Ugledni zagrebački izdavač Disput u svojoj znalački osmišljenoj biblioteci probranih naslova »Per Speculum« koju uređuje dr. Stanko Andrić, samozatajni, a sveprisutni povjesničar, književnik i znanstvenik širokih uvida i znanja, počastio nas je još jednim vrijednim djelom velikana svjetske i francuske literature Andréa Gidea »Dostojevski« (u prijevodu s francuskog Damjana Lalovića i uz opsežni, instruktivni pogovor urednika). Gide je, to možemo mirne duše i savjesti zaključiti, bio književni i estetski arbitar svekolike europske scene minulog 20. stoljeća, a njegovo najambicioznije djelo »Kovači lažnog novca« (»Les Faux-Monnayeurs«, 1925.) imalo je prevratnički utjecaj na gotovo kompletnu svjetsku književnost. Gide je po mnogo čemu bio osebujan autor koji je, kao i svi umjetnici/intelektualci od formata, težio slavi i uspjehu, ali ubrzo je shvatio ono što mnogi drugi nikada nisu. A to je: utjecaj je daleko veći i značajniji od uspjeha.

Uostalom, sam za sebe je rekao: »Pišem kako bi barem jedan mladi čovjek sličan onome koji sam bio ja, istih godina, ali slobodniji, hrabriji, savršeniji našao odgovore za svoju uzdrhtalu upitanost.« I nastavio je: »Za mene osobno nije pitanje kako uspjeti, ja već odavno računam da ću bitku koju vodim pred sudom vječnosti dobiti tek u prizivu, odnosno u reviziji postupka. Pišem samo da bih bio ponovo čitan.« I da skratim; Gide je na koncu svog dugog, živopisnog i stvaralački bogatog života više nego suvereno pokazao i dokazao ono što je htio i predviđao: (p)ostao je ono što je i želio. Samo se u jednom prevario; iako je svjetsku slavu požnjeo svojim romanima kao što su »Imoralist« (»L’Immoraliste«, 1902.) i »Vatikanski podrumi« (»Les Caves du Vatican«, 1914.), dugotrajnost slave može zahvaliti svojim dnevnicima koje je vodio gotovo šezdeset godina, a prepuni su sjajnih zaključaka, bilješki i reminiscencija. Postali su njegovo najčitanije djelo iako se autor tome izvjesno nije nadao.

Slično se dogodio i velikanu mađarske literature Sandoru Maraiju koji je također dugo vremena vodio svoje dnevnike da bi na koncu postali važnijim od njegovih sjajnih romana i eseja koji su u vrijeme objavljivanja izazivali veliku pozornost. Marai je u svom dnevniku pisao i o Gideu, bio je oduševljen njegovim djelima i priznao je da mu pomalo smeta što je Gide »rob vlastite seksualnosti«, ali koju je uspio nepresušnom stvaralačkom energijom »kanalizirati« do samih estetskih vrhova. Nešto slično svojim su dnevničkim zapisima željeli ostvariti Michel de Montaigne, Voltaire i Jean-Paul Sartre, ali to im nije pošlo za rukom kao Gideu ili Maraiju, koji su nalik ponekad strogom, a češće dobrohotnom Zeusu s vrhova Olimpa prosuđivali o svemu i svakome, a njihovo se mišljenje uvažavalo i ostavilo je traga sve do danas. Na koncu, Gide je punu afirmaciju ostvario nepunu godinu nakon što je preminuo (19. veljače 1951., u Parizu) kada je Vatikan njegove knjige stavio na svoj Index librorum prohibitorum, čime bi se, da je ostao živ daleko više ponosio, no Nobelovom nagradom za književnost koju je dobio 1947., kako stoji u obrazloženju, »za neustrašivu ljubav prema istini«.

