Četiri jednostavno odjevene izvođačice, četiri lavora, operativno osvjetljenje i glazbena podloga repetitivne strukture, uz primjerenu sugestivnu koreografiju i dramaturgiju sukus je u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku nedavno izvedene autorske predstave »Znam li tko sam« UO Arterije, čiju režiju i koreografiju potpisuje riječka autorica, plesačica i koreografkinja Martina Hrlić Rogić, čija smo i ranija autorska djela, upravo u HKD-u, imali prilike pogledati.

Od kronološki poredanih predstava »Jezik kože«, »Vrijeme loma«, »Čekaonica«, posve je jasno da ovu riječku autoricu zaokupljaju teme pojedinčeva izdržavanja tereta svakodnevice, kao i onih tragova koje opstanak u surovoj zbilji ostavlja, odnosno piše – na koži kao čovjekovom najvećem organu, kao i na njegovoj psihi. Naravno, kad govorimo o poziciji pojedinca, točnije žene u autoričinim predstavama, ona se dakako odnosi prema čemu drugome većem, sustavu, društvu, zajednici i spram toga je određena.

Od njezinih ranijih predstava, napisao sam u pojedinačnim osvrtima, predstava »Jezik kože«, portretira razna čovjekova stanja vezana za naš najveći organ – kožu – te s rječnički opisanoga stanja daje izvedbeno-životnu skicu toga stanja, zatim predstava »Vrijeme loma« problematizira društvenu ulogu žene, propituje ulogu pojedinca (žene), te tereta koji (ona) može podnijeti, dok njezina prošlogodišnja predstava »Čekaonica« ukazuje na unutarnje slojevitosti krhkoga bića izloženog zahtjevima svakodnevice. Na tragu njezinih ranijih predstava je i nova predstava »Znam li tko sam«, koja također tematizira ženinu društvenu poziciju i ulogu. No, uzmemo li u obzir navedene ranije izvedene predstave, razvidan je onaj sugestivan tematsko-problemski pomak (koji, iako se mjeri u nijansama, primjetan je), s utjecaja svakodnevice na tijelo žene i njezinu psihu koji se koreografski i dramaturški u ranijim predstavama ostvaruje eksplicitnije, do zadnje dvije predstave u kojima je taj pomak sve više implicitne naravi, pa je utjecaj na jedinku u manjoj mjeri značenjski (posve) dohvatljiv, više je simboličan, i više se odnosi na sustav, cjelinu, nešto veće i udaljenije.

Foto Ištvan Širola

Osobno i kolektivno

I prema opisu, predstava nameće pitanje identiteta i (ne)jasne granice između osobnog i kolektivnog, odnosno utjecaja kolektivnog na osobno. Tako gledajući, identitet pojedinca uvelike je oblikovan vanjskim, kompleksnim društvenim podražajima i zahtjevima, pa biva nerijetko prenapregnut pod njihovom težinom. Predstava stoga plesno propituje u kojoj je mjeri naš identitet zapravo naš, a koliko je oblikovan različitim utjecajima koji na njega posve različito utječu.

Scenografski minimalistička pozornica uključila je svega nekoliko lavora, mali odjeljak koji imitira kupaonski umivaonik te četiri plesačice, Niku Begić, Ninu Bušljeta, Erin Đorđević te Janu Pavušek. Na samome početku na jednu stranu okupljene izvođačice će samo intencionalno zadržano stajati uz povremeno traženje pogleda među publikom, dok će se kasnije ritmično pravilno gibati u skladu s prizornim, živim ritmom (koji različitim instrumentima producira Marko Rogić), nerijetko vrlo signifikantno koristeći polukružni pokret jednom rukom oko glave iza te istom rukom udarajući u nogu na suprotnoj strani tijela. Od četiri izvođačice koje se gibaju u cjelini gledajući posve je jasno da jedna koja se kasnije višekratno izdvaja predstavlja jedinku, dok ostale predstavljaju kolektiv.

Foto Ištvan Širola

Sa svojim stabilnim i repetitivnim ritmom, glazba je u funkciji kolektiva, odnosno njegov zvučni ekvivalent. S obzirom na temu predstave, propitivanje identiteta te suodnosa javno-privatno, osobno-kolektivno, stalni prepoznatljiv i gotovo mehanički puls predstave (i zvukovno i koreografski) simbolizira nametnute obrasce ponašanja koje pojedinac usvaja iz okoline – ono što nas izgrađuje, oblikuje, no i ono što nas nerijetko sputava i ograničava. Baš zato i ritam koji cijelo vrijeme prevladava djeluje kao kakav nametnuti okvir iz kojeg je teško izaći.

Ritam stoga služi kao stabilna osnova kroz cijelu (glazbenu) kompoziciju, dok su promjene i prijelazi postupni. Naime, početni udaraljkaški ritam biva gdjekad zamijenjen onim žičanim ritmom (gitara), pa zamjena, to jest nadodavanje novih zvukova pojačava gustoću i kompleksnost zvučne pozadine (i/li slike). Postupno s time raste i dinamika, a instrumenti/zvukovi nadodaju osjećaju gradacije i stvaranja napetosti, da bi otprilike u sredini nastupio vrhunac – emocionalna kulminacija.

