Općenito uzevši F. M. Dostojevski se uz Dantea (čiju 700. obljetnicu smrti također obilježavamo ove godine), Cervantesa i Shakespearea smatra jednim od najvećih i najvažnijih književnika u svekolikoj povijesti čovječanstva i općenito ljudske civilizacije. Dostojevski nije bio samo pisac već i (religijski) filozof koji je svojim proročkim i originalnim stvaralaštvom otvarao i razmatrao vječna pitanja i probleme zla i slobode, kao i čovjekove duše opsjednute neizmjernim, mističnim silama s kojima se neprestano bori i u toj borbi tragično sagorijeva. Njegova genijalna djela, poput romana »Zločin i kazna« i »Braća Karamazovi«, samo su vrhunci njegova grandiozna književna opusa, ali ujedno i granice u kojima će se kretati piščevo kritičko propitivanje smisla slobode, odnosno dramatično suočavanje s ljudskim zlom koje se jedino može pobijediti iskupljenjem, katarzom, ali uz spoznaju kako je i ta pobjeda u konačnici poraz pred nemjerljivim silama »zloduha« koji se poigrava s nama, našim strahovima, kolebljivim moralom, našom (pod)sviješću kao prostorom gdje se neprestano sukobljavaju đavo i Bog, a »polje te bitke je čovjekovo srce«.

Jedino ljepota (srca i duše), tvrdi Dostojevski, može spasiti svijet od posvemašnje propasti, ali prije toga čovjek mora snagom vjere i uma prodrijeti u logiku i dijalektiku unutrašnje povezanosti ljepote i zla; treba razotkriti tu mističnu vezu, a zapravo to je strasna borba da se razjasni logika i dijalektika našeg postojanja te je to lajtmotiv svekolikog književnog stvaralaštva F. Dostojevskog, odnosno bit(ak) njegova umjetničkog, ali nesumnjivo i filozofskog genija.

Sinteza umjetnosti (i) filozofije

Kod gotovo svih književnih junaka u Dostojevskog strah se rađa zajedno sa željom za iskupljenjem; zločini se čine iz uvjerenja, a afektivni momenti prije njihova izvršenja daju počiniteljima nužno samoopravdanje. Ali, kada se afekti stišaju, neminovno ih (nas) počinje izjedati »grižnja savjesti« i tako (i tada) strah postaje vodič na putu iskupljenja, kao i konačnog preporoda u svijetu koji je okrenuo leđa Bogu. A, ako Boga nema, onda je sve dozvoljeno, kaže Ivan Karamazov; to je izvorište »istočnog grijeha« s kojim se junaci Dostojevskog svakodnevno suočavaju. U takvom svijetu čini se kako je iskupljenje gotovo nemoguća misija, a strah koji u sebi nosimo nije nikakva garancija oprosta, tako da su plejade filozofa, sociologa, etičara, estetičara i umjetnika svih mogućih područja, već više od 150 godina u njegovim likovima pronalazili inspiraciju za problematiziranje vječnog pitanja i zagonetke: može li čovjek biti uopće spašen; a ako može, tko onda, te na koncu, koliki je ekvivalent straha prisutan u tim nepredvidivim procesima.

Naravno, Dostojevski je samo postavio pitanja, a da na njih ne odgovori konačno, ali je jasno naznačio temeljnu ideju: zli ljudi u zlom svijetu po zlu sude zlim ljudima, a tajnu »zločina i kazne« između kojih se »uselio« strah zna jedino Bog. Naravno, ako ga uopće ima, jer je tim silnim sumnjama i dilemama Dostojevski cijelog života bio rastrzan i preokupiran. Stoga i ne čudi zašto je sve svoje stvaralačke snage usredotočio na pitanja filozofije duha, odnosno antropološke, religijske i etičke sadržaje, a pritom je svojim literarnim umijećem ostvario fascinantnu sintezu umjetnosti (i) filozofije.

