Vili Matula: Ako ne promišlja zločin, kazalište samo postaje zločin

Tolerancija je najmanje prisutna na razini repertoara velikih kazališnih institucija. No jako je prisutna na razini svakodnevnog posla i redatelja i dramaturga, čitave jedne nove generacije autorica i autora (filmskih i kazališnih), koja čak i onda kad radi na državnim jaslama dovodi svoje timove ljudi, nove vrijednosti i neskrivene kriterije angažiranosti. 

Iako desetljećima istupa kao nesmiljeni kritičar korumpiranog političkog sustava i umjetnik otpora, dosljedni artivist/aktivist, Vilim Matula prvenstveno je glumački majstor i istraživač izvedbenih profesija, ogromnog ugleda i među kazališnim kolegama i među kazališnom publikom.

    Prije kratkog vremena osmislio je projekt »Događanje Maleš, Maleš« u kojem se vratio snazi stihova i sprezi različitih umjetničkih formi (glazbe, plesa, vizualnih umjetnosti, performansa), ovog ljeta igrat će u Splitu klasičan dramski repertoar Shakespeareova »Timona Atenjanina« u režiji Georgija Para, dok u Zagrebu sprema i »Ilijadu« u suradnji s Mariom Kovačem.  

  Osim što glumi u nekoliko komercijalno uspješnih predstava (»Balonu« Mate Matišića u produkciji Teatra Exit i »Amaterima« Borivoja Radakovića u KNAP-ovoj produkciji), Matula ne igra ni u sapunicama, ni u produkcijama u čiju vrijednosnu mapu ne vjeruje. I upravo ga ta duboka odgovornost prema svemu čega se prihvaća čini jednim od najvitalnijih i intelektualno najaktivnijih domaćih glumaca. 

  »Ne vjerujem u stvari. Vjerujem u događaje. I u prirodu kao događaj. Želim sudjelovati u procesu, a ne u falsifikatu njegove dovršenosti« – zapisao je francuski filozof Gilles Deleuze. Obzirom na to koliko se uvijek iznova oslanjate na neponovljivost i sadašnjost izvedbe, na umreživanje s publikom i na svojevrsno glumačko emocionalno »muziciranje« koje ovisi o beskonačno puno parametara žive prisutnosti – možda da nam za početak kažete kako vi vidite tu živu događajnost kazališta?

   – Ništa nije završeno, pa sasvim time ni savršeno. Tu se slažem s Deleuzeom. Postoji cijela jedna tradicija promišljanja događajnosti u francuskoj filozofiji, meni je tu osobito zanimljiv Alain Badiou, koji inzistira na mnoštvenosti zbivanja i na tome da je događaj moguć prvenstveno zato jer ide protiv vladavine Jednoga, protiv bilo kakvog jednoumlja. 

   S tim je u vezi i način na koji majstor aikidoa Kenjiro Yoshigasaki razmišlja o tome što to znači biti vođa. Među ostalim, Yoshigasaki kaže da vođa stvara okolnosti u kojima se nešto može dogoditi. Pravi, nekorumpirani vođa je duboko odgovoran za zajednicu, za ono najrizičnije, oslobođajuće, pluralno u zajednici. 

  Malešova poezija

E sad, kad je neki takav emancipatorski događaj na rubu ostvarenja, kad počne bujati, vođa mora i dopustiti da se dogodi. I dopustit će, koliko god to izgledalo kao gubitak kontrole, zato što pravi vođa zna da ništa ne može sam napraviti. Može samo stvoriti situacije ili okolnosti za prijelomne događaje. 

  U nekoliko projekata koje ste radili u posljednje vrijeme bili ste »magnet«, ne i autoritet događaja. Pozvali ste kolege umjetnike da zajedno s vama rade na projektu »Događanje Maleš, Maleš«, uključivši tu i plesače (Irma Omerzo) i pjevače (Davorka Horvat) i video umjetnike (Ivan Marušić Klif) i performere (Damir Bartol Indoš) i glazbenike (Stanko Kovačić, Srđan Sacher, Igor Pavlica). Uspostavili ste, barem na sat vremena, zonu višestrukog eksperimenta zvukom, slikom, pokretom. Je li to način da osporite poziciju autoriteta, da se udružite s jakim autorima i podijelite odgovornost za nastali događaj?