Patrijarhalni obrasci

Usporedno s time, dakako plešu i izvođačice – prvo okupljene, istovjetno, gotovo ritualne naravi, iste one koje nalažu društveni (patrijarhalni) obrasci, potom se više puta razdvajaju, tako uvijek ista plesačica biva kao jedinka suprotstavljena kolektivu koji simbolizira patrijarhalne (društvene) uzuse. Kao i struktura same predstave, i glazba funkcionira tako da nadodavanje raznih zvukova upućuje na novi utjecaj, novo iskustvo jedne od plesačica, iste one jedinke koja biva kontinuirano u nastojanju sredine da je zaodjene vlastitim plaštom tradicije i nametnutih okvira.

Foto Ištvan Širola

Štoviše, o tim tradicionalnim obrascima signaliziraju publici metalni bijeli lavori kakvi su se nekad koristili, koji se sada koriste kao impregnacija prošlosti. Zanimljivo, iako su lavori znak prošlosti i tradicije, izvođačice su kostimografski zaodjenute suvremenošću koja također nosi naznake prošlosti (bijele nepravilno rezane košulje i crne hlače šire opuštenog kroja).

Okomito postavljanje lavora, ritualna ceremonija namakanja/pranja, osvjetljenje koje sve to naglašava (Olja Lozica), kao i stalan pokušaj izmicanja jedne od izvođačica tome gotovo obrednom postupku čišćenja rezultira i njezinim gnjevom, psiho-fizičkim slomom koji se manifestira teturanjem s dvama lavorima, lupanjem jednim o drugi, a intenzitet toga loma u jednome trenutku pojačava i krv koja se (intencionalno ili ne) nakon pranja lica javlja na nosu izvođačice koja reprezentira jedinku.

Spomenuti ritual pranja i ponavljajuće radnje fukoovski reflektiraju ideju discipline tijela, što se oblikuje na temelju različitih društvenih praksi i normi, dok ritualni pokreti te postojan ponavljajući ritam butlerovski funkcioniraju kao tjelesni zapis nametnutih normi koje oblikuju pojedinca. I dramaturški predstava stavljanjem jedinke u kolektiv i njezinim izdvajanjem ukazuje na suodnos žene kao jedinke koja prkosi uvriježenim i dominantnim društvenim narativima koji se protežu različitim društvima i podnebljima od dalekih prošlih vremena pa sve do danas. Upravo taj ključni trenutak najvećeg intenziteta, kao i oni drugi pokušaji izdvajanja i prkosa ljutome kolektivu (koji nerijetko stoji na okupu i ljutnju doslovno pokazuje izrazima lica) pokazivač je toga koliko okolina utječe na pojedinca, koliko društveni stavovi i očekivanja utječu na pojedinca, napose na ženu koja, iako posve krhko biće, drži četiri kantuna kuće i nerijetko projicira onu titansku snagu. Njezin život, njezino tijelo (rubešijanski, šifra: Merleau-Ponty) prožeti su iz okoline onim ponekad prijetećim koji ne uzmiče, pa žena nije samodostatna, izolirana od svoje okoline, već je njezino tijelo zona susreta vlastitog i kolektivnog.

Foto Ištvan Širola

Potreba za autonomijom

Sam naziv predstave – koji je na raskrsnici između pitanja i odgovora – funkcionira kao dramaturška i tematska postava cijele predstave, koja rastvara (ključno) identitetsko pitanje. U ovome obliku naziv gubi formu pravoga pitanja te postaje izjava, to jest onaj unutarnji vapaj jedinke, plesačice, koja se obraća društvu, cjelini, kolektivu s ciljem potvrđivanja i prepoznavanja njezina identiteta u okolini koja ga posvema oblikuje. Uz to, naslov sugerira i ženu koja je između očekivanja i onih vlastitih nagona, impulsa, između pripadanja i potrebe za autonomijom, pa (»nedovršeno«) nazivno pitanje postaje i čin otpora, pokušaj da se izađe iz nametnutih obrazaca i izbori za vlastiti glas.

Predstava »Znam li tko sam« tako diferencira trenutke u kojima nesvjesno reproduciramo obrasce koje smo usvojili od onih trenutaka u kojima pokušavamo iskoračiti iz onih društvenih okova i dohvatiti (možda potisnuti) autentični iskaz. S obzirom na ritmičku kontroliranost i gdjekad one suptilne promjene, rastvoren je prostor napetosti koji dakako nosi transformacijski naboj. Samo tijelo jedinke kojem se kao kakav štit suprotstavlja kolektiv postaje mjesto dodira onih osobnih impulsa te kolektivnog utjecaja, odnosno svojevrsna linija razgraničenja između pripadanja i izdvajanja – s imperativom na stranu pripadanja.