Počnimo od kraja predstave »Uho« – iznad pozornice Gradskog kazališta lutaka Rijeka visi reprodukcija čuvene slike nizozemskog slikara Vincenta van Gogha »Autoportret s krznenom kapom, povezanim uhom i lulom«, ulje na platnu iz 1889. godine. Na njemu Van Gogh još uvijek nosi zavoj na svojem osakaćenom uhu. Godinu prije toga slikar si je odrezao komadić uha te ga odnio jednoj ženi, premda zapravo ne postoje točne informacije o tom incidentu.

Van Gogh

O ovom događaju ipak svjedoči navedeni autoportret, koji je, kao i život i umjetnost Vincenta van Gogha, poslužio kao inspiracija češkom redatelju Jakubu Maksymovu za predstavu »Uho« kojom je riječko Gradsko kazalište lutaka otvorilo novu sezonu. Uprizorenje se temelji na istoimenoj slikovnici Piret Raud, nagrađivane estonske spisateljice i ilustratorice, čije je hrvatsko izdanje objavila Ibis grafika. Na početku predstave, koja je većim dijelom neverbalna, kratko se uvodnim tekstom obraćaju glumci i lutkari Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj i David Petrović, a potom središnja figura izvedbe postaje sam umjetnik, slikar s kistom i paletom koji stvara svoja djela. Autorica vizualnog identiteta predstave Olga Ziebinska pritom je inspirirana likovnom umjetnošću i naročito slikarstvom – scenografija se tako temelji na slikarskim platnima i okvirima slika, a to upućivanje na slikarstvo podrazumijeva izraz tableau (slika). U ovim »živim slikama« lik slikara vizualno je zamišljen kao kombinacija tijela u slikarskoj kuti i naglavne maske koja priziva Vincenta van Gogha, a izrađena je od tkanina, poput šivanih zakrpa ili ožiljaka. Umjetnik kistom riše po platnima, no ono što je naslikano oku publike ostaje nevidljivo – platna su, naime, prazna. Pozadinski se čuju glasovi posjetitelja izložbe (Almira Štifanić, Petra Vučković, Alex Đaković i Igor Kondić), koji komentiraju djela, često pokazujući nerazumijevanje te neutemeljeno kritizirajući. Ta kakofonija u glavi slikara stvara kaos i napetost te u tom trenutku on sebi otkida uho (Piret Raud je dobila inspiraciju za slikovnicu nakon što je čula zgodu o uhu Vincenta van Gogha).

Uho kao autentičan lik

U ovoj priči s elementima fantastike autoričino »Uho« se bez glave osjećalo usamljeno i bespomoćno, no onda se pokazalo da umije dobro slušati i zahvaljujući toj osobini steklo je nove prijatelje. Raud je tako kreirala autentičan lik Uha, koje je emancipirano od glave kojoj je pripadalo krenulo na putovanje i potragu za vlastitim identitetom. Na tom putu Uho sreće razna bića, od kojih je svako spremno ispričati mu svoju životnu priču jer Uho doživljavaju kao ono koje zna slušati. Uho će tako tijekom predstave sresti znatiželjnu i simpatičnu mačku, doživjeti avanture s ribama, a onda će upoznati i jednu žabu koja će zamoliti Uho da čuje njezin pjev. Velika, spužvasta i mekana lutka žabe, izrađena od bijele tkanine, posebno je dojmljiva, a kakva je njezina priča doznat ćemo pomoću teatra sjena koji se odvija unutar okvira slike. Žaba evocira trenutak kad je pokušala pjevati drugim šumskim životinjama, međutim one su se razbježale.

GKLR

Putujući ulicama, preko mora i po raznim krajolicima Uho će naići i na uplakanog slona, čija je priča tužna – teatar sjena, poput animiranog filma, otkriva da je slon bio uhvaćen u mrežu i zarobljen, ali će lukavstvom uspjeti pobjeći na slobodu. Od Uha pomoć traže brojne životinje, a ono je zadovoljno što slušanjem mnogima može pomoći, čime predstava »Uho« upućuje na važnost slušanja i empatije, pogotovo u današnje vrijeme koje ih nerijetko zanemaruje. Međutim, Uho će isto tako naučiti da ne treba slušati svakoga. S time je povezan lik paučice koja iz svojih usta sipa otrov i ružno govori o drugima. Ovdje se predstava iznova vraća na Van Gogha, koji ponovo dobiva izgubljeno uho. Spuštanjem iznad pozornice njegovih slika, uz završni fokus na spomenuti umjetnikov autoportret. Među slikama je i »Žitno polje s gavranima«, o kojemu sada svoje dojmove iznose glasovi djece (u snimanju su sudjelovali polaznici DV-a Delfin, skupina Koralji). Svojim snažnim naglaskom na slikarstvu predstava »Uho« tako bi mogla biti korisna i u likovnom odgoju djece i mladih.

Animatorska vještina

Glumci i lutkari Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj i David Petrović u »Uhu« animiraju brojne lutke i predmete, iskazujući animatorsku vještinu, a osim toga kreiraju i začudnu zvučnu kulisu (skladatelj je Lazar Novkov), svirajući na raznim instrumentima, pjevajući i onomatopejski oponašajući razne zvukove.

S obzirom na izraženu likovnu komponentu uprizorenja, valja istaknuti i doprinos oblikovatelja svjetla Sanjina Seršića, dok su zvuk oblikovali Paulino Girotto i Lazar Novkov. Premijerna publika ispratila je pljeskom izvođače i autorsku ekipu, koji su na dar dobili suncokrete, što je još jedna poveznica s Van Goghom.