Oduševljenje komunizmom

Hans Magnus Egzensberger u svom je sjajnom eseju o Gideu opisao kako ga je doživio pri prvom susretu u ljeto 1947. kada je zajedno s Carlom Zuckmayerom i Erichom Kästnerom došao u München kako bio (o)bodrio poražene boches (pejorativni francuski naziv za Nijemce) poručivši im da se ne predaju pasivnosti, apatiji, da se ne plaše tereta nacističke povijesti, pružio im je ruku pomirenja koja je Nijemcima tada bila toliko potrebna i stekao je velike simpatije čitave europske i svjetske javnosti. To je bio nezapamćeni iskorak dobronamjernosti u prvim poratnim godinama; naravno, bilo je i onih koji to nisu gledali s odobravanjem, koji su osuđivali Gidea, ali on se na to nije obazirao i svima je poručio: »Samo od nas, ma koliko da nas je malo, ovisi hoće li se Europa oporaviti od pustošenja koje je sama sebi nanijela.«

Gide je preživio oba svjetska rata i u oba je bio angažiran, ali ne kao vojnik, već kao humanitarac i aktivist na civilnoj sceni. Pomagao je izbjeglicama i progonjenima, uvijek je bio na strani slabijih i oštro je kritizirao sve, na svim zaraćenim stranama koji su (za)padali u napast da zlorabe svoju moć i nanose zlo drugima. Suprotstavljao se svima onima koji su borbu za slobodu željeli pretvoriti u osvetu i odmazdu; Gide je upozoravao: ako izgubimo ljudskost i humanost, izgubili smo dobiveni rat. Uostalom, svojedobno je šokirao svoje Francuze kada je digao svoj glas prosvjeda protiv brutalnog, kolonijalnog izrabljivanja Afrike. Nakon putovanja Crnim kontinentom objavio je putopise »Kongo« (»Voyage au Congo«, 1927.) i »Povratak u Čad« (»Le Retour du Tchad«, 1928.) koji su postali snažnim dokumentima osude jedne nimalo slavne epohe francuskog društva.

A koliko je bio socijalno osviješten i čovjek bez predrasuda, uvijek na strani prezrenih i obilježenih, dokaz je i njegovo oduševljenje (neki kažu flert) s komunizmom. Ne zaboravimo, Gide je polazio iz izuzetno imućne građanske obitelji; bio je odgajan u strogo protestantskom duhu, ali to ga nije priječilo da zajedno s Andréom Malrauxom intervenira u Berlinu i traži oslobađanje bugarskog revolucionara Georgija Dimitrova kojeg su nacisti lažno optužili za paljenje Reichstaga. Dakle, Gide se nije libio pridružiti komunistima vjerujući da uistinu žive i rade ono što zagovaraju: žele promijeniti svijet i učiniti ga boljim mjestom za sve ljude svijeta. Kada su ga sovjetske komunističke vlasti pozvale u Rusiju, rado se odazvao, čak je na Crvenom trgu u Moskvi držao i govor (u povodu smrti Maksima Gorkog), ali po povratku (1936.) javno je osudio boljševički režim za licemjerje i kult ličnosti. Iste je godine objavio svoju čuvenu i još uvijek za mnoge kontroverznu knjigu »Povratak iz SSSR-a« (»Retour de l’U.R.S.S.«), a potom ubrzo i objašnjenje u knjizi »Retouches a mon Retour de l’U.R.S.S.« u kojima je u obliku reportaže upozorio na čitav niz negativnih pojava u Staljinovoj Rusiji.

Naravno, na komunističkoj ljevici bili su nezadovoljni njegovim kritikama i počeli su ga žestoko optuživati za malograđanštinu i da je zapravo »sluga fašizma«. Gide je na to odgovarao kako socijalizam nije ono za što se predstavlja, da je u mnogo čemu gori i od kapitalizma o kojem je već ranije također oštro kritički pisao. Brojni ljevičari diljem Europe polemički su reagirali na Gideov »pamflet«; napisani su brojni tekstovi, čak i nekoliko knjiga u kojima se »razotkrivala« pozadina njegova posjeta Sovjetskom Savezu, a najveći odjek je imala knjiga češkog komunista i poznatog pjesnika Stanislava Kostke Neumanna naslovljena »Anti Gide«, dakako (na)pisana u najgoroj staljinističkoj maniri kleveta i laži.

