije društvo gdje pojedinac, neovisno o svom porijeklu, biva pošteno nagrađen za pošten rad i gdje osjeća da se meritokracija i rad cijene. Stavovi likova su naravno refleksija na takvo društvo, pa tako svatko smišlja svoju osobnu filozofiju kako bi se što lakše nosio s tim. Jer što čovjeku drugo preostaje? Politički gledano, elita stalno smišlja nove trikove da nas gazi. To je oduvijek tako. Ja sam htio, sasvim svjesno, govoriti o temi rada u Hrvatskoj. Meni je šokantno koliko je ta tema malo zanimljiva većini takozvane intelektualne elite. Ovo je klasno definiran roman o određenim društvenim slojevima, a ja nisam optimističan oko ekonomske budućnosti tih slojeva. Naime, problem takozvane elite, uključujući i kulturnu koja je uglavnom agitprop za njih, je u tome što njih rad ne zanima, oni vjeruju da su neki poslovi »neperspektivni«, a to znači uglavnom neugodni, prljavi i teški, i da te poslove trebaju obavljati ljudi koji žive u rupama i jedu kruh i paštetu. Njima je bitno samo da oni imaju što manje veze s tim, ali da mogu konzumirati sva dobra koja im ta bijeda proizvodi.

Novi roman

Kovačev, dojam je, sreću ne može naći nigdje. Od djetinjstva je nezadovoljan, a rat je dodatno pojačao to njegovo nezadovoljstvo i buntovnost koja prečesto završava samodestruktivnošću. Ima li uopće izlaza za ljude čije su duše ratom poharane poput njegove?

– Ima izlaza, iako to nije neki apsolutno »sretan kraj«, nakon kojeg je dalje sve u redu. Možda je izlaz u prihvaćanju činjenice da je svijet takav kakav jest? Intimno gledano, svatko ipak na kraju donosi neke odluke i snosi posljedice tih odluka. Mislim da sam to u romanu više puta naznačio. Cijeli taj preostali dio romana je priča o stablu odluka, odnosno o dvojim vratima. Kad Aleks i Kovačev prije odlaska u lov razgovaraju, onda Aleks kaže da nam je rat puno toga uzeo, ali da nam je nešto i dao – dao nam je priliku da gradimo iz početka i postanemo novi ljudi. Također kaže da postoje dvoja vrata i da možemo proći kroz bilo koja od njih. Naravno da će čovjek proći kroz pogrešna, a onda dugo i mukotrpno hodati kroz čistilište. Ali zar je drukčije moguće?

Koliko ste dugo radili na romanu?

– Na romanu sam radio više od pet godina, ali nije to neki cjelodnevni rad, jer ja nisam pravi profesionalni pisac koji samo sjedi za stolom i piše (ima li takvih uopće?), već imam svoj posao, odnosno odnedavno svoj obrt, tako da pišem kad imam vremena i kad osjetim potrebu. Ali to znači da priča sazrijeva polako, jer svaka priča ipak piše sama sebe i vodi nas kamo želi, a za to treba vremena i strpljenja.

Kakve su reakcije javnosti?

– Roman je tek nedavno objavljen, tako da predstavljanje tek slijedi. Ne očekujem bogzna kakve reakcije, jer kao što sam rekao, teme o kojima pišem slabo zanimaju kulturnu javnost.

Što planirate dalje, radite li na nečemu novom?

– Počeo sam pisati novi roman. Zove se »Priča o Petri« i glavni lik je upravo jedan od likova iz ovog romana, koji po mom mišljanju, zaslužuje glavnu riječ.

Biografija

Ilija Aščić (1980.) je pisac, fotograf, videograf, podcaster, obrtnik, biciklist, špekulant na burzi, obožavatelj Platona i još štošta. Diplomirao je novinarstvo na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Zbirku kratkih priča »Kako sam postao zao« u izdanju Artikulacija iz Koprivnice objavio je 2017. godine. Roman »Gubitak« u izdanju Filmića njegova je druga knjiga. Živi u Zagrebu.