   – Središte tog događaja je poezija Branka Maleša, pa tek onda moja višegodišnja, a opet aktualna, svježa, neposustala obuzetost njegovim stihovima. Pozvao sam na suradnju ljude kod kojih sam računao na njihov minuli umjetnički rad i autorsko iskustvo, nadajući se da će si svatko dopustiti napraviti i nešto što još nije isprobao ili isprobala. Tako je i ispalo. 

   Nismo imali puno vremena, ali ne vjerujem da je vrijeme uvijek odlučujući faktor oko onoga što možemo nazvati kvalitetom događaja. Mi bismo, doduše, sigurno svašta napravili da smo imali više vremena, ali ponekad se jako teško izboriti za okolnosti u kojima svi možemo raditi mimo ili izvan ostalih projekata u kojima sudjelujemo. I sama je Malešova poezija sklona nekoj vrsti »nereda«, nipošto nije logocentrična, često radi na izbjegavanju uobičajenih smislova i struktura, odnosno radi na pogon naizgled nespojivih koncepata. Naravno, mi koji smo gladni smisla iz svega ćemo ga iscijedit’, bilo ga tu ili ne. 

   I tako se okupila jedna grupa umjetnika koja proizvodi neko svoje pojedinačno i zajedničko traganje za nesmislom i smislom (jasno, nije se lako spojiti, nije lako pronaći međusobne frekvencije slaganja i neslaganja), ali užitka ima sve više što više skupa radimo. Proces nam olakšavaju i šarm i humor samih Malešovih stihova. Čini mi se da razne pjesničke kvalitete i strategije rade za nas. 

   Osobno, fasciniran sam Malešovim grafizmom. Uvijek iznova me zanima kako izgovarati njegove cezure koje dolaze umjesto interpunkcije. Taj neobičan način organiziranja rečenice stvara jedan privid mišljenja, a zapravo je u tijeku fino preslagivanje naših očekivanja. Čitava predstava je jedna protulogika, koja može djelovati oslobađajuće. Evo, dobili smo poziv da predstavu igramo u VIP Klubu Dražena Kokanovića, dakle udomljeni smo u jedan glazbeni kontekst; prepoznata je ta jazzerska dimenzija naše izvedbe.   

Događaj Bandić

Znači opet se vraćamo na glazbenost događaja?

   – To se samo tako čini. Ali bitne su i vrijednosti. Činjenica je da se radikalnoj desnici i radikalnoj ljevici posve sigurno posljednjih dvadeset godina nisu dogodili isti događaji. Ono što je desnici katastrofa (na primjer: promjena klasične socijalne »gravitacije« prema kojoj jedni imaju sve javne ovlasti i sva materijalna dobra, a drugi nemaju ništa), to isto ljevici može biti najpozitivniji, revolucionarni uspjeh. Tamo gdje se desnica vječno vraća tobožnjem »iskonu« neprobojnih hijerarhija, ljevica uživa u nečem sasvim novom. Dakle ne možemo imati »zajednički« događaj s nekim s kim nemamo zajedničke vrijednosti, a tu ne mislim samo na one estetičke, nego i političke.  

  I još nešto: ako sam pod nečijim utjecajem, »događaj« će se proširiti na mene dosta jednostavnim principom emocionalne zaraze, pri čemu uopće nije izvjesno da bih na isti način reagirao da prosuđujem i doživljavam neku situaciju samostalno, bez tuđeg utjecaja. Mislim da umjetnički i politički događaj imaju dosta slične parametre zaraze, koji mogu biti i koji često jesu medijski orkestrirani. A opet postoje i singularni događaji koji ljude natjeraju da postanu vjernici ili da prestanu biti vjernici. Dogode se duboke promjene, ljudi naglo prijeđu iz politike u samostan, dakle sigurno je s »ključnim događajem« povezana i neka mjera traume. 

  Što je s događajem koji bismo okvirno mogli nazvati »smrću umjetnosti, procvatom sajmišta« koji kontrolira Milan Bandić u Zagrebu: sve veći broj nezavisnih umjetnika više ne želi raditi u ponižavajućim uvjetima, premještajući svoj rad izvan granica Hrvatske. Kako Vi vidite rad Gradskog ureda za kulturu i njegovu štetnost po umjetnike?     – Na političkom nebu Zagreba i zagrebačkog Ureda za kulturu postoji samo jedna osoba koja je »događaj« i sve što ta osoba od jutra do mraka učini, ma koliko efemerno, to je »događaj«. Mi živimo permanentno ukazanje Milana Bandića. Pa što će nam onda kultura?! Što će nam umjetnost?! Sve što ne slavi kult Bandićeve ličnosti proglašeno je potpunim gubitkom novaca.  

