Ako očekuješ da ćeš u ovoj priči naići na lude likove koji na najnevjerojatnijim mjestima otkrivaju vlastite životne priče koje će ih zauvijek promijeniti, kvragu, bolje preskoči sve ovo i čitaj Paula Austera ili već nekog tko piše takve stvari. Ja pišem o baruštini prepunoj velikih i malih morskih pasa koji kruže jedni oko drugih, nastojeći požderati prije nego što ih se poždere, ili pobijediti uz pomoć nekog drugog prljavog trika. Nema produhovljenosti, samo sirovost, prostaštvo i glupe, iscrpljujuće igre koje ti prije ili kasnije dođu glave. Nema happy enda na kraju priče, smrt će te poljubiti za kraj i nakon toga zaborav.«

Ovako u jednom odlomku svog prvog romana »Gubitak« o svom pristupu književnosti piše Ilija Aščić, koji potom taj svoj pristup i potvrđuje u 400 stranica opsežnom romanu koji zaista djeluje ne kao izmaštana radnja, već kao opis stvarnosti i to sa svim minusima i plusevima kakav taj način literarnog pristupa temi nosi sa sobom. Drugim riječima, Aščić će kroz lik svog antijunaka Vladimira Kovačeva puno puta – jer baš je tako i u životu – ponavljati neke stvari i zboriti o onome što bi drugi pisci smatrali nepotrebnim ponavljanjem jer je ono osnovno već rečeno kroz dva-tri prethodna primjera. No, baš to bezbrojno nizanje sličnih događaja i motiva ne samo da ovom romanu daje ozračje prave stvarnosti, već autoru omogućava i stvaranje za hrvatsku književnost neobičnog i netipičnog lika vječitog nezadovoljnika i gubitnika, jer Kovačev je baš to.

Rat i izbjeglištvo

Aščić je svoj obiman roman u kojem je jako puno pripovijedanja i analize, a jako malo dijaloga, podijelio u četiri cjeline od kojih je prva pod nazivom »Dječaci« vezana uz opis života glavnog lika od njegove desete pa do dvanaeste godine života. Kovačev odrasta u radničkom naselju nedaleko od Bjelovara i već kao dječak ne voli svoju okolinu čije navike i stavove smatra primitivnim, čak i u okviru vlastite obitelji. Kakvo bi mu u takvim uvjetima bilo odrastanje, teško je reći jer te dane djetinjstva u njegovoj dvanaestoj godini prekida rat koji njega i njegovu obitelj tjera na dramatičan bijeg iz opkoljenog područja, odnosno izbjeglištvo po raznim dijelovima Hrvatske. Naravno, i rat i izbjeglištvo itekako su utjecali na formiranje njegove ličnosti i stvaranje stavova o svijetu, a sve najsitnije detalje o tome saznajemo u tri preostala poglavlja (»Tragači«, »Avanturisti« i »Gubitnici«) koja opisuju život Kovačeva desetak godina kasnije, odnosno početkom 21. stoljeća kad stupa u svoje rane dvadesete godine.

U tom je životnom dobu Kovačev »tragač za smislom, filozof, proučavatelj života«, individualac kojemu je »svijet građanske situiranosti« odbojan i stoga čini sve da bi to iskazao i na taj način živio. Od studiranja odustaje jer od stjecanja diplome ne vidi smisao, a preživljava radeći najteže i slabo plaćene poslove, pijući prekomjerno i posuđujući novce od prijatelja i poznanika. Uz kvalitetan i dobro plaćen posao opsesija su mu i žene koje ga na početku zaobilaze jer u njemu ne vide ono što traže. Zbog svega toga Kovačevu su prve godine života u Zagrebu (koji baš i ne voli) pravi pakao besparice i emocionalno-seksualnih poraza, a stvari polako kreću na bolje kad s Karlom, prijateljem iz djetinjstva, krene na lutanja Europom, ponajviše Njemačkom. Koji mjesec kasnije slijedi bespotrebni povratak u Zagreb i novo mučenje koje vremenom postaje podnošljivije jer ipak dobiva zanimljivije poslove, a i žene mu postanu sklonije. No, niti jednu vezu koju počne ne uspijeva zadržati, kao što niti jedan posao u koji krene ne postaje »onaj« posao koji će mu donijeti mir, sreću i stabilnost. Na kraju romana – nakon što je nedavno prekinuo s djevojkom u koju je iskreno bio zaljubljen i nakon što je izgubio do tog trenutka najlaganiji i jako dobro plaćen posao – Vladimir Kovačev opet je na svojevrsnom početku ničega. Jedino što, možda, daje trunčicu nekog optimizma je činjenica da je kraj romana ujedno i početak veze njega i Petre, djevojke koja o životu ima slične stavove poput njega. Možda uspiju, mada će prije biti »smrt će te poljubiti za kraj i nakon toga zaborav.«

O ženama i životu

Aščićev direktan prijenos stvarnosti »u režiji« mizantropa Vladimira Kovačeva s jedne je strane mala enciklopedija najslabije plaćenih poslova u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća, a s druge dnevnik lutalice, anarhista i erotomana. Možda odgovor o ovakvom pristupu životu možemo naći u rečenici kad Kovačev razmišljajući o sebi i sličnima kaže: »Rat nas je bacio u podzemlje, nikad više nismo izašli iz njega«, a dio odgovora svakako nude i stavovi njegovih prijatelja o njemu. Tako Maja, secirajući njegove stavove o ženama i životu kaže: »Mislim da si ti iz nekog razloga razočaran i da uopće ne želiš ulaziti u dublje odnose sa ženama jer se bojiš gubitka. Ovako, ako ništa ne želiš i ništa ne riskiraš, ništa te ne može povrijediti. Tvoja filozofija je neka osakaćena verzija budizma. Ti ne vjeruješ ni u što. Svemu se podsmjehuješ, omalovažavaš sve…«, kaže Maja, a još je oštriji Karlo koji komentirajući njegov raskid s Leom, koja ga je iskreno voljela, govori prijatelju: »Otjerao si je od sebe zato što ne možeš podnijeti činjenicu da je nekome stalo do tebe. To se protivi tvom uvjerenju da je svijet pokvareno mjesto u kojem ti svi žele zlo. Tvoj je problem što ne voliš život, što ne voliš nikog, pa ni samog sebe«, govori Karlo.

Intrigantan književni lik

Nedvojbeno, Vladimir Kovačev zanimljiv je i intrigantan književni lik, složeniji i kompleksniji od lika Vladimira Kovalskog, glavnog junaka prvog Aščićevog istupa, vrlo dobre zbirke priča »Kako sam postao zao« objavljene 2017. godine. Naravno, od imena do karaktera i odnosa prema svijetu riječ je o vrlo sličnim, praktično istim likovima pri čemu je ime ostalo isto, a Kovalski je postao Kovačev, što mu dođe na isto. No, brojne su i razlike, pogotovo u stilu koji je iz efektne sirovosti prvijenca sad narastao do razine bujice riječi koja teče stranicama na kojima Kovačev udara po kapitalizmu i zastupa anarhističke stavove, opisuje brojne erotske doživljaje, progovora o umjetnosti (posebno književnosti), analizira svoja emocionalna i psihološka stanja, pokazuje jad i bijedu onog dijela Hrvatske koji često nema ni za kavu… Sve u svemu, Aščić uspješno nastavlja graditi svoju štoriju o Kovalskom/Kovačevu, nedvojbeno jednom od najzanimljivijih književnih likova naše suvremene književnosti.