U Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti u Zagrebu do 28. siječnja otvorena je izložba »Slava: Hrvatske umjetnice pozdravljaju Kiki Smith«, čiji je autor koncepta i kustos Branko Franceschi. Ovime hrvatska javnost prvi put u svojim muzejskim institucijama ima priliku vidjeti radove čuvene američke umjetnice Kiki Smith, čiji su radovi postavljeni u dijalogu s djelima hrvatskih umjetnica Nevenke Arbanas, Biserke Baretić, Jagode Buić, Vlaste Delimar, Ine Drutter, Marte Ehrlich, Ksenije Kantoci, Nives Kavurić Kurtović, Milene Lah, Sofije Naletilić Penavuše, Vesne Popržan, Slave Raškaj, Naste Rojc i Edite Schubert.

Vlasta Delimar: »Bez naziva«, 1991., foto: Kim Cuculić

Kako je istaknuto u najavi izložbe, svojom inventivnom i tehničkim postupcima neopterećenom multidisciplinarnom praksom Kiki Smith je osamdesetih godina u potpunosti promijenila način na koji se predstavlja ljudsko tijelo i tjelesnost uopće. To se posebno odnosi na motiv žene te općenito onog što se u umjetnosti smatralo područjem ženskog stvaralaštva kao što su motivi vezani za snove, snoviđenja, čarobni, čarobnjački i intuitivni odnos prema stvarnosti, posebno prirodi. Radovi Kiki Smith predstavljeni su zajedno s radovima spomenutih hrvatskih umjetnica iz zbirke NMMU-a izvedenim u rasponu od sto godina, koji sa stvaralaštvom Kiki Smith ostvaruju rezonancu i suglasje. Riječ je o postavu koji povezuje dvije umjetničke scene u vremenu i prostoru.

Ikona feminističke umjetnosti

Međunarodnu umjetničku zvijezdu, koja je zbog naše kulturne (samo)izoliranosti kod nas izvan umjetničke scene praktički nepoznata, u lokalni javni diskurs uvode nama dobro poznate umjetnice. Na zagrebačkoj izložbi publika može istražiti njezine umjetničke preokupacije u proteklih četvrt stoljeća izražene u inovativnim kombinacijama fotomehaničkih i grafičkih postupaka, kao i brončanim skulpturama te tapiserijama i instalacijama. Kako u tekstu za Voxfeminae podsjeća Dunja Nekić, Kiki Smith rođena je u Nürnbergu u Njemačkoj 1954. godine u američkoj umjetničkoj obitelji. Njezina majka, operna pjevačica i glumica Jane Lawrence, u vrijeme njezina rođenja bila je angažirana u Njemačkoj, a otac Tony Smith bio je kipar i jedan od glavnih predstavnika monumentalnog minimalizma.

Kiki Smith: »My Blue Lake«, 1995., foto Kim Cuculić

Godinu nakon njezina rođenja obitelj se vraća u New Jersey. Nakon kratkotrajnog umjetničkog obrazovanja na Hartford Art School u Connecticutu, Smith se 1976. godine preselila u New York gdje i danas živi i radi. Izlagala je na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama diljem svijeta, uključujući pet venecijanskih bijenala, a djela joj se nalaze u fundusima MoMA-e, Whitney Museuma i Metropolitana, zatim u San Francisco Museum of Modern Art, Art Institute u Chicagu, londonskog Tatea i brojnih drugih.

Status ikone feminističke umjetnosti dosegla je radovima koji su nastali nešto ranije od onih predstavljenih na izložbi u Zagrebu. Osamdesetih godina prošlog stoljeća bila je jedna od najvažnijih predstavnica njujorške umjetničke underground scene u East Villageu, isprva kao dio velikog umjetničkog kolektiva Collaborative Projects (Colab), kojeg je karakterizirao figurativni i medijski inovativni otpor prema prevladavajućoj minimalističkoj nefigurativnoj umjetnosti. Tada se bavila temom AIDS-a (njezina sestra i brojni prijatelji umrli su od AIDS-a), a time i tjelesnih tekućina kao načina transmisije infekcije te propadanjem ljudskog tijela, njegovih dijelova i smrtnošću, a radove sukladno temi izrađuje od materijala koji su skloni propadanju, poput papira i tkanina.