U temeljima njegove literature, ali i životne filozofije nalazila su se religijska pitanja; neprestano ga je opsjedala i mučila misao o Bogu i utoliko je Vasilij Zenjkovski (jedan od najvećih sistematičara ruske filozofije) u potpunosti u pravu kada kaže kako u literaturi Dostojevskog imamo neprestano posla i s filozofskim stvaralaštvom koje je izraslo u krilu religijsko-teoloških spoznaja. Dostojevski, a o tome su ispisane (još uvijek se pišu) cijele biblioteke, nikada nije dovodio u pitanje postojanje Boga, ali istodobno brojni autori to prilično jakom argumentacijom opovrgavaju, tvrdeći kako je učinio velik iskorak sumnjajući u njegovo postojanje i neprestano se pitajući: što zapravo slijedi iz ideje o njegovu (ne)postojanju, kako za svakog čovjeka ponaosob, tako i za njegov svijet i povijesnu misiju koja je (je li?) predodređena Božjom providnošću.

Ta praktična teologija mučila je Dostojevskog i kao čovjeka i kao umjetnika; cijelog se života borio s Bogom, a upravo kroz taj i takav duhovni odnos i kozmos rađala su se njegova genijalna književna djela koja su izvršila tako ogroman utjecaj na novodobnu literaturu i filozofiju, ali i na teoriju književnosti, kao nitko prije, niti poslije njega. Mihail Bahtin u svom djelu »Problemi poetike Dostojevskog« (1929.), upravo baveći se ovim ruskim klasikom, uveo je u istraživanje književnosti pojam polifonije kao višeglasja, govora pojedinih likova u romanu koji se odlikuju različitim pogledima na svijet, samostalno postoje, stupaju u međusobne različite polemičke odnose i nisu podređeni konkretnoj svijesti autora. To je beskrajan dijalog o tzv. krajnjim stvarima, što znači da to nije striktno tekstualna kategorija, već je i filozofski i teološki »komponirana«. U uskoj je vezi s fenomenom »nedovršenog dijaloga« u kojem nikada ne biva izgovorena posljednja riječ. A upravo su to književna uporišta poetike Fjodora Dostojevskog: sve je jasno, ali istodobno i tajanstveno, zagonetno, mistično i stoga otvoreno za sve moguće vrste tumačenja.

Dakako, najveći odjek njegova je misao imala kod tzv. ruskih religijskih filozofa (Vasilij Rozanov, Dmitrij Mereškovski, Nikolaj Berđajev, Lav Šestov, Sergej Bulgakov, Vladimir Solovjev, Sergej Frank, Konstantin Leontijev, Pavel Florenski, Grigorij Florovski…), koji su Dostojevskog, bez obzira na to koliko ga (ne)kritički uzdizali ili negirali, pretvorili u ishodište svoje filozofije, stvorivši tako jednu od najintrigantnijih novodobnih idejno-teorijskih »škola mišljenja« koja i danas uzbuđuje svojom originalnošću i provokativnošću.

Čovjek kao središnja tema

Čovjek je središnja tema književne filozofije Dostojevskog, jer kako on tvrdi, ne postoji ništa uzvišenije, ali i ništa strašnije od čovjeka. On je sam sebi zagonetka, sazdan je od proturječnosti, ali usprkos svemu, on je i »apsolutna vrijednost«, jer uz mračnu, kobnu dimenziju posjeduje i plemenitu dušu i kroz te antinomije ispoljava se i svekolika povijest čovječanstva. Kako su to isticali ruski religijski filozofi, njegova misao ima »neprevaziđenu snagu« jer je otkrio »strašne, razorne sile zla«, uperio je prstom u neograničeni egoizam, nepodnošljivi amoralizam koji se krije u duši svakog čovjeka, ali ta i takva duša istodobno ima i svoju svjetliju stranu kroz koju se (raz)otkriva »dijalektika dobra«, tako da se može slobodno reći: jednakom snagom kojom je osvijetlio demonsko i zlo u nama, otkrio (nam) je svjetove dobra i pravde u čovjekovoj duši.

