Jednim jezikom na Balkanu do ponovnog uspostavljanja pokidanih veza, poručuju književnici Teofil Pančić i Faruk Šehić
RIJEKA Jedna, još uvijek kontroverzna teza na ovim prostorima, došla je s dvaju odvojenih jučerašnjih predstavljanja knjiga u sklopu 6. riječkog sajma knjiga i festivala autora vRIsak. Mi na prostoru bivše Jugoslavije, točnije Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine te Crne Gore, govorimo istim jezikom. Tezu nisu izrekli lingvisti, već književnici Teofil Pančić i Faruk Šehić, bez zajedničkog dogovora ili saznanja o izrečenom jednog ili drugog. Shodno tome, a u vezi s temom sajma Balkanske veze, obojica smatraju da je prirodno i logično da se stoga pokidane veze ponovno uspostavljaju.
Riječka noć uz priče, drugi dio, kako to s nastavcima znade biti, nije polučila uspjeh originala, ali ponudila je dobre izvedbe glavnih aktera. Program čitanja u sklopu 6. riječkog sajma knjiga i festivala autora »vRIsak«, održan u baru »Pepe Rosso«, okupio je manji broj pisaca nego originalno izdanje događaja u sklopu prošlogodišnjeg, petog izdanja sajma, dok je još bio KIČMA, a onda i manji broj gledatelja. Od kojih su neki, slučajni posjetitelji bez namjere gledanja i slušanja autora, stvarali ako ne buku, a onda barem neugodan žamor.
No zato su oni koji su ipak došli u »Pepe Rosso« gledati i slušati autore mogli na ovoj lokalnoj sceni vidjeti i Bekima Sejranovića, bosanskohercegovačkog pisca s norveškom adresom koji je svoje formativne godine proveo u Rijeci. Ili kako bi on to rekao: »Formativne, a nadam se i penziju«. Veliki aplauz i prije čitanja pokazao je da okupljeni cijene njegov rad, kao vjerojatno i činjenicu da je 2009. godine dobio uglednu regionalnu nagradu »Meša Selimović« za roman »Nigdje, niotkuda«.
Sejranović je pročitao kratku priču »Sandale«, originalno objavljenu u njegovoj prvoj zbirci priča »Fasung«, no ujedno i naslovnu priču nove zbirke starih i novih priča koju bi uskoro trebao objaviti V.B.Z. »Sandale« je dobra refleksivna priča o čežnji, s naglašenim erotskim elementima, što joj je priskrbilo i uvrštavanje u antologiju hrvatske erotske kratke priče »Libido.hr«. Prilično kratka, ali s odličnim, ponekad i duhovitim opažanjima, izmamila je najglasniji aplauz večeri. Dobro je, naime, prošao opis ženskih grudi objekta pripovjedačeve žudnje, koje kao da su bile grudi 12-godišnjeg dječaka s hormonskim poremećajem, kojeg prijatelji šlataju u nedostatku boljeg dok se igra nogomet.
Led je probijao Vlado Simčić Vava zgodnom pričom »Vrebač«, i to nakon što je uvod morao odraditi Zoran Simić, budući da se planirani voditelj događanja Drago Orlić ispričao nemogućnošću dolaska.
Najbolji performerski štih imao je pjesnički program pjesnikinje Laure Marchig. Siguran nastup umjetnice koja voli pozornicu naišao je na odobravanje malobrojne publike, iako dio nije razumio poeziju na talijanskom jeziku. Za njih je na kraju i opet uskočio Simić, pročitavši prijevod jedne njene pjesme.
Za kraj je nekoliko pjesama pročitala i Dubravka Zaharija.
Disonantne tonove izrekao je jedino Kruno Lokotar, urednik predstavljene Šehićeve »Knjige o Uni«, smatrajući da će (književne) veze u budućnosti sve više slabjeti.
– Desit će se sve veća diferencijacija jer je velik broj onih koje ništa ne zanima. Diktat vrši anglosaksonska kultura, a nas starije, koji na tom polju nešto radimo, zamijenit će mlađi, okrenuti tom diktatu i sa sve manje znanja jednih o drugima. Mi se još nečega i sjećamo, dok oni sve to moraju učiti, a za to nemaju volje. S druge strane, dok je lakše iz zemlje izvesti tenk nego knjigu, stvari također neće izgledati dobro. Nema mjesta za optimizam – rekao je Lokotar.
No u fokusu su ipak bile konkretne knjige, pa je tako Teofil Pančić na prvom jučerašnjem susretu s publikom predstavio svoju tek objavljenu knjigu »Aleja Viktora Bubnja« u izdanju Naklade Ljevak. Paralelno je predstavljena i zbirka eseja Darija Grgića »Romantika je roba iz uvoza«, također u izdanju Naklade Ljevak, a koncepcija predstavljanja bila je da autori govore o knjigama svojeg kolege.
Tako je Grgić za Pančićevu knjigu, inače njegovu dosad najnaglašenije autobiografsku knjigu, rekao da je kvintesencija onoga pisanja koje se piše za čitanje u njegovoj sobi, ali koje može proći sve etičke kriterije. Pančić je pak za Grgićevu knjigu rekao da ulazi u red ponajboljih esejističkih ostvarenja koje je imao prilike čitati, da se radi o esejima koji imaju i osobnu i literarnu notu, o tekstovima u kojima autor s čitateljem dijeli svoju erudiciju, ali pritom ne zamara i ne tlači, već se zaista druži s njim.
Bio je dakako red da i autori sami nešto kažu o svojim knjigama, pa je Pančić rekao da je njegova knjiga izrazito autobiografska, ali i putopisna. Tekstovi su pisani u dugom razdoblju, a govore o prilično intimnim, teškim i bolnim stvarima, no nada se autor da to ne čine na način autoreferencijalnog samozadovoljstva. Grgić je rekao da je imao sreću imati puno vremena za čitanje i da sve njegovo pisanje proizlazi iz čitanja.
U drugom predstavljanju večeri u fokusu je bila rečena »Knjiga o Uni« Faruka Šehića, prvotno objavljena u Algoritmu, inače nagrađena uglednom nagradom Meša Selimović za najbolji roman u regiji. Iako je Lokotar uvodno tvrdio da je to knjiga o rijeci, pa izvodio teze o rijekama kao čvorištima civilizacija, mjestima spajanja a ne razdvajanja, Šehić je rekao da je knjiga, odnosno roman, o čovjeku koji pokušava konstruirati svoju prošlost, izgraditi svoj emotivni svijet koji se raspao u ratu.
– Jer mi na ovim prostorima mjerimo vrijeme do rata i poslije rata – rekao je Šehić, a potvrda da se radi o iznimnoj knjizi došla je i s nekoliko mjesta iz publike, pri čemu je književnica Daša Drndić istaknula da knjiga jednostavno odskače od suvremene produkcije i da je pisana jezikom finim i čistim kao što je i ta voda.
