Gledali smo predstave »When I Saw the Sea« Alija Chahroura iz Libanona u koprodukciji i na repertoaru festivala Perforacije (ugošćenu u ZKM-u) i predstavu »Obitelj« nizozemskog performativnog kolektiva u režiji Louisa Janssensa kao dio Festivala svjetskog kazališta (odigranu u ZPC-u).

Počnimo od jednostavnije predstave: »Obitelj« Louisa Janssensa druga je predstava ovogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta, osmišljena kao ispovjedni žanr u kojem petero ljudi različitih queer generacija govori o svom poimanju obitelji. Na pozornici Zagrebačkog plesnog centra jedini je rekvizit obiteljski stol, dakle gotovo općenit scenografski element kad govorimo o ljudskim okupljanjima, za kojim sjede performeri (Louis Janssens, Peter Seynaeve, Maureen Teeuwen, Mourad Baaiz & Francis Geeraert) i pripovijedaju kakav odnos imaju s vlastitim biološkim i nebiološkim obiteljima. Prvi dio predstave tiče se toga kako su se »autali« svojima, točnije kada su i kako otkrili svojim biološkim obiteljima da nisu heteroseksualni. Mnoge obitelji to su shvatile i prije deklarativne faze. Neki od performera imali su bliže odnose s roditeljima svojih partnera negoli s vlastitim roditeljima. Drugi su svojim prijateljima »uskočili« na mjesto obiteljske podrške (recimo tijekom umiranja bliske osobe od AIDS-a), šokirano prateći kako su roditelji gay-osobe ustuknuli pred bolešću svog djeteta.

SOFIE KNIJFF

Treći nikada nisu upoznali svoje roditelje i predstava je klasičan psihodramski moment u kojem izvođači dijele, razmjenjuju ili međusobno preuzimaju uloge odsutnih majki ili preminulih očeva, omogućujući »djetetu« u svakom performeru na sceni da sada kaže svojem (zamišljenom) ocu ili majci ono što je ostalo prešućeno. A ima i onih koji su tek u pedesetim godinama našli hrabrosti pokazati i obitelji i svijetu svoju biseksualnu ili homoseksualnu orijentaciju, time uspostavivši temelj iskrenih odnosa unutar svojih bioloških, nuklearnih obitelji. Kao i u mnogim drugim ispovjednim izvedbama, publika je pozvana da preuzme ne samo ulogu svjedoka, nego i tihog, konspirativnog partnera ili podrške, što je beziznimno i učinila.

Os obitelji

Vrlina predstave je otvorenost svih performera (od dvadesetogodišnjaka do sedamdesetogodišnjakinje) oko prikupljenih rana i udaraca vezanih za ne/pripadanje obiteljskom gnijezdu, ali još je zanimljivije kolektivno ispovijedanje vlastite potrebe za »klasičnom obitelji«, koju gotovo svi osjećaju kao bazu svekolike društvenosti. Kao institucija, čini se da je upravo nuklearna obitelj u nesigurnom svijetu jača no ikada. Svi izvođači tretiraju je kao »neotuđivu potrebu«, oazu, utočište – pa čak i ideal. Obitelj koju stvaraju osmišljena je kao imitacija arhetipski mišljenih uloga, uvijek u trokutu majka/otac/dijete. Čak i onda kad je neka od scenskih obitelji o kojoj slušamo kao publika vezana za iskustvo neprihvaćenosti, postoji velik napor izvođača da se distanca premosti i odnos sačuva. Finale predstave je zajednički ručak (juha od organskog povrća), u kojemu grupa prijatelja postaje jedni drugima sve ono što im je potrebno (ili godinama nedostajalo) unutar klasičnih obiteljskih relacija. Mehanizmi nadomještanja odigrani su s velikim međusobnim poštovanjem. Osim gladi za obiteljskim figurama koje bi funkcionirale kao »krovna zaštita« ličnosti, nema rasprave o klasnim razlikama, niti o bilo kakvim antisocijalnim elementima unutar samih obitelji, kao da autorski tim odbija pomisao da se iz distopije obitelji ponekad ne može lako iskoračiti u utopiju.

Nadalje, autore ove predstave zapravo ne zanimaju politički konteksti. Mnogo ih više zanima, što i izrijekom kažu, »uloga djeteta«, od koje ne odustaju ni u odrasloj dobi. To su djeca kojoj (začudo) ne treba odrastanje. Trebaju joj roditeljske figure. Novi je fokus kako ta »odrasla djeca« istospolnih partnera muku muče s potencijalnim usvajanjem djece (čujemo da su neki od njih proveli čitav život čekajući da dođu na red za usvajanje djeteta, tako da polako dostižu dob kada više neće biti kandidati za usvajanje). Utoliko je na Festivalu svjetskog kazališta gostovala predstava koja doživotno sanja idealnu nuklearnu obitelj – možda upravo zato što ništa u životu njezinih protagonista nije ni tipično ni stabilno.

