Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će 25. rujna izvesti predstavu »Idiot« Fjodora Mihajloviča Dostojevskog – Ivora Martinića, u režiji Janusza Kice i adaptaciji Ivora Martinića. U novom kazališnom projektu roman »Idiot« postaje polazište za suvremeni dramski tekst Ivora Martinića. Ulogu kneza Lava Nikolajeviča Miškina tumači Deni Sanković, što je i povod za razgovor.

Kako ste doživjeli taj lik?

– Kneza Lava Nikolajeviča Miškina doživio sam kao izuzetno senzibilnog, empatičnog mladića, koji je na puno višoj frekvenciji razmišljanja i doživljaja svijeta od drugih ljudi. Miškin ima mogućnost doprijeti do osjetilnih aparata koje svakodnevnom čovjeku nisu tako lako dostupni. Vjerujem da u svakom od nas postoji mogućnost za otvaranjem kanala koji bi nam dali mogućnosti da vidimo i osjetimo puno više od onoga što mislimo da možemo ili što nam je rečeno da možemo. Knez Miškin stoga ima dar. Ima dar vidjeti dalje od onoga što svakodnevni čovjek zaokupljen rutinom i materijalnošću, okaljan predrasudama, egom i željom za posjedovanjem uopće može doseći. Miškin je apsolutno iskren do kraja, s nevjerojatnim osjećajem empatije koja ga čini gotovo prorokom, on kao da na prvi pogled može vidjeti što jest i što će se dogoditi s dušom čovjeka kojemu je pogledao u oči. I ne samo da ima dar, već ga koristi za ono najbolje, da popravi svijet i ljude oko sebe. Miškin je vrlo kompleksan lik, kao i svi likovi u romanu »Idiot« i teško je u nekoliko rečenica opisati kako sam ga doživio. Čitajući roman još onomad u meni se otvorilo mnogo pitanja i doživljaja, a rad na predstavi ih oblikuje i predstavlja mojem biću vrijedne stavove, misli i razmišljanja.

Dobrota kao radikalan potez

Kakav izazov jednom glumcu predstavlja igranje Miškina? Jeste li ga uspjeli pronaći u sebi i identificirati se s njim, ili je možda posve različit od vas?

Foto Darija Jelinčić

– Svakom novom ulogom sve više shvaćam da svi mi imamo sve u sebi. Zahvalan sam da sam do sada igrao vrlo različite uloge, a mogu reći da u svakoj pronađem dio sebe, ponajviše radi toga jer mi je potrebno da se indetificiram s likom. Sve ostale razlike odrađuje empatija. Potrebno je shvatiti lik u potpunosti ili ga barem toliko približiti sebi kako bismo ga mogli iskreno igrati i braniti na sceni, bio on negativan ili pozitivan lik. Divno je imati priliku svoj glas i srce predati tako dobroj, iskrenoj i empatičnoj, dječjoj, neiskvarenoj duši kakva je Miškinova. Otvorila su mi se mnoga pitanja i potvrdili mnogi stavovi. Njegovi monolozi o prirodi, djeci, o smrtnoj kazni, priča o djevojci Marie, o religiji, zatim redefiniranje riječi ljubav i ljepota, teško ostavljaju čovjeka ravnodušnim. Čitati, upijati i prožimati kroz sebe njegove stavove djeluje poput novog rođenja. Mislim da nam danas to svima treba. Teško je sve njegove misli smjestiti u jednu kazališnu adaptaciju, riječ je o zaista velikom romanu, stoga sve one velike dijelove iz romana nosim u predstavi sa sobom na razini suosjećanja i empatije. Pronašao sam mnogo sličnosti s Miškinom i put da se sprijateljim s njim bio je vrlo brz i snažan.

Je li vam ta uloga možda zahtjevnija od onih koje ste igrali do sad? Kakva vam je pitanja otvorila?

– Biti istinski dobar danas se svakako može smatrati radikalnim potezom. I nevjerojatno je da to kažem, ali čini mi se da je tako. Kakav je to svijet gdje je biti dobar radikalan potez? U svijetu koji prednost daje individualizmu, profitu i površnim interakcijama, iskrena dobrota zahtijeva hrabrost i svjestan napor. Živimo u kapitalističkom društvu gdje se većina odnosa svodi na razmjenu koristi. Činiti dobro bez očekivanja usluge slama taj konstrukt. Društvene mreže, internet i mediji često nagrađuju dramu, sukob i podjele. Ostati smiren, pun razumijevanja i empatičan prema drugima u takvom okruženju zahtijeva poseban emocionalan napor. Također, kada je netko dobar, smatramo ga naivnim i slabim, a upravo to je naša najveća snaga. Nešto što se gradilo ili raslo desetljećima, bilo da je riječ o šumi ili ljudskom povjerenju, može se uništiti u nekoliko sekundi. Rušenje je brzo i donosi prividni osjećaj moći kojim su ljudi danas u potpunosti zaokupljeni, dok je briga za tu istu šumu, za naše odnose s drugim ljudima, s prirodom, svijetom i samima sobom upravo ona prava moć koja nam je potrebna, a to je spor, svakodnevni rad koji iziskuje snažan emocionalan i duševni napor. Svijet je danas zastrašujuće mjesto, ali ja vjerujem da biti pozitivan ne znači biti naivan i da je dobrota poput one biljke koja naraste tek kad svojim korijenjem probije cement; to je pobjeda života o kojem zatim treba brinuti. U tome je najveća poanta, da trebamo brinuti o nečemu. Sama dobrota nije dovoljna, kao što je to Dostojevski prikazao.