Književni rad

André Gide je rođen u Parizu 22. studenoga 1869. godine; otac Paul bio je glasoviti pravnik i sveučilišni profesor i očekivao je da će ga sin naslijediti. Međutim, André je bio boležljivo dijete, a još kao učenik École Alsacienne počeo se baviti književnošću; upoznao je Stephana Mallarmea, Paula Claudela, a posebno je bio blizak s Paulom Valeryjem i u početku se oduševljavao simbolizmom. Bolest ga je spriječila da ozbiljno studira i po savjetu liječnika otputovao je u Afriku (1893./4.) i na tom putu, u Alžiru upoznao je Oscara Wildea. Pod njegovim utjecajem postao je izraziti individualist, ali ga je po osobnom priznanju oplemenio etičkim, estetskim i uopće filozofskim relativizmom. Prvo objavljeno djelo bile su mu »Bilježnice Andréa Waltera« (»Les Cahiers d’Andre Walter«, 1891.), a zatim je iste godine uslijedila knjiga eseja o značenju simbola »Narcis« (»Le Traite du Narcisse«) kojom je polučio značajan uspjeh, a potvrdio ga je 1895. satirom iz pariškog književnog života »Močvare« (»Paludes«). U lirskoj prozi »Zemaljska brana« (»Les Nourritures Terrestres«, 1897.) proklamirao je novi pogled na svijet i pravo pojedinca da odbaci nametnuti moral, slijedi svoje individualne potrebe i ciljeve bez obzira na prepreke i moguću žrtvu drugih ljudi. Tim je djelima stekao ugled, ali interesantno je napomenuti kako izuzev u počecima svog književnog stvaralaštva nije pisao poeziju, ali se okušao u svim proznim formama.

Uslijedio je već spomenuti »Imoralist« u kojem je opisao životni put svog junaka Michela koji nakon smrti supruge, oslobođen svih bračnih obveza konačno može odabrati život po vlastitoj volji i mjeri. Tijekom 1909. zajedno s Jacquesom Copeauom i Jeanom Schlumbergerom osnovao je književni časopis Le Nouvelle Revue Francaise (NRF) koji se vremenom pretvorio u najutjecajniji francuski list s velikom europskom recepcijom, a zahvaljujući preporuci Gidea potaknuo je tiskanje mnogih značajnih djela francuske književnosti, poput romana »Jean Barois« Roger Martin du Garda s kojim se André sprijateljio i to prijateljstvo je trajalo cijelog života.

Romani

Djelo »Vatikanski podrumi« (1914.) svojevrsna je satira u kojoj je Gide ismijavao Crkvu i masone, a priču je složio oko pape Lava XIII. utamničenog u Anđeoskoj tvrđavi u Rimu, odnosno lažnom Papi koji pod kontrolom slobodnih zidara objavljuje encikliku »Rerum novarum«, a zapravo uvodi vlast Đavola. To je groteskna priča o makinacijama i manipulacijama, »udruženom zločinačkom pothvatu«, a vrhunac je kada glavni junak Lafcadio bez grižnje savjesti i bez mržnje iz jurećeg vlaka izbacuje bezazlenog i nepoznatog putnika samo da bi »okusio i dokazao vlastiti slobodu«. Nakon što je roman bio objavljen P. Claudel je zgrožen napisanim prekinuo sve veze s Gideom.

Roman »La Symphonie pastorale« (1919.) slika je tragične deziluzije, a 1946. godine ovu je priču o izgubljenim snovima na filmsko platno postavio redatelj Jean Delannoy. Roman »Kovači lažnog novca« (na)pisan je inovativnom formom (nalik Jamesu Joyceu i Andreju Belom) i po sudu kritike time je zapravo utemeljio estetiku francuskog novog (anti)romana, a imao je, kao uostalom i većina Gideovih djela, izrazito autobiografski karakter. Opisujući parišku malograđanštinu pred Prvi svjetski rat, analizirao je »lažne emocije« i pisao ga je pod znatnim utjecajem Dostojevskog. Dio kritičara roman je proglasio velikim promašajem, iako je Gide upravo njime pokazao koliko su velike mogućnosti romana, daleko veće od onoga što se do tada pretpostavljalo da je moguće i dopušteno izraziti i da zahvaća svu složenost modernog života.

