Objavljivanje dopunjenog i proširenog izdanja knjige »Sjećanja« ugledne hrvatske novinarke i književnice Eve Grlić još je jedan pažnje vrijedan doprinos svjedočanstvima, a to će reći i analizi, dramatičnih i za mnoge sudbonosnih zbivanja koja su se na prostorima bivše države zvane Jugoslavija odigravala tijekom dvadesetog stoljeća, ponajprije od početka Drugog svjetskog rata pa do Domovinskog rata. Prvi je put knjiga »Sjećanja«, s podnaslovom »autobiografska fikcija o životu prije i nakon rata«, objavljena 1998. godine, a nova verzija te knjige pojavila se ovog proljeća i uvećana je za stotinjak stranica novih priča i zapisa utemeljenih na sjećanjima iz života Eve Grlić, supruge poznatog hrvatskog filozofa Danka Grlića te majke još poznatijeg sina Rajka, filmskog redatelja.

Eva Grlić

Životne priče

»Ponavljanje« ove knjige 23 godine nakon prve, još je jednom potvrdilo da je riječ o djelu koje vrlo uspješno pred čitatelje iznosi životne priče koje na dojmljiv način svjedoče o teškim, često i smrtonosnim posljedicama političkih odluka na živote običnih ljudi. Zaista, čitajući o životnoj priči Eve i Danka Grlića, ali i niza drugih spomenutih ljudi, teško se oteti dojmu kako je u većem dijelu dvadesetog stoljeća, posebno za mračnih ratnih godina, sretan bio onaj kojeg je rat zaobišao ili samo malo dotaknuo, a ništa bolje stanje nije bilo ni prvih poratnih godina, kad je nova vlast panično čuvala novouspostavljeni poredak trudeći se pritom kažnjavati i za najbenignije oblike drukčijeg razmišljanja.
Upravo Eva Grlić jedna je od osoba koja je na svojoj koži osjetila tu ogromnu količinu zla te proživjela život koji po svemu zaslužuje knjigu. Rođena u Budimpešti u židovskoj obitelji koja se često selila, Eva je osnovnu školu i gimnaziju pohađala u Sarajevu, odakle njena obitelj 1938. godine seli u Zagreb. Još od sarajevskih dana Eva prihvaća tada popularne ljevičarske ideje i aktivna je u komunističkom pokretu pa se u travnju 1940. godine udaje za komunista Rudolfa Domanyja, koji je u rujnu 1941. godine strijeljan, a kako je tri mjeseca ranije u logoru Kerestinec ubijen i njen otac Ješua Izrael, Eva na samom počeku rata ostaje sama s u svibnju 1941. godine rođenom kćerkicom Vesnom.

Eva i Danko Grlić 1947. godine

Rat i nakon njega

Nepunu godinu dana kasnije Eva ostavlja Vesnu na čuvanje obitelji Fuchs te s majkom odlazi u partizane. Većinu rata provodi na području Slavonije, ponajviše radeći u redakcijama partizanskih novina Vjesnik i Naprijed. Neposredno po završetku rata nastavlja se baviti novinarstvom, upoznaje ubrzo Danka Grlića s kojim stupa u brak te 1947. godine rađa sina Rajka. Nakon teških ratnih dana i potpune neizvjesnosti, stvari se u tom drugom dijelu četrdesetih čine puno bolje. No, sreća traje kratko. Raskid Tita sa Staljinom dovodi do neshvatljivo žestokih sukoba unutar samih članova KPJ-a. Podjela na one koji su za Tita i one koji su za Staljina je izvor mnogih nesreća tih godina, a da stvar bude gora, aktualna se vlast postavlja tako da je za optužbu i zatvaranje dovoljna i najmanja sumnja, čak i laž.
Čim se netko proglasi neprijateljem YU-komunizma, izložen je šikaniranju i osudi, a one koje smatraju najopasnijima šalju na Goli otok. Tu sudbinu najprije doživljava Danko, a potom i Eva koja će čak dvije godine podnositi golootočku torturu, tijekom koje će izgubiti svu vjeru u sustav i društveno uređenje za koje se borila ratujući od 1942. do 1945. godine. Po povratku s Golog otoka polako uz Danka iznova gradi obiteljski život, ali joj vlasti nikad više ne dozvoljavaju kvalitetan novinarski rad, već samo aktivnost u tvorničkim novinama.

Evin sin Rajko Grlić, ugledni filmski redatelj / NL arhiva

Bez mržnje

Po odlasku u mirovinu više se počinje baviti pisanjem pa tako uz »Sjećanje« (1998.) objavljuje i 2002. godine »Putnik za Krakow i druge priče«. Umrla je 2008. godine, a cijelim je svojim životom, pogotovo knjigom »Sjećanje«, nedvojbeno jedan od simbola sudbine ljudi koji su u dvadesetom stoljeću bili zahvaćeni surovim političkim igrama. S današnjeg je stajališta jednostavno neshvatljivo uskraćivanje sloboda, osude bez ikakvog sudskog postupka te surove kazne za tek stav koji je malo drukčiji od stava vladajućih. Svu besmislenost tog komunističkog sustava ranih pedesetih još jače od primjera Eve Grlić pokazuje i sudbina nekoliko crnogorskih žena koje su na robiju osuđene jer su, negdje duboko u crnogorskim planinama, na noćenje primile ljude koji su bili bjegunci od vlasti. Te žene pojma nisu imale da je riječ o bjeguncima, a konak su im dale u skladu s tradicijom toga kraja. Iako baš nikakve veze s politikom nisu imale – završile su na Golom otoku. To ne da je strašno, nego je – bolesno! O svemu tome Eva Grlić govori »iz prve ruke«, što njenoj priči i njenim sjećanjima daje dokumentarističku vjerodostojnost koja je jača od svake literature. Posebno je pri tome bitno da Eva Grlić piše bez mržnje ili bilo kakvih drugih negativnih emocija. Mada joj je i samoj jasno da je to što je proživjela neshvatljivo užasno i suludo, ona se trudi – i uspijeva – pisati mirno, staloženo i bez negativnih strasti koje bi možda sjećanja odvela u neke vode koje bi svojom uzburkanošću sakrile nužnost osude svih onih i svega onoga što je u vremenima poput ovih opisanih od života normalnih ljudi činilo pakao. Zaista, koliko bi svijet bio ljepši, mirniji, pa vjerojatno i naprednji da ne postoje nacionalne, vjerske, političke, rasne i ostale slične mržnje!