Ono demonsko i anđeosko se u nama sudara, bori, i samo kroz patnju te borbe čovjek se može osloboditi »sablazni zla«, vratiti se Bogu, u kojem, kako to tvrdi Aljoša (jedan od junaka romana »Braća Karamazovi«) referirajući se na svog učitelja, starca Zosimu:

»U njegovu je srcu tajna prirode za sve ono što u sebi nosi moć kojom se uspostavlja pravda na zemlji«. Ali, kada Zosima umire, kada se i tijelo Božjeg čovjeka, sveca počinje raspadati i zaudarati, za bogobojaznog Aljošu to je strašan udarac uslijed kojeg si počinje postavljati pitanje: zar je moguće da Bog dopušta takvo oskvrnuće, ako postoji, zašto to čini najboljima od najboljih… Pa nije valjda razlog u tome što Boga zapravo i nema?! Ali Aljoša je posjedovao vjeru koja »pomiče planine« i svojom se čistom dušom znao othrvati demonima; Dmitrij i Ivan, njegova braća, tu snagu i vjeru nisu imali te im je kazna bila »živjeti u paklu vječite sumnje«.

Poetika Dostojevskog

Poetika Dostojevskog svojevrsna je apoteoza Boga, ali ujedno i čovjeka kao etičkog bića i upravo po tome je svaki pojedinac neusporediv; time se pretvara u »najvažniju i najdragocjeniju pojavu«, kako je to pisac naglasio u svojim »Zapisima iz podzemlja«. Fatalnost čovjeka krije se u njegovim »mračnim ponorima«; neprestano se suočava s dilemama dobra i zla od kojih se ne uspijeva distancirati i poruka je jasna: tko ne ide putem dobra, nužno (za)luta stazama zla, ali tu ujedno i počinju paradoksi u kojima se razotkriva ne samo moralna priroda čovjeka već i svekolika problematika njegova života i djelovanja. Novum poetike F. Dostojevskog, bez koje nije moguće razumjeti našu epohu, zapravo krije shvaćanje kako »ključ za poimanje čovjeka« leži dublje, čak i ispod slojeva njegove svijesti i razuma, nalazi se u katakombama i labirintima nedokučive ljudske duše koja se »uznosi slobodom«, ali koja, kako to naglašava Berđajev, u toj i takvoj slobodi »krije i sjeme smrti«.

Sloboda jest nešto najuzvišenije što čovjek posjeduje, ali ako je ona bit i bitak našeg postojanja, onda je i teret koji se iznimno teško nosi. Malo tko se pod tim teretom ne slomi, ne posrne, tako da se put dobra ne određuje samo slobodom, već prije svega voljom i snagom našeg duha. Raskoljnikov, Stavrogin, Ivan Karamazov, danas paradigmatski likovi povijesti književnosti, pate svaki na svoj način, ali ta je patnja iz istog izvora: ugušimo li u sebi »živo osjećanje Dobra« (tj. Boga), ostajemo sami sa slobodom i umjesto toliko očekivane i željene sreće, otkrivamo samo kaos i prazninu u vlastitim dušama, što ih (nas) vodi da u suočavanju s vlastitim ništavilom; spas tražimo u prepuštanju nagonima, strastima i na koncu spoznaji kako sloboda nije posljednja istina o čovjeku. Sloboda u sebi nosi »neukrotive demone« i upravo stoga nije u stanju čovjeka uzdići visinama istinskog duhovnog preobražaja. U dinamici slobode prisutna je »dijalektika zla«, ali od posvemašnjeg samouništenja čovjeka spašava »skrivena dijalektika dobra« koja živi paralelno sa zlom, teško se vidi, jer zlo je daleko prijemčivije i zasljepljuje blještavilom svoje erupcije, a nesreća čovječanstva upravo je u tome što se svjesno odvojilo od moći dobra i stoga nam treba vremena, snage i volje da ga shvatimo, ili kako kaže sveti starac Zosima: »Mi i ne shvaćamo da živimo u raju, ali ako i kada poželimo da to istinski shvatimo, on će se pojaviti pred nama u svekolikoj svojoj ljepoti«. Ključ preobražaja, tvrdi Dostojevski, u našim je srcima, skriven je u čovjekovoj duši, treba samo da ga nađemo, naučimo upotrebljavati, ali bez vjere na tom se putu traženja spasa neće daleko stići. Dostojevski je uvjeren kako čovjek ne može živjeti bez Boga i tu treba tražiti smisao njegovih riječi: »Svi smo krivi za sve«. Svi su ljudi, tvrdi Dostojevski, povezani tajanstvenim nitima, a istinski odnos prema životu mjeri se samo bezuvjetnom ljubavlju (kakvu je posjedovao Aljoša ili na neki način knez Miškin), koja prelazi granice uma.