Godine 1926. objavio je »Dnevnik kovača lažnog novca« (»Le Journal des Faux-Monnayeurs«) u kojem je u formi eseja pokušao objasniti postupke i metode kojima se služio prilikom pisanja romana. Te iste godine Gide je objavio i autobiografski roman »Ako zrno ne umre« (»Si le grain ne meurt«) u kojem je prvi put javno priznao svoje homoseksualne sklonosti.

Središnja figura svoga doba

Svršetkom Prvog svjetskog rata Pariz postaje kulturni centar svijeta u kojem dominira boemska, ali i salonska atmosfera i u objema se Gide suvereno kreće i snalazi. To je vrijeme cabareta, jazza, ubrzanog razvoja filmske industrije; novi oblici pokreta/baleta osvajaju »grad svjetlosti«, a Gide, iako pedesetogodišnjak sve to intenzivno prati i bilježi i izrasta u središnju figuru svoga doba. Gidea zanima sve što se zbiva na polju književnosti i filozofije, ali to je vrijeme kada je posebno impresioniran glazbom Claudea Debussyja i Erika Satiea, fasciniran je ostvarenjima Camillea Saint-Saënsa i Julesa Masseneta, a posebno ga inspirira »Sentimentalni valcer« Mauricea Ravela. Intenzivno se druži sa slikarima i posjećuje izložbe Pabla Picassa, Fernanda Legera i Marcela Duchampa, dok ga Isadora Duncan plijeni inovativnim baletskim figurama, a Nadia Boulanger svojom glazbenom i koreografskom virtuoznošću.

Između dvaju svjetskih ratova Gide je napisao čitavu biblioteku drama, priča, eseja, a svakako treba spomenuti »Corydon, četiri sokratovska dijaloga o homoseksualnosti« (1924.) i književni triptih »Škola za žene« (»L’ Ecole des femmes«, 1929.), »Robert« (1929.) i »Genevieve« (1936.). Radi se o trilogiji u kojoj je Gide propitivao razloge bračnih kriza, nesretnog supružništva svoje junakinje, a koje je godinama potom pokušala rekonstruirati njezina kći otkrivajući pravu prirodu majčinih seksualnih sklonosti.

Djelo »Dostojevski, članci i kozerije« (1923.), koje je konačno prevedeno i na hrvatski, za Gidea ima poseban značaj, jer govori ne samo o odnosu prema velikanu ruske klasike, već je to djelo u kojem se i sam francuski pisac ogleda u prozi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog. Ali prije no što nešto kažem o ovoj knjizi, valja spomenuti čuveni Gideov »Dnevnik« (»Journal 1889. – 1939.«) koji je proglašen remek-djelom, a kasnije je kompletiran novim bilješkama, glosama i zapisima i tako su nastali drugi i treći dio dnevnika koji se odnose na razdoblje 1939. – 1949. »Journal intime« tiskan je 1951. kao neka vrsta dnevničkih dodatka. Osim toga, nakon piščeve smrti bila je objavljena i njegova ogromna korespondencija (navodim samo najpoznatija imena: Roger du Gard, Paul Valery, Paul Claudel, Francios Mauriac, Charles Pegy, Marcel Proust, Reiner Maria Rilke itd.). A kada već govorimo o epistolarnoj prozi, interesantno je spomenuti da je Gide sačuvao sva pisma svoje supruge Madeleine, dok je ona sva njegova pisma, koja joj je pisao gotovo 30 godine, spalila prije svoje smrti 1938. godine.

