Potomak doseljenika

Četiri desetljeća od smrti Saroyana – pisca koji je izrazio tragediju armenskog naroda

Kim Cuculić

Proživljava emotivno težak period kad je turska vlada izdala nalog na osnovu kojega je ubijeno 1,5 milijuna Armenaca, što je tada činilo oko 80 posto populacije



Ove godine navršila se 40. godišnjica smrti američkog književnika Williama Saroyana, potomka armenskih doseljenika u Sjedinjene Američke Države. Rođen je 1908. u gradu Fresno u Kaliforniji kao sin armenskog imigranta, a riječ je o gradu koji je poznat po tome što u njemu živi mnogo doseljenika iz Armenije.


Njegov otac, Armenac Saroyan, 1905. godine preselio se u New Jersey gdje je počeo proizvoditi vina jer je imao vlastite vinograde. Saroyanov otac školovao se za svećenika, ali se u novoj državi morao baviti poljoprivredom kako bi obitelj preživjela. Kad mu je otac preminuo, financijska situacija obitelji Saroyan je postala iznimno teška. Majka je bila primorana djecu poslati u sirotište, o čemu je William Saroyan pisao u svojim djelima. Njegovoj majci bilo je teško pronaći posao jer su Armenci imali lošu reputaciju u SAD-u. Posao je uspjela pronaći tek poslije nekoliko godina i počela je raditi kao kućna pomoćnica. Financijski je ojačala pa se William s braćom i sestrama, nakon pet godina provedenih u sirotištu, mogao vratiti majci. Ona je uspjela ponovo kupiti kućicu u Fresnu, tako da se obitelj vratila u taj grad. Majka je pronašla novi posao, ali su i djeca morala raditi kako bi porodica preživjela.


William Saroyan proživljava emotivno težak period kad je turska vlada izdala nalog na osnovi kojega je ubijeno 1,5 milijuna Armenaca, što je tada činilo oko 80 posto populacije. Armenci su bili masakrirani i slani u koncentracijske logore. Tuga koju je osjećao zbog problema svoje, kako je sam govorio druge zemlje, Saroyan je iskazao u mnogim djelima, kao što su »Pokolj nevinih«, »Armenska trilogija«, »Armenci«, »Zovem se Aram« i druga.




Godine 1921. Saroyan je upisao Tehničku školu kako bi učio daktilografiju. Međutim, nakon nekoliko opomena izbačen je iz škole zbog neprimjernog ponašanja. Od majke je dobio neke od tekstova koje je pisao njegov otac. Nakon što ih je pročitao, odlučio je da će postati pisac. Tada se krenuo samostalno obrazovati tako što je što više čitao djela poznatih pisaca. William Saroyan ima tipičnu biografiju američkih pisaca. Budući da je školu napustio bez diplome, u početku se bavio fizičkim poslovima poput branja grožđa u vinogradima. Nakon toga zaposlio se u advokatskom poduzeću svoga strica Arama Saroyana. Zatim napušta Fresno i odlazi u Los Angeles gdje je radio u Kalifornijskoj nacionalnoj straži. Potom odlazi u San Francisco. Imao je velikih materijalnih problema i morao je hitno pronaći posao. Zaposlio se u telegrafskoj kompaniji gdje je radio kao službenik. Poslije toga bavio se raznim zanimanjima kako bi zaradio – bio je telegrafist, poštar, daktilograf… Godine 1928. preselio je u New York, ali je ta selidba neuspješno završila. Vratio se u San Francisco svojoj obitelji. Radio je poslove za koje je bio slabo plaćen, a koji su iziskivali puno truda. Svoje slobodno vrijeme provodio je za pisaćim strojem i u biblioteci.


Javio se tijekom američke gospodarske krize originalnom i satiričnom prozom, reakcijom na siromaštvo, glad i neizvjesnost. Prve su mu zapažene zbirke kratkih priča »Neustrašivi mladić na letećem trapezu« (1934.) i »Udahni i izdahni«(1936.) te drama »Moje je srce u gorama« (1939.). Godine 1940. odbio je primiti Pulitzerovu nagradu za svoje najpoznatije djelo, dramu »Tvoje najbolje godine«. Tom je prilikom izjavio da se nada da je prestalo doba u kojem materijalne vrijednosti guše pravu umjetnost.


Bio je osobito zaokupljen sudbinom maloga, običnoga, naivnoga čovjeka i temeljnim životnim vrijednostima. Majstor je govornoga jezika, što je dalo posebnu živost njegovim likovima. Tematika je većine njegovih djela obitelj i djetinjstvo (zbirka priča »Zovem se Aram« iz 1940. te mješavina autobiografije i fikcije, roman »Ljudska komedija« iz 1943.). Romani »Rock Wagram« (1951.) i »Smiješna stvar« (1953.) temelje se na vlastitom iskustvu braka, očinstva i razvoda. Od 1958. češće je boravio u Parizu. Pisao je i memoare, crtice i oglede te uspjelu prozu za djecu (»Tata, ti si lud« i »Mama, volim te«). Pisao za odrasle ili za djecu, Saroyan piše ležerno, jednostavno, improvizira – na bilo kakvu temu iz života.


Mnoge od njegovih priča temelje se na događajima iz njegova djetinjstva, kao što je bila krađa voća koja je bila neophodna za preživljavanje ili težak život doseljenika u Ameriku. Spomenuta zbirka priča »Zovem se Aram« postala je internacionalni bestseler. Govori o dječaku Aramu i mnogim drugim živopisnim likovima iz Aramove imigrantske obitelji. Okušao se i kao pjesnik, ali je od njegove poezije sačuvano samo jedno djelo koje se bazira na armenskim narodnim pjesmama.


William Saroyan ozbiljno se bavio i kinematografijom, ali je kratko radio u Hollywoodu. Za filmsku verziju djela »Ljudska komedija« osvojio je Oscara za najoriginalniji scenarij. Saroyan se na vrhuncu filmske karijere vratio književnosti. Njegova financijska situacija postala je vrlo loša nakon Drugog svjetskog rata, kada više nitko nije želio njegove scenarije pretvoriti u kazališne komade ili filmove, jer su govorili da je u tim djelima previše sentimentalnosti. U svojim poslijeratnim djelima slavio je slobodu, bratsku ljubav i jednakost među ljudima, ali je taj idealizam odbijao producente. Nakon nekoliko pisama razočaranih čitatelja, pokušao je mijenjati način pisanja u djelima koja su uslijedila.


Godine 1952. objavio je prvu od nekoliko knjiga memoara, a u djelima »Kuća Sama Egoa« i »Pokolj nevinih« spominje masovne genocide nad armenskim narodom. Producenti su nakon ovih djela odlučili ponovo surađivati sa Saroyanom, koji je opet doživio popularnost djelima kao što su »Pariška komedija«, »Londonska komedija« i »Iseljeni s dvora«. Saroyan se odao alkoholu i kocki, a od 1958. uglavnom je boravio u Parizu. Zapostavio je pisanje te rad u kazalištu i na filmu. Umro je od karcinoma, 18. svibnja 1981. godine u gradu u kojem je i rođen. Njegovo tijelo je kremirano te je pola pepela prosuto na tlu Kalifornije, a ostatak u Armeniji, u parku Panteon u Erevanu.


»Vjerujem da će mi vrijeme, sa svojim beskonačnim sposobnostima razumijevanja, jednoga dana oprostiti«, rekao je William Saroyan, za kojega je svijet bio »pun dobre prestrašene djece«.