Novo čitanje Dostojevskog

Kakav je proces rada redatelja Janusza Kice, naročito iz vaše glumačke perspektive?

Foto Dražen Šokčević

– Proces rada s Januszom Kicom je jako inspirativan i bogat pričama njegovih iskustva i doživljaja svijeta, kroz sadašnje i neko drugo vrijeme. Neprocjenjivo je provoditi vrijeme s ljudima koji su prošli toliko toga u životu, a ostali su izuzetno znatiželjni i s tolikom strašću da te priče i znanja prenesu na druge. U ovom slučaju kroz proces rada na predstavi »Idiot«, Janusz ohrabruje glumca i daje mu zadatke i dubok uvid u tekst i samu situaciju koju moramo odigrati u sceni. Nijednu riječ ne ostavlja zapostavljenom, razgovaramo o svakoj rečenici, intenciji i emocionalnom stanju lika, kao i situaciji koju želimo pokazati. Divno mi je provoditi vrijeme s njim, Janusz je nevjerojatno pozitivan čovjek koji nesebično dijeli znanje i iskustva, nježno, kroz humor i živopisne priče. Velik je poznavatelj Dostojevskog, stoga raditi s njim »Idiota« zaista je pravi dar za jednog mladog glumca.

Budući da se radi o opsežnom romanu Dostojevskog, što nam možete reći o dramatizaciji Ivora Martinića?

– Najveći izazov je upravo u tome što je »Idiot« ogroman roman, a kazalište traži neku drugu vrstu koncentracije. Ivor Martinić je napravio vrlo hrabar posao jer nije pokušao prepričati cijeli roman, nego je iz njega izvukao ono što je ključno za scenu i za ovu našu priču. Meni je važno da se nije izgubila njegova temeljna tema, pitanje što se događa kada se čovjek koji pokušava biti dobar i suosjećajan nađe u svijetu koji često funkcionira po potpuno drugim pravilima. Miškin dolazi među ljude s nekom novom vrstom otvorenosti i povjerenja, a vrlo brzo shvaća koliko su odnosi među ljudima komplicirani. Martinićeva dramatizacija zato nije samo skraćivanje romana. Ona je prije svega novo čitanje Dostojevskog kroz kazalište. Ostaje prepoznatljiv svijet »Idiota«, ali dobivamo prostor da ga gledamo iz današnje perspektive, rekao bih mladih ljudi, i da se pitamo što nama danas znače empatija, ljubav, novac, status i potreba da budemo prihvaćeni.

Klasičan predložak, sadašnja pitanja

Kakvog »Idiota« može očekivati riječka publika – klasičnog ili suvremeno čitanje klasičnog predloška?

– Rekao bih da publika može očekivati suvremeno čitanje Dostojevskog, ali ne na način da pokušavamo pod svaku cijenu biti moderni. Upravo suprotno, mislim da je snaga predstave u tome što smo pustili Dostojevskog da govori kroz nas i kroz vrijeme u kojem živimo. Iako je roman nastao prije više od stoljeća, pitanja koja postavlja nevjerojatno su nam bliska. Što znači biti dobar čovjek? Može li suosjećanje opstati u svijetu u kojem su važni novac, status i vlastiti interes? Koliko smo spremni nekoga stvarno vidjeti i razumjeti? Mislim da će riječka publika prepoznati taj sudar između jednog vrlo osjetljivog čovjeka i svijeta koji nije uvijek spreman prihvatiti njegovu otvorenost. Miškin možda jest »idiot« u očima društva, ali meni je zanimljivo što to govori o društvu koje takvog čovjeka proglašava idiotom? Zato bih rekao da je ovo istodobno i Dostojevski i naš »Idiot«. Klasičan predložak, ali s pitanjima koja su potpuno sadašnja.

Autorska i glumačka ekipa

Redatelj »Idiota« je Janusz Kica, asistentica režije Zoja Sirovec, autor adaptacije Ivor Martinić, scenograf Branimir Hojnik, asistent scenografije Ivan Botički, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Dalibor Fugošić, a autorica glazbe Tamara Obrovac. Uloge tumače Tarik Žižak, Petar Baljak, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Nika Grbelja, Romina Tonković, Ana Marija Brđanović, Jelena Lopatić, Damir Orlić, Deni Sanković, Edi Ćelić i Mario Jovev.