MARKO ERCEGOVIĆ/MARA BRATOŠ
Niti je pred nama tragedija, niti groteska, niti mjuzikl. Od svega pomalo, tako da je rezultat šejk iliti drmež umjesto Shakespearea. U glumačkoj podjeli zapravo nitko ne dolazi do izražaja
povezane vijesti
U 21. stoljeću – Shakespeare bez dramaturga? U središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući?! Mislili ste da nije moguće, ali evo domaćeg primjera: »Richard III.« u režiji Vita Taufera. Redatelj ga čita toliko »samostalno« od eventualnih dramaturških udubljivanja u tekst, k tome letimično i površno, da glumačkom timu nije otvoren pristup poetskoj žestini dramskog originala. Umjesto toga, pred nama je puno dramatičnih retro-rock rifova na električnoj gitari (izvodi ih Mate Matišić), glumačkog deranja grla, »skraćivanja« predloška u pametno osuvremenjenom – ali scenski podigranom, gotovo zataškanom – prijevodu Andyja Jelčića, vitlanja mačem, ispraznih slika raskošnih dvorskih kostima (Alan Hranitelj).
Scenografija se svodi na velike količine scenske magle (Branko Hojnik), što je zapravo odlična i k tome dinamična podloga događajima komada. Filip Vidović u naslovnoj ulozi Richarda Trećeg igra mrkog nezadovoljnika i nemirnika, ali niti postiže dijaboličnost Shakespeareova paradigmatskog lika, niti ima prilike otkriti u njemu vlastitu suvremenost. Mladi Vidović je samo jedna od scenskih vinjeta: blijedi i pogrbljeni dvorski paučić u crnom, s prevelikim mačem u ruci.
Shakespeare nam se obraća simfonijski razrađenim jezikom, dakle slike su »zapakirane« u jeziku, tako da ih »raspakirava« glumački glas. Filip Vidović u ovoj predstavi nije govornik velike emocionalne amplitude glasa, kao recimo Ozren Grabarić u istoj roli iz 2017. godine, niti je spreman doista igrati na publiku, kako tekst zahtijeva. Vidovićev glas je tanak, oštar, napet, jednoličan. Čitava Tauferova predstava dosljedno nije vođena tako da čujemo Shakespearea, ni tako da na osnovi muzike jezika razvijamo vlastite filmove u glavi. Najtočnije bi bilo reći da komunicira neku generalnu zgroženost nad svijetom, u kojoj se zapravo gotovo ništa ne suprotstavlja mašineriji ubijanja. Pa premda to jest legitimno tumačenje, ono je također površno i defetističko. Tim više jer dramski predložak pokazuje pad zločinca, a ne njegovu mitološku nepobjedivost. Iz bardove perspektive, hulju će izdati vlastita ekipa. I sve dok hulja hrani hulje, huljstvo će se u nekom trenu pretvoriti u novi krug huljske autodestruktivnosti.
Sudaranje tragedije i groteske
Dvosatna predstava gori od želje da nam izlista društvene nepravde. Pribranu i ledenu Ludu na električnoj gitari s mnogo songova pastirskog rocka u stilu Bijelog dugmeta (džezerski se citiraju i Deep Purple, Black Sabbath, Led Zeppelin i druge zvijezde hard-rock scene osamdesetih godina prošlog stoljeća) svira Mate Matišić, kompozitor i tekstopisac songova. Njegov je položaj u desnom uglu HNK-ove pozornice, na samoj rampi između glumačkog ansambla i publike. Navedimo tekstove nekih songova: »Danas na savjest pozivaju oni koje je nemaju. Svi su jako savjesni, u suštini bolesni.« Ima i duhovitih doskočica: »Hvala bogu, kod nas nije tako: ništa preko veze. Nepotizam vrijedi samo za Engleze.« Tu je i više puta ponovljena glosa: »Sve će biti dobro ako Bog to htjedne. Ne uzdam se u to, nit’ smo toga vrijedni.« No, iako je pjevanje i sviranje vješto izvedeno (uz Matišića kao frontmena, tu su i glazbenici Damir Josipović i Darko Terlević), pučka trivijalnost tekstova i nametljiva bombastičnost glazbe sustavno smetaju jezičnoj muzici drame. Atmosfera je stalno nabrijavana nepotrebnim efektima.