Problemi i pitanja slobode

U romanu »Zli dusi« jedan od junaka (Verhovenski) kaže: »Bez znanosti čovjek može živjeti, može i bez kruha, ali bez ljepote nije moguće. Sva je tajna svijeta sadržana u ovoj jednostavnoj istini«. Pobuna Ivana Karamazova protiv Boga ili zločin Raskoljnikova utemeljeni su na neprihvaćanju istine da se čovjek i svijet ne mogu preobraziti bez patnje. Iako je Dostojevski ispisao maestralne rečenice u kojima patnju (posebice djece i dječje suze) smatra apsolutno neprihvatljivom, on je svjestan kako bez tzv. etičkog rigorizma i maksimalizma nije moguće dosegnuti iskupljenje i preobražaj. Ljepota možda neće spasiti svijet, piše Dostojevski, ali ona je uzvišena, no jednako tako i užasna stvar, jer u sebi nosi dvosmislenost i stoga, kako zaključuje Zenjkovski: »Uistinu možemo reći: neće ljepota spasiti svijet, već ljepotu u svijetu treba spašavati«. Jer time spašavamo i sebe i druge.

Nitko kao Dostojevski nije tako strasno razotkrivao probleme i pitanja slobode, nitko kao on nije ušao dublje u analizu kretanja dobra i zla, u moralnu psihologiju čovjeka; naravno, izuzev Freuda, i utoliko mnogi s pravom oba ova autora drže genijima koji su »zajedničkim naporom obilježili 19. i 20. stoljeće«. Etičke i moralne teme i dileme u djelu Dostojevskog dosežu takve dubine kakve nitko (ili malo tko) u svekolikoj povijesti književnosti nije čak ni približno dodirnuo i to je razlog zašto su njegova literatura i filozofija tako snažno oblikovale (s)misao naše epohe. Zar nas onda može začuditi što su brojni, nesumnjivi velikani ljudske misli i kulture, uopće naše civilizacije, svoje stvaralaštvo vezivali, bilo za ili protiv Dostojevskog, ali uvijek uz Dostojevskog.

Bijedni ljudi

Fjodor Mihajlovič Dostojevski rođen je 11. studenoga 1821. u Moskvi, u staroj, ali osiromašenoj plemićkoj obitelji; kada mu je bilo šest godina, izgubio je (izrazito pobožnu) majku, a u dvanaestoj godini i oca, liječnika (koji je radio u Marijanskoj bolnici za siromašne), mrzovoljna i stroga čovjeka kojeg su seljaci ubili na njegovu imanju pobunivši se protiv njegove svireposti. Dostojevski je odrastao pod strogom očevom, a kasnije vojničkom disciplinom jer je upravo po njegovoj želji upisao, a kasnije i svršio inženjersku školu, a potom i fakultet u Petrogradu. Iako se tih godina nerado sjećao, priznao je kako je stekao zavidno obrazovanje, a između ostalog i stoga jer je od tegobne realnosti bježao u svijet literature, filozofije i umjetnosti, a strasno je učio i jezike. Po svršetku školovanja služio je u gradskom vojnom zapovjedništvu, ali nezadovoljan takvim načinom života, te već od ranije fasciniran igrama na sreću, počeo je obilaziti kockarnice i, naravno, gubiti velike svote novca.

