ZAGREB – Predstava »Nikaragva« prema tekstu Vida Adama Hribara i u režiji Patrika Sečena premijerno će biti izvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih 2. listopada. Kako je navedeno u najavi, »Nikaragva« je dramski tekst koji »svojim diskretnim i gotovo neprimjetnim postupcima, na temeljima nečega što uvjetno možemo nazvati obiteljskom dramom najavljuje jednu potpuno novu dramsku paradigmu koja obiteljski prosede u toj poznatoj formi okreće u potpunosti, pripisujući mu elemente koji gotovo predstavljaju uspostavu novog žanra. Hribar je u svom jeziku istovremeno oštar, neugodno iskren i silno duhovit dok pokušava raskopati tajne jedne zagrebačke obitelji na izdisaju«.

U predstavi glume Katarina Bistrović Darvaš, Filip Nola, Sreten Mokrović, Adrian Pezdirc, Petra Svrtan i Ivan Jurković.

Dramaturg i kompozitor je Vid Adam Hribar, scenograf Matej Kniewald, kostimografkinja Ana Mikulić, scenski pokret potpisuje Dora Brkarić, a oblikovatelj rasvjete i videa je Igor Markić-Nikolac.

Stilski pomak

Krenimo od naslova – zašto »Nikaragva«? Kakva značenja on otvara?

– Da ne »spoilam« previše, reći ću samo da je motiv povezan sa Stefanom, sinom u obitelji koju pratimo u predstavi. Za Stefana znanje država, rijeka i drugih geografskih elemenata koje uči napamet predstavlja simboličko ovladavanje stvarnošću s kojom se ne zna nositi, a to funkcionira i kao analogija kolektivnog stanja likova: oni ne uspijevaju djelovati ni na koji način, dovoljno im je da o sebi i svijetu oko sebe mogu reći nekoliko rečenica koje dobro zvuče. Njihova se egzistencija ostvaruje u jeziku, točnije u činu govorenja, a ne u međuljudskim odnosima i iskustvima, tako da se »Nikaragva« bavi likovima koji pokušavaju, ali ne mogu živjeti drukčije nego kroz vlastite riječi.

Hribarov dramski tekst opisan je kao »obiteljska drama u čijem je središtu jedna zagrebačka obitelj na izdisaju«. Kakav je vaš režijski pristup komadu?

– »Nikaragva« jest drama koja govori o obitelji, ali njezin jezik i dramaturški postupci daleko su od forme klasične građanske drame. Likovi i rečenice koje izgovaraju u stilskom su pomaku koji radi kroz rastvaranje njihovih strahova, usamljenosti i tenzije između potrebe i nemogućnosti da se pomaknu s mjesta, u doslovnom i prenesenom smislu. Mene je zanimalo raditi s tim pomakom, uspostaviti ga kao svijet koji zapinje na čvorištu realnosti, sna, televizijskog prijenosa i kazališne predstave. Bavili smo se stanjem egzistencijalnog zapinjanja i strategijama preživljavanja koje koristimo da bismo prestali zapinjati.

Pitanje žanra

Je li rad s glumcima po nečemu specifičan?

– Neuobičajeno je težak zadatak bio pronaći neki generalni »ton« i ritam drame, odnosno kako se glumački tretira taj pomak koji sam spomenuo. Djelomično je to i pitanje žanra odnosno žanrova koje smo u nekim trenucima rada koristili kao inspiraciju i alat za otključavanje pojedinih replika, situacija ili odnosa. Zbog te metode predstava je žanrovski dosta hibridna, prožeta elementima tragedije, fantazmagorije, sitcoma, komedije apsurda…

Autor teksta ujedno je i dramaturg i kompozitor. Kakva je u tom pogledu vaša suradnja?

– S Vidom sam do sada surađivao više puta pa se, iako je ovo prvi projekt na kojem radimo u funkciji redatelja i dramaturga, razumijemo jako dobro. S prvom probom Vid je uspio prestati biti autor teksta i postao je isključivo dramaturg koji odlično balansira između davanja prostora mojem radu i dramaturškog interveniranja u tekst i izvedbu. Što se tiče kompozitorskog dijela, jako pomaže njegovo poznavanje teksta i dramaturški alati: radimo na tome da zvuk na specifičan način bude utkan u izvedbenu dramaturgiju.