HNK Zagreb
U glumačkoj podjeli zapravo nitko ne dolazi do izražaja. Edvarda Četvrtog igra Goran Grgić, Hastingsa Marinko Leš, Buckinghama Igor Kovač, Stanleyja Dušan Bućan, Richmonda Milan Pleština. Lady Ana je isprazno dramatična Iva Jerković Oreški. Kraljicu Elizabetu donosi Ana Begić Tahiri, kraljica Margareta je Helena Minić, a Vojvotkinja od Yorka Mirta Zečević. Te tri uloge s glumicama koje i pojedinačno i skupno imaju snagu suprotstavljanja zlikovcu mogle su odvesti izvedbu prema originalnoj interpretaciji dvorske averzije na zločinca, ali to se nije dogodilo. U manjim ulogama pojavljuju se Rivers (Lovro Rimac), Grey (Silvio Vovk), Dorset (Matia Pijević), Nadbiskup od Yorka (Ivan Colarić), Ubojica (Bruno Vrščak). Djecu igraju Lara Šincek i Tomo Matijević. Temeljni je problem uprizorenja što Taufer ne gradi predstavu ni iz Shakespeareova teksta ni iz glumca. Umjesto toga, napravio je iskorak prema nekoj vrsti grotesknog mjuzikla (slično Buljanovoj režiji Krležina romana »Na rubu pameti« u Komediji), ali ta linija tumačenja zapravo se bučno sudara s predloškom, umjesto da ga otvara ili proširuje.
Ako biraš metal, odvrni ga do kraja
Heavy metal i hard rock kao glazbeni žanrovi izrazito su »vagnerijanski« orijentirani: zvuk teži grandioznosti, tehničkoj virtuoznosti, provalama gnjevnih dionica čiste buke, tamnom simbolizmu i tekstualnoj regeneraciji mitova. Ili, kako zvuk metalaca opisuje Robert McParland: »Taj je glazbeni žanr pun mitskih heroja, pobunjenika, zlokobnih bogova, groteske i čudovišta. Ponosan je na svoje intenzivne bitke s kaosom i konfrontaciju s modernim otuđenjem. Donosi karizmu, ciničnost, a rado i proriče.« Matišićeva odluka da predstavu kupa u električnoj zvukovnosti hard rocka i metala mogla je uspjeti da se tome na razini čitave predstave otvorio mnogo veći prostor istraživanja. Točnije, da se umjesto rapsodskog pjevanja songova (radi komentiranja i prepričavanja Shakespeareova komada), praćenih općim mjestima rokerske žestice, uspostavio novi, posve originalni i mnogo, mnogo rizičniji zvuk metalomanije. Ovako niti je pred nama tragedija, niti groteska, niti mjuzikl. Od svega pomalo, tako da je rezultat šejk iliti drmež umjesto Shakespearea, ali daleko smo od izvedbe koja bi zapalila publiku bilo kojom dimenzijom svojeg bavljenja političkim nasiljem.
To se vidjelo i po kurtoaznom aplauzu premijerne publike, jednako rezervirane prema predstavi, koliko je rezerviran, zatvoren i čak nezainteresiran ostao i autorski tim na sceni. Obzirom da je predstava ovog ljeta imala dubrovačku premijeru, u kojoj se mogla kritički kalibrirati prije zagrebačke, zabrinjavajuće je da se to nije dogodilo, odnosno ne primjećujem da se itko od angažiranih umjetnika imalo zabrinjava što im je predstava pucanj u prazno. Senka Bulić kao upraviteljica Dubrovačkih ljetnih igara već je previše puta demonstrirala koliko joj je bitna povanjštena, prazna teatralnost – a koliko malo fini rad na jeziku, tijelu, socijalnom problemu. I »Richard III.« još je jedan od naslova iz Bulićkine serije hiperteatralnosti, nažalost bez studioznijih istraživačkih pokrića.