Fascinacija ruskim klasikom

Iako je nedvojbeno bio svjestan »prirode svoje seksualnosti« (privlačili su ga adolescenti), oženio se sestričnom svoje majke Madeleine Rondeaux u koju je bio platonski zaljubljen, a ona je nakon godina odbijanja, prihvatila njegovu bračnu ponudu. Brak u fizičkom smislu nikada nije bio konzumiran, supružnici su uglavnom živjeli odvojeno, ali nikada se nisu razveli niti su na to pomišljali. Nakon smrti supruge, Gide je napisao tekst »Et nunc manet in te« (izričaj preuzet od Vergilija), objavljen nakon piščeve smrti (1951.) u kojem je priznao kako mu je ona bila najveća ljubav i »tragično središte života« i duboko se (po)kajao što joj je svojim ponašanjem upropastio život. Dok je bio u braku zbližio se s 20 godina mlađom Elisabeth von Rysselberghe s kojom je 1923. dobio kći, ali ju je priznao tek nakon smrti supruge. Tijekom života Gide je imao niz ljubavnika: slikar Paul Laurens, Alfred Douglas, Marc Allegret, tijekom boravka u Magrebu ludovao je za dječakom Alijem, međutim, sve te ljubavi završavale su prilično burno.

Nakon nacističke okupacije Francuske Gide je prekinuo suradnju sa časopisom NRF koji su preuzeli petainovci; otišao je u Nicu, a potom u Tunis i Alžir i pridružio se generalu De Gaulleu. Pokrenuo je časopis L’Arche, a 1945., po povratku u domovinu, Louis Aragon ga je optužio za neprimjerenu popustljivost prema Nijemcima, a nakon što je ovjenčan Nobelovom nagradom za književnost, cijela Francuska ga je veličala kao osobu koja je proslavila francusku kulturu i pružio ruku pomirenja Nijemcima.

Po osobnom priznanju, Gide je bio fasciniran Dostojevskim, divio se njegovom »sveobuhvatnom opusu«, a u svom je »Dnevniku« zapisao da je ostao zapanjen i zbunjen kakvim je veličanstvenim umijećem spajao priču, dijalog i ideje. To je usporedio sa Chopinovom virtuoznošću, njegovom »nevidljivom umjetnošću« kojom ostavlja dojam improvizacije, a zapravo je vrhunski izraz duboke metodološke promišljenosti. Gide je imao velike simpatije prema Dostojevskom ne samo kao prema piscu, već i kao čovjeku, jer je usprkos svojim porocima (kocka) i slabostima stvorio genijalno djelo. Gide je do Dostojevskog došao preko Nietzschea, a u »člancima i kozerijama« koje su prevedene na hrvatski piše o velikom ruskom klasiku na osnovi njegove korespondencije, analizira roman »Braća Karamazovi«, a u knjigu su uvrštena i predavanja koja je održao u Vieux-Colombieru, kao i pozdravni govor pročitan u povodu 100. godišnjice piščeva rođenja. Iako se bavio cjelinom opusa Dostojevskog, u fokusu Andréa Gidea su se našli romani tzv. petoknjižja (»Zločin i kazna«, »Zli dusi«, »Idiot«, »Braća Karamazovi« i »Mladić«). Gide je u analizi Dostojevskog polazio od njegovog pogleda na svijet, ali ga je ujedno i na svoj jedinstven način istraživao. Po njemu, Dostojevski nije bio samo »dubok«, već i »precizan« pisac satkan od niza proturječnosti, kao što je to uostalom i gotovo svaki čovjek. Ili, kako je to zaključio Nikolaj Berđajev: »Mistik Dostojevski, neprijatelj i razobličitelj racionalizma, obožavao je misao i bio zaljubljen u njezinu dijalektiku«.