Vlastitu neimaštinu dodatno je opteretio dugovima, a kako bi ih vratio, preveo je (1844.) s francuskog na ruski Balzacovu »Eugénie Grandet«. A kada je iste godine dobio premještaj u neki udaljeni vojni garnizon, podnio je ostavku i odlučio se baviti onim što ga je najviše zanimalo, to jest književnošću. Prvi roman koji je objavio (1846.) bio je »Bijedni ljudi«, u kojem se osjećao jak utjecaj Gogolja, kojeg je (uz F. Schillera) iznimno cijenio. Roman je postigao ogroman uspjeh, pohvale su stizale sa svih strana, a tada najutjecajniji ruski kritičar V. G. Bjelinski je roman prokomentirao riječima: »Napisati takvu stvar u dvadesetpetoj godini života može samo genij«. Slične su pohvale stizale i od slavna Ivana Turgenjeva, ali i kritičara poput N. A. Njekrasova i time su mu se otvorila vrata književnog Parnasa.
Prema riječima Bjelinskog: »Prvi je opisao veliku psihološku dramu malog čovjeka«; u prvom planu nije bila tegobna svakodnevica nemilosrdnog društvenog poretka koji melje sve pred sobom, pa tako i dva mlada, plemenita života, već je to bila i slika drame ljudskog srca i time je po riječima Bahtina »izvršio unutar gogoljevskog svijeta kopernikanski obrat« koji je zauvijek obilježio rusku, ali i kompletnu svjetsku literaturu. Međutim, kasnija djela nastala na tom tragu u javnosti nisu bila dobro primljena, kritika ih je dočekala na nož, a u tome je prednjačio Bjelinski, koji je Dostojevskom zamjerao (pa čak i ismijavao) »izlete« u fantastiku, romantiku, isprazan sentimentalizam; sve ono što se po njemu nije uklapalo u »realnu sliku društva«. Naravno, to je Dostojevskog jako pogodilo, ali on u svom književnom stvaralaštvu nije odustajao od kombinacije realnog (čak naturalnog) i iracionalnog, to jest fantastičnog, smatrajući kako se literatura ne smije svesti samo na nedostojnu sluškinju realnosti jer bi to onda bilo novinarstvo, a ne umjetnost.

Između Dostojevskog i Bjelinskog odnosi su zahladili; počeli su se uzajamno vrijeđati, tako da se na koncu nisu više čak ni pozdravljali. Međutim, Dostojevski je ubrzo našao novi krug prijatelja i štovatelja njegova djela; još 1846. upoznao je organizatora prvog socijalističkog kružoka u Rusiji Mihaila Petraševskog i počeo je zalaziti u njegov dom (svakog petka) na zanimljive diskusije o socijalnim i ekonomskim pitanjima. Religioznom Fjodoru postupno se otvarao novi svijet ateizma i egzaktnih znanosti, koji ga je sve više oduševljavao; postao je uvjereni borac za ukidanje kmetstva i zagovornik velikih društvenih reformi, ali čak se i tada na sastancima kružoka otvoreno suprotstavljao idejama nasilja i(li) terora kao puta socijalističkog preobražaja ruske zajednice.

Međutim, u djelima koja je tada (na)pisao (»Bijele noći«,1848. i »Njetočka Nezvanova«, koja je počela izlaziti u nastavcima 1849., ali je nikada nije dovršio), to njegovo oduševljenje socijal-utopističkim idejama gotovo da se nije ni osjetilo.