   Kad razmislite da pri tom u zagrebačkoj Skupštini imamo situaciju da SDP drži stabilnu većinu i da unatoč tome nisu u stanju »prepoznati« problem Bandićeve samovolje, kao što nisu u stanju korektno ni pročitati budžet, jer ih Milan Bandić može »predriblati« za desetke milijuna kuna, onda stvarno dolazimo do zastrašujućih zaključaka. 

   Točno onoliko novaca koliko je falilo iz budžeta za nezavisnu kulturu, sada se misteriozno pojavilo na budžetu »Cibone«, a Lovrić (naglašavam: Bandićev pročelnik Gradskog ureda za kulturu) jednako se tako »preko noći« pojavio u predsjedništvu »Cibone«. I Skupština pušta Bandića da im igra kroz noge, da im baca loptu kroz oči, ništa ne poduzimajući. A onoliko novaca koliko košta cijeli predizborni cirkus Bandić, e toliko sad fali za bilo kakvu urbanu ili nezavisnu kulturu. 

  Mislim da svaka pojedinačna umjetnička biografija koja nije podlegla bandićizmu nastavlja biti događaj, dok je sramotna pasivnost SDP-a samo još jedan u nizu priloga kvaziljevice u Hrvata. Koliko, međutim, Vaš rad strada zbog rušenja svih profesionalnih standarda umjetničkog stvaranja u Zagrebu?

   – Ne želim od sebe raditi nikakvu žrtvu. Jer nitko, ama baš nitko se ne može danas mjeriti sa žrtvom Milana Bandića, političara koji sve žrtvuje za nas i danonoćno radi na tome da njegova žrtva bude apsolutno najveća. To je čovjek koji radi i kad spava i kad trči i kad se moli i kad nosi svijeću u katoličkim procesijama. Kako vrijeme ide i kako je to odlično pokazao performer Siniša Labrović, sve je jasnije da Bandić sebe vidi ni manje ni više nego kao Isusa Krista, evo po drugi put zaposlenog na svijetu, ali zato prvi put među Hrvatima. Bilo bi sramotno zatiranje jedne male umjetničke scene usporediti s takvim kolosom samožrtvovanja.   

Radijski Matula

Posljednjih mjeseci imate priliku raditi na Drugom programu Hrvatskog radija, vodeći emisiju »Gost-urednik Vilim Matula«. Kako medij radija sudjeluje u stvaranju javnih događaja? Za početak, veoma ste slušani? 

   – Još nisam do kraja svjestan što sve radio kao medij može, ali izvjesno je da sam svakog četvrtka između pola jedan i pola dva, kad emisija ide uživo, u jako dobrom društvu i da mi se forma »žive izvedbe«, dakle razgovora koji se ne snima unaprijed, nego se odvija u stvarnom vremenu koje dijelimo sa slušateljima, jako sviđa. Slične emisije imaju i Igor Lasić i Mima Simić, s time da je moj fokus na performerima. 

   Prema svemu što znam, taj je format razgovora po principu gosta/urednika dosta dobro prihvaćen; ljudi nas slušaju i na poslu i doma i u automobilima… Jako puno različitih ljudi mi je reklo da prati emisiju. 

   Važno je reći da je moja namjera da to bude jedna ležerna emisija o ozbiljnim temama. Nisam se trudio »nužno« biti politički aktualan, ali nekoliko puta se dogodilo da mi dođe u emisiju baš osoba koja je u žiži aktualnosti, kao primjerice Mate Matišić oko zabrane »Gavellina« plakata. To je isto zanimljivost živog medija – koliko god stvari planiramo, najveća aktualnost može se dogoditi mimo plana. 

  Meni je jako zanimljivo slušati radijskog Matulu koji nam se obraća svojim građanskim glasom, smijehom, upadicama, pitanjima – dakle dopušten vam je izlazak iz glumačkog spektra reakcija, u nešto prisniju, opušteniju formu kontakta… 

   – Pitanje je što je uopće dopušteno u bilo kojem mediju. Jer ako progovoriš o bilo čemu stvarno bitnom, iz koje god to bilo pozicije, odmah će te optužiti za samopromociju. 

  Sad govorite o Oliveru Frljiću koga stalno prate takve optužbe? 

   – Tako je. Jer ako nas dvoje u noći počinimo strašan zločin