SOFIE KNIJFF

Libanonsko ropstvo migranata

U sklopu festivala Perforacije imali smo priliku pogledati i predstavu »When I Saw the Sea« libanonskog redatelja i koreografa Alija Chahroura. Predstava istražuje kafala-sistem migrantskog zapošljavanja, u kojemu radnici iz strane zemlje u mnogim zemljama Bliskog istoka, pa tako i u Libanonu, moraju imati »udomiteljsku obitelj« koja u cijelosti preuzima pravnu skrb i odgovornost nad zaposlenim radnikom. Poslodavac radniku oduzima pasoš, samovoljno odlučuje o iznosu plaće i vrsti rada. Ovu praksu kritizira niz humanitarnih nevladinih organizacija Bliskog istoka, jer je dovela do brutalne eksploatacije stranih radnika. Smatra se da na Arapskom poluotoku trenutno radi 2,4 milijuna robovski tretiranih migranata, koji su onamo stigli iz zapadne Afrike ili jugoistočne Azije, često živeći i radeći u neljudskim uvjetima. I u Cahrourovoj predstavi upoznajemo tri žene, aktivistice, koje su pobjegle iz seksualnog ropstva, u koje su upale prijavljujući se za poslove održavanja kućanstva. Zena Moussa, Tenei Ahmad i Rania Jamal govore o tome kako su živjele na samo jednoj kriški sira na dan (i na milostinji susjeda), na koji ih je način tretirala lokalna šefica prostitucije, do koje mjere su im oduzeta vlastita djeca ili su i same odrastale kao siročad jer su svojim majkama, migranticama, oduzete kao novorođenčad.

Sve tri žene govore o obitelji, posebno vezi s majkom (simptomatično je odsustvo očinskih figura), kao svetinji i kao glavnom izvoru podrške. To jednako vrijedi i kad su u pitanju njihova djeca. Od njih se ne odustaje. Ponos jedne od performerica sastoji se u tome što je školovala dvije kćeri tako da steknu sveučilišno obrazovanje, a one je upravo mijenjaju na poslu čistačice dok nastupa u predstavi. Majčinstvo je postavljeno kao neupitna institucija zaštite, jedna od rijetkih koju ni na koji način ne mogu uzdrmati političke korupcije i ucjene. Na razini plesnog jezika, predivno je vidjeti tri žene koje su fizički i emocionalno jedna drugoj oslonac, podrška, blago razumijevanje i mirno prihvaćanje. One se kreću usporeno, kao da je iskustvo koje ih je obilježilo i dalje tu: odatle velika težina njihovih tijela. Čini se kao da su sva tri tijela na sceni masivna – sputana – iscrpljena do krajnjih granica. S tim tijelima koja grcaju od tereta koji nose povezano je i izraelsko bombardiranje Bejruta i Libanona, odnosno otežavanje ropskih uvjeta još i ratnim razaranjima, čime se predstava otvara: jako reflektorsko svjetlo upereno u publiku prati svjedočanstva o iskustvu bombardiranja.

Pa ipak, u sve tri žene buja i osobna snaga, užitak senzualnosti, vezane i za tradicije arapskog trbušnog plesa, plesa s maramom i/ili velovima, plesa koji se tradicionalno uvijek ramenima spušta prema natrag, »rušeći« se u neku vrstu hipnotičkog transa ili vrtnje. No, za razliku od derviških plesača koji se posvećuju Bogu, sekularni arapski plesovi gotovo istom plesnom retorikom slave zanos ljudskog njihaja, okreta, kruženja bokovima u mjestu, vrtnje glavom. Predstavu prate i glazbenici Lynn Adib (pjevačica) i Abed Kobeissy (na različitim ritmičkim instrumentima i citri), otvarajući prostor i glazbe i poezije. Prebogata arapska pjesnička tradicija javlja se kroz sofisticirane stihove.

Govoreći o tome kako nastaju nove obitelji, ovaj trojac žena sigurno su jedna drugoj više i od aktivistica i od malog plesnog ansambla. U obespravljenom svijetu koji dijele one su si međusobno i majke i kćeri, odnosno bolno iskovane veze primarne socijalne zaštite i razumijevanja. Veoma je potresno prisustvovati izvedbi koja obitelj ne doživljava iz klasične eurocentrične, psihoanalizom osakaćene filozofije u kojoj je obitelj sinonim tobože obaveznog međusobnog otuđenja. Umjesto obitelji kao »institucije« koju definira međusobna cenzura i/ili borba za moć, u libanonskoj predstavi srećemo obitelj kao djelatnu silu slojevite i predane međuljudske solidarnosti. Simptomatično je da čitav azijski svijet tretira obitelj kroz spone brižnosti, potpuno opovrgavajući »univerzalnost« europskog iskustva. Posebno je uloga majke prikazana mimo zapadnoeuropskih i američkih predrasuda o »neizbježnom konfliktu« generacija. Majka je ustvari jača od bilo koje religiozne instance, jer ne traži od nas ni žrtvu ni pokornost. Samo čuvanje povjerenja, produbljivanje bliskosti. Festival Perforacije ovu je predstavu podržao i koprodukcijski, što mi se čini kao iznimno važnom etičkom gestom.

Zapad i istok obiteljske sfere

Belgijska predstava »Obitelj« nije manje gladna nježnih odnosa negoli je to libanonska predstava »When I Saw the Sea«, ali europski se kazališni umjetnici srame svojih osjećaja i svoje potrebe zajedništva. Zapravo, najtočnije bi bilo reći da se srame svojih emocionalnih potreba. Ton njihove izvedbe je napet, krut, duboko frustriran, nerijetko blago ironičan, mjestimično i ogorčen ili izazivački, gnjevno ponosan. Stradanje o kojemu govore arapske umjetnice i aktivistice, međutim, ne skriva se iza obrambene distance. Emocije su ranjive i tople, otvorene i zarazne. Nema fasade, tako tipične za europski kulturni krug. Gledajući kako arapska umjetnička sfera ogoljuje žudnju zagrljaja roditelj/dijete i koliko otvoreno priznaje njezinu iscjeliteljsku moć, razmišljala sam o tome koliko malo kao publika različitih internacionalnih festivala zapravo znamo o svijetu koji nadilazi granice Europe i SAD-a. I koliko nam je svima potrebno to »naslanjanje« jedne ljudske težine na drugu, a ne samo bogata tradicija samodostatnosti i opresivne samostalnosti; sebičluka.