Deportacija u Sibir

Tijekom 1849. Dostojevski je na sastanku u domu Petraševskog pročitao glasovito pismo Bjelinskog upućeno Gogolju (napisano u Njemačkoj) koje se, budući da je bilo zabranjeno carskom cenzurom, po Rusiji distribuiralo tajnim kanalima, ali ubrzo potom, svi su »petraševci« bili uhićeni i utamničeni u zloglasnu Petropavlovsku tvrđavu. U prosincu 1849. s još 20-ak »petraševaca« Dostojevski je bio osuđen na smrt i praktički tik pred streljačkim vodom pomilovan. Kazna mu je bila preinačena u osam godina robije i progonstva i transportom kažnjenika bio je deportiran u Sibir (Omsk), gdje je na rijeci Irtiš obavljao najteže fizičke poslove. Kako je kasnije priznao:

»Tada sam počeo preispitivati sav svoj život, suditi si strogo i neumoljivo, pa u pojedinim trenucima čak i zahvaljivati sudbini što me je prisilila da se istinski i duboko zagledam u vlastitu dušu«.

Tamo, u progonstvu u Sibiru spoznao je istinu o ruskom društvu. Shvatio je s kakvom mržnjom mužici gledaju na plemstvo, ali i vidio je s kolikom »vjerom u Krista« živi ruski čovjek i o tome je kasnije intenzivno pisao u svojim romanima. Za Dostojevskog, Sibir je značio povratak vjeri i pravoslavlju, a nakon izdržane robije (1854.), uslijedio je život u progonstvu, u bespućima Semipalatinska, ali slobodan od teškog fizičkog rada intenzivno se »bacio« na čitanje i pisanje. Tu je upoznao svoju prvu suprugu Mariju Dmitrijevnu Isajevu (vjenčali su se 1857.), ali brak im nije bio sretan; nakon sedam godina su se razveli, a kada je Dostojevski 1859. bio amnestiran, vratio se u Petrograd, ali to je tada bio drugi čovjek. Iako je bolovao od epilepsije, pogoršane teškim životom na robiji, bio je pun elana i ambicija: zajedno s bratom Mihailom pokrenuo je časopis »Vremja« (1861.) i u njemu je objavio svoja dva važna djela: memoare s robije naslovljene »Zapisi iz mrtvog doma« i roman »Poniženi i uvrijeđeni«. Istodobno, (na)pisao je niz članaka u kojima je analizirao najvažnije društvene teme, ali iako je časopis imao ogroman utjecaj i dobro se prodavao (i tako mu osigurao financijsku stabilnost), zbog članka jednog od suradnika N. Strahova posvećenog poljskom ustanku (pisanog u liberalnom duhu), cenzura je zabranila njegovo daljnje tiskanje.

U to je vrijeme Dostojevski počeo ljubavnu romansu s Apolonijom Suslovom, ali ona ga je uskoro napustila i otputovala u Njemačku (kasnije u Pariz), a Fjodor se uputio za njom u namjeri da obnove vezu. Iznova su počeli zajedno živjeti, ali rastrzan brojnim svađama i sukobima u vezi, kao i stalnim novčanim neprilikama, Dostojevski je počeo obilaziti kockarnice i, naravno, gubiti velike svote novca. Tijekom jedne noći znao je prokockati i 10.000 franaka; zapao je u velike dugove kojih se praktički nije riješio sve do pred smrt, ali poučen tim iskustvom napisao je velik, uistinu sjajan roman »Kockar« (1866.).

Po povratku u Rusiju (1864.) pokrenuo je novi časopis »Epoha«, u kojem je počeo objavljivati roman »Zapisi iz podzemlja« o moralno izopačenom čovjeku koji otvara svoju dušu kako bi otkrio niskost vlastitih strasti. Roman je imao i svoju političku dimenziju jer se u njemu Dostojevski obračunavao sa »zapadnjaštvom« i idejama Černiševskog, koji je tvrdio da čovjeka »zlim čini društveni sustav«. Takvim se tezama suprotstavio »slavjanofil« Dostojevski tvrdnjom kako »svjetski proces nema nikakva smisla«, podjednako služi i uživanju i patnji te stoga pravedno društvo nikada neće niti može biti izgrađeno. Tragedija je čovjeka iz podzemlja u tome što shvaćajući suštinu života u njemu ne vidi nikakav smisao. Ovim svojim romanom Dostojevski se definitivno »vratio« Kristu i kako su isticali brojni ruski religijski filozofi »on je prvi proročanski ukazao na to kako se u humanističkim idejama socijalizma kriju i zrna totalitarizma«. Njegove su romane nazvali »đavoljim metaforama«, jer je u njima otvoreno predskazivao »kako bez Boga u ljudskim dušama ostaje samo praznina«. Bez vjere u Boga i besmrtnost duše, stari humanizam prerasta u svoju suprotnost, otvara široko polje ratova i mržnji koji se vremenom samo umnožavaju.