Dostojevski i Rusija

Kod Dostojevskog nema ničeg drugog do čovjeka, sve se otkriva samo u njemu i sve je podčinjeno samo njemu. Zanimali su ga ljudi sa svojim duševnim ustrojstvom, osjećajima, mislima i načinom života, a sve su to bile i Gideove preokupacije. Dostojevski je posjedovao jedinstvenu sposobnost poimanja vrijednosti svakog tipa i »karaktera« čovjeka, svake f(r)aze u kretanje ljudske misli i prirode, ali da bi se došlo do »božanskog«, najprije se mora dokučiti ljudsko. Istina, možemo se složiti sa stavom A. Z. Štajnberga (»Smisao slobode Dostojevskog«, egzilno pariško izdanje, 1980.):

»Dostojevski se može mjeriti samo Rusijom, a ona se može mjeriti samo Dostojevskim; shvatiti Dostojevskog, isto je što i shvatiti Rusiju; shvatiti nju, isto je što i doživjeti je u stvaralačkoj kontemplaciji Dostojevskog.« Ali iz(a) ove polifonije proizlazi ono što je posebno privlačilo Gidea: Dostojevski je uspjevao proniknuti u svaku pojavu, čak i onu koju je osobno odbacivao; nije je opisivao »izvana«, »spolja«, već je o njoj govorio darujući joj vlastiti glas. To je fasciniralo Gidea, to je i on želio ponoviti i bez ikakve sumnje u tome je uspjevao; da li na razini Dostojevskog, ili ispod nje, neka svatko sam prosudi. Ali oba su autora u tome, bez ikakve sumnje, ostvarila iznimno visoku razinu. Dostojevski je »antinomičan« pisac; utoliko se njegova misao ne da »utamničiti« i(li) tumačiti s pozicije »plitkog moraliziranja«. Središnji pojam njegove filozofije, književne po-etike je sloboda i on se uvijek pita: o kakvoj se to slobodi radi, za koga i u ime čega se za nju vrijedi (iz)boriti. I na koncu zaključuje: ako polazimo od bezgranične slobode, u pravilu svršavamo »u bezgraničnom ropstvu«, a to je maestralno iskazano karamazovljevskom maksimom: »Ako Boga nema, sve je dozvoljeno«. Time se Dostojevski približio pojmu Puškinove »sveobuhvatnosti«, spoznajući da smo u konačnici »svi krivi za sve«, a najveći je grijeh ako pred tom spoznajom zatvaramo oči. Starac Zosima najpreciznije sažima bit ove spoznaje, koja je alfa i omega svekolikog stvaralaštva, ali i životnog iskustva Fjodora Dostojevskog.

Sama činjenica da Rusi zločince nazivaju »nesretnicima«, izraz je svijesti o tome da su sve pojave međusobno povezane; da smo i mi sami bili bolji, možda se drugi ne bi ogriješili o zakon. Svejedno, moralni ili Božji. Uz ideju slobode, besmrtnosti duše, kategorija poniznosti strasno je zaokupljala misao Dostojevskog, a tih se tema, na svoj način dotiče i Gide. Na predavanju u Vieux-Colombieru, Gide je p(r)ovlačeći paralelu između Nietzschea i Dostojevskog zaključio: »Čini se krajnje zanimljivim promatrati i uspoređivati izrazito različite reakcije koje je susret s evanđeljem izazvao… u naravi Nietzschea i naravi Dostojevskog. U Nietzschea je neposredna, duboka reakcija, moramo to reći, bila ljubomora…bio je ljubomoran na Krista, ljubomoran do ludila. Dok piše Zaratustru, neprestano ga mori želja da ‘udari kontru’ evanđelju…piše ‘Antikrista’, a u svojem posljednjem djelu ‘Ecce Homo’ postavlja se kao pobjednički suparnik Onoga čiji je nauk stremio istisnuti. U Dostojevskog je reakcija bila posve drukčija… Duboko se poklonio pred Kristom« i to je ona poniznost koja dominira njegovom prozom.

I upravo ta žrtva, »to odustajanje od samoga sebe, omogućila je istodobnu prisutnost potpuno proturječnih osjećaja u duši Dostojevskog, upravo je to očuvalo i spasilo izvanredno bogatstvo antagonizama što su se sukobljavali u njemu«. A to je i summa Gideove kozerije o Dostojevskom koji ga je toliko uzbuđivao i izluđivao, intelektualno, ali i emotivno provocirao i kojeg je upravo zbog toga i toliko, više od svih drugih, (o)cijenio.