Što znači izgubiti tijelo zato što umireš od raka, ili ga izgubiti zato što svakodnevno prodaješ seksualne usluge, ili zato što ti je tijelo oduzeto tijekom ratnih silovanja, ili zato što tvoje tijelo slučajno pripada ratnim žrtvama čiji leševi nikada nisu identificirani (premda su ubijanja zabilježena čak i na satelitskim snimcima), ili zato što te najbolji prijatelji (recimo suučesnici u ratnim zločinima) lijepo zamole da za njihovo dobro učiniš samoubojstvo, kao što te uostalom i država nešto manje lijepo zamolila, tijekom Domovinskog rata, da za njezino dobro položiš svoje tijelo na oltar domovine? 

   Sva ova oduzimanja tijela u izvrsnoj, višestruko nagrađivanoj drami Mate Matišića stvaraju iznimno kompleksnu detekciju ljudskog subjekta koji je daleko od toga da bude bilo strojno organizirani kiborg, bilo bezvremena šekspirijanska sablast, ali svakako više ne posjeduje utočište »vlastita« tijela. Postali smo stranci svojeg biosustava, što je inače jedna od klasičnih definicija bolesti.   

   Redatelj Božidar Violić Matišićevu je dramu »Žena bez tijela« prepustio sposobnim ZeKaeM-ovim glumcima koje predvode Ksenija Marinković kao neposredna seksualna radnica te ujedno stradalnica ratnog silovanja Ema, Jasmin Telalović u roli nježnog, koliko i smrtno bolesnog Martina, Doris Šarić Kukuljica kao Martinova religiozna majka Marija, Zoran Čubrilo u osjetljivoj ulozi ratnog komandanta i emocionalnog manipulatora Mladena te Kristijan Ugrina kao »sirovi« ratni drug Pišta.

   Svačija soba

   Umjesto da otvori etički prebogat tekst Matišića novim mogućnostima scenskog (pa i vizualnog) eksperimenta, Violić se toliko čvrsto držao predloška i pripadajućih didaskalija da se stječe dojam veoma zgrčene doslovnosti, što je sasvim suprotno moći kazališnog predstavljanja. Ni molitva na sceni, ni navođenje statistika ne igraju u prilog predstave (naglašavam da predstava nema dramaturga). 

Pitanje sramote

U istoj ZKM-ovoj dvorani u kojoj igra »Žena bez tijela« gledali smo i Šeparovićevu predstavu »Mauzer«, koja daleko izravnije komentira ratnu odgovornost Ante Gotovine i hrvatske vojske za ratne zločine. Razlika je, međutim, ogromna upravo po pitanju politike srama koju stvaraju ove dvije predstave. Borut Šeparović komunicira apstraktne, novinski shematizirane razine krivice ratnih generala i egzekutora, dok Matišićeva predstava ulazi u duboko tkivo pojedinačne ratne povijesti, koja je k tome na presudan način povezana s ostatkom zajednice (gotovo jednakim intenzitetom kao i u slučaju Sofoklova »Kralja Edipa«: ako padne jedan, padaju svi ostali). 

   Kod Matišića više uopće ne postoji razlika između »mog« i »tvog« prijestupa, što je također sakralni element uprizorenja. Ali zato je na djelu i iznimno precizna sekularna studija pritiska socijalne korupcije na onog člana ljudske grupe koji joj se pokušava oduprijeti. Mjere pritiska pri tom su toliko »prijateljske« da Martin izvršava samoubojstvo po nalogu svojih ratnih kompanjona, uvjeren da čini dobro djelo. Tragizam u kojem se zlostavljanje ljudi prikazuje kao »naklonost« i »zaštita« ujedno bolno podsjeća na čitav niz političkih procedura kojima se kupovalo hrvatsko meso za ratne rovove. 

   No, ono što omogućuje da predstava »Žena bez tijela« zaista oživi na sceni, sa svim svojim lucidnim etičkim pitanjima, svakako su glumci. Ksenija Marinković igra ženu koja je u stanju preživjeti nezamislivo bolan gubitak fizičkog i socijalnog integriteta, pri tom ne gubeći prisebnost da mnogo godina kasnije prepozna svoje krvnike i odluči ih pravno progoniti. Marinković igra neobrazovanu seksualnu radnicu s dostojanstvom koje bismo očekivali od jedne Rose Luxemburg, što mi se čini iznimno mudrom i točnom glumačkom odlukom. 

   Jednako je tako znakovita i uskrata ljudske i pravne solidarnosti za koju se odlučuje majka-vjernica čiji se scenski sin upravo ubio zbog sudjelovanja u ratnom zločinu. Doris Šarić Kukuljica igra je kao ženu koja jednostavno nije u stanju misliti dalje od naučenih obrazaca poslušnosti i pokornosti. Na taj način heroizam prostitutke u potpunosti natkriljuje sve naše pokušaje da je kvalificiramo kao žrtvu, kao što nadvisuje i crkveno poimanje žrtve, u korist ekscesnosti etičkih reformatora, kako god ih klasicificirale službene religije. 

   Na glumački postignut način, sram ostaje zalijepljen za počinitelje ili promatrače zločina, a ne za osobu nad kojom je počinjeno nasilje, ili za osobu koja je zbog toga počinila samoubojstvo. U tom je smislu »Žena bez tijela« ujedno i politički terapeutska predstava.