Zločin i kazna

U romanu »Zli dusi« jedan od junaka kaže: »Ako Boga nema, onda sam ja Bog«, a to je stav koji vodi posvemašnjoj dehumanizaciji svijeta i u ovom romanu Dostojevski je počeo formulirati svoje mesijanske ideje o ulozi Rusije u svjetskoj povijesti, kao i uvjerenja da se samo kroz rusku religijsku misao, rusko pravoslavlje svijet može preporoditi, isključujući pritom rimokatoličanstvo i protestantizam jer »u sebi nose proturječja koja ne mogu svladati«.

Iako je puno, mnogi kažu sumanuto pisao i ostvarivao solidne prihode, gotovo su sva primanja odlazila na otplatu dugova; kako bi se donekle spasio, krajnje je nepovoljno prodao sva autorska prava izdavaču Strelovskom, uz lihvarsku obvezu da mu prepusti i sva prava u sljedećih devet godina za sva djela koja napiše. Kako bi mogao na miru pisati i bez »zvonjave vjerovnika na vratima« započeti roman »Zločin i kazna«, u koji je s pravom polagao velike nade (danas se smatra prevratničkim za svekoliku povijest novodobne literature), otišao je u Njemačku, a kako bi pritisnut rokovima ubrzao svoj rad, angažirao je mladu stenografkinju Anu Grigorjevnu Snitkinu da mu pomaže.
Iako je razlika u godinama bila znatna, rodila se ljubav i uskoro su se i vjenčali. Zahvaljujući Aninoj toleranciji i predanosti, Fjodor je mogao na miru pisati, puno su putovali zapadnom Europom (Italija, Francuska, Švicarska, Austrija, Njemačka…); dobili su dvije kćeri (jedna je ubrzo umrla), živjeli su u financijskoj oskudici, ali budući da je Ana vodila kućanstvo, uspjela je konsolidirati materijalnu situaciju, tako da je nekoliko godina pred smrt Fjodor vratio sve dugove, a relativno solidna i stalna primanja od pisanja podigla su im životni standard o kakvom pisac ranije nije mogao ni sanjati. Istina, Dostojevski je znao zapadati u krize, prepuštati se kocki, ali Ana je sve to stoički trpjela, nikada mu nije prigovarala, što ga je toliko znalo posramiti da je na koncu gotovo uspio svladati taj porok.

O životu sa suprugom Ana Grigorjevna je ostavila dojmljive zapise te su ti dvotomni memoari bili objavljeni i u nas. Tih je godina počeo raditi i na novom romanu »Idiot« (1868.), u kojem je želio prikazati »savršeno dobrog čovjeka« (knez Miškin je sinteza tragikomičnosti Cervantesova Don Quijotea i socijalnih osobina te osjećaja Hugoova Jeana Valjeana), a to je po njegovu mišljenju jedan od najtežih zadataka koje si je postavio »jer dobro izmiče svakoj kategorizaciji«. Ali zahvaljujući svom geniju, uspio je stvoriti besmrtan lik, samo jedan u nizu u galeriji kojom je obogatio povijest književnosti.