Multidisciplinarna praksa

Početkom devedesetih počinje izrađivati politizirana pasivna i izmučena tijela – skulpture koje ironiziraju erotske reprezentacije ženskog tijela u povijesti umjetnosti, time otkrivajući mehanizme konstrukcije roda i seksualnosti. Kasnih devedesetih prebacuje fokus na prirodu stvarajući vlastite taksonomije flore i bestijarija; mirnija, mističnija i inzularnija djela koja postaju svjetovi za sebe. Promatrajući gotovo pola stoljeća njezina umjetničkog djelovanja moguće je izdvojiti prevladavajuće karakteristike (osobnih) mitoloških i folklornih narativa, reference na kršćansku ikonografiju te istraživanje ljudske anatomije u stvaranju nadrealnih figuralnih kreacija koje se u suštini bave (ženskim) životnim iskustvom, novodi se u tekstu Dunje Nekić za Voxfeminae.

foto: Kiki Smith: »Red Light/Crveno svjetlo«, 2019., foto: Kim Cuculić

Kiki Smith poznata je od 1980-ih po svojoj multidisciplinarnoj praksi koja se bavi temama općeg ljudskog stanja i njegovog odnosa prema prirodnom svijetu. U svom radu koristi široku paletu materijala, čime neprestano proširuje i razvija opseg svog opusa koji uključuje skulpturu, grafiku, fotografiju, crtež i tekstil. Osamdesetih je Smith doslovno samostalno preokrenula figurativnu tradiciju u kiparstvu, stvarajući predmete i crteže na temelju organa, staničnih oblika i ljudskog živčanog sustava te korištenjem neuobičajenih materijala. Njezina kasnija praksa uključuje motive životinja, domaće predmete i narativne tropove iz klasične mitologije i narodnih priča. Život, smrt i uskrsnuće tematski su putokazi u mnogim instalacijama i skulpturama čiji česti topos je rodna tematika s naglaskom na konstituiranje arhetipskih ženskih tipova i situacija. Njezina interpretacija motiva uz kulturološke reference nadahnjuje se oniričkom dimenzijom stvarnosti.

Kiki Smith je širom svijeta organizirala brojne samostalne izložbe, uključujući više od 25 muzejskih izložbi. Članica je Američke akademije za umjetnost i riječ te Američke akademije za umjetnost i znanost, a 2017. Kraljevska akademija umjetnosti u Londonu dodijelila joj je titulu počasnog kraljevskog akademika.

Brojne nagrade

Smith je 2006. godine od strane časopisa TIME prepoznata kao jedan od »TIME 100: Ljudi koji oblikuju naš svijet«. Ostale nagrade uključuju Skowheganovu medalju za kiparstvo 2000. godine, medalju Edwarda MacDowella iz 2009. godine, nagradu »Nelson A. Rockefeller« za 2010., medalju američkog Ministarstva vanjskih poslova za umjetnost iz 2013. godine, koju joj je dodijelila Hillary Clinton i nagradu za životno djelo iz 2016. godine koju joj je dodijelio Međunarodni kiparski centar. Predaje na NYU i Sveučilištu Columbia.

Kiki Smith: »Earth/Zemlja«, 2012., foto: Kim Cuculić

Dodajmo da se izložba, osim u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, postavlja i u Galeriji umjetnina u Splitu (11. veljače – 27. ožujka 2022.), a svaki muzej predstavit će radove hrvatskih umjetnica iz svoje zbirke. Katalog izložbe popratit će oba postava pa će njegovom distribucijom i inozemna publika privučena karizmom Kiki Smith upoznati stoljeće plodnog rada naših umjetnica. »Lijepa je to pozicija solidarnosti i sestrinstva po vokaciji, koja nadilazi sve kurentne odnose moći i planetarne slave«, navodi se uz zagrebačku izložbu.