Karamazovi

Tijekom 1870. Dostojevski se prihvatio »monumentalnog poduhvata«; želio je po uzoru na Balzacovu »Ljudsku komediju« napisati »Žitije velikih grešnika«, sagu o traganju ruskog čovjeka za smislom života razapetog između socijalizma i kršćanstva. Iako tu svoju ideju nije uspio realizirati kako je zamislio, iz ove su se koncepcije rodila tri velika romana, uz već spomenuti »Zli dusi« (1871.), napisao je »Mladića« (1875.) i »Braću Karamazove« (1878./89.), koji je zapravo kruna njegova stvaralaštva, svojevrsna sinteza ideja i ličnosti kojima se autor bavio kroz cijeli svoj spisateljski rad. Tri brata Karamazova: strasan i neukrotiv Dmitrij, intelektualno skeptičan Ivan i odan vjeri Aljoša, traže smisao života te dok Dmitrij i Ivan okajavaju svoje grijehe pred dubokim ponorima »mračne ljudske duše« i različito reagiraju u graničnim egzistencijalnim situacijama, Aljoša sve to pokriva svojom blagošću i dobrotom, a zapravo silnom vjerom koju ipak započinje nagrizati sumnja.

Iako je sam Dostojevski neke svoje romane nazivao pamfletom, u punoj mjeri to su upravo »Zli dusi«: otvoreno se počeo obračunavati sa »zapadnjacima«, anarhistima i nihilistima; svjestan kako će ga javnost okarakterizirati reakcionarom, usprkos svemu, nije odustajao od nakane prikazati galeriju likova koji manipuliraju idejama bogočovjeka, Božjeg naroda, apstraktnog Dobra i socijalne pravde. Stavrogin, jedan od likova romana, čovjek je bez ikakvih skrupula i ideala, a kroz njega se Dostojevski zapravo nemilosrdno obračunavao s Nečajevim, pristašom Bakunjina; roman je i pisan po stvarnom predlošku, kada je 1869. u Razumovskom parku u Moskvi pronađen leš studenta Ivanova (ubijen metkom u potiljak), za kojeg je policija utvrdila da je želio napustiti socijalistički kružok, a u strahu od izdaje, bivši su ga drugovi odlučili »ukloniti«. Taj ideološki zločin Dostojevski je smatrao fascinantnim i kao bogomdan za opis onih ideja i situacija s kojima se cijelog života nosio i u tome je vidio »činjenicu od ogromne društvene važnosti«.

Učitelj života

Po povratku u Rusiju (1871.) Dostojevski je počeo uređivati tjednik »Građanin« (kneza Meščerskog) i tu je počeo objavljivati svoje članke koji su se vremenom pretvorili u višetomni, tzv. »Piščev dnevnik«, u kojem je elaborirao niz tada aktualnih tema. »Piščev dnevnik« nije bio samo kronika ruske stvarnosti već i svojevrsna enciklopedija ruske kulture i ideja koje su obilježile rusku duhovnost; ovi članci učvrstili su položaj i reputaciju Dostojevskog kao »učitelja života« i on je zasjeo na književni Pantheon kao neprikosnoven autoritet. A kada je 1880. prilikom otkrivanja Puškinova spomenika u Moskvi održao svoj glasoviti govor koji je javnost s oduševljenjem primila, cijelo mu se društvo s poštovanjem poklonilo, priznalo mu genij i nazvalo ga »najvećim ruskim piscem i misliocem«. Ali Dostojevski je imao velikih zdravstvenih tegoba, a nakon što je uslijed krvarenja došlo do teških plućnih problema, liječnici mu više nisu mogli pomoći. Umro je 26. siječnja 1881. po julijanskom, odnosno 9. veljače 1881. po gregorijanskom kalendaru.

Utjecaj Dostojevskog na povijest svjetske književnosti i filozofije bez obzira na protok vremena ne slabi, dapače, danas se čini aktualnijim nego ikada ranije. Svojim pretečom smatrali su ga i ekspresionisti i egzistencijalisti, ali uz Sartrea i Camusa, na njegovo su se djelo oslanjali i Marcel Proust, Georges Duhamel, kao i Stefan Zweig; ustvari, on je kao malo tko u povijesti naše kulture i civilizacije oblikovao ljudsku misao i otvorio joj do tada nove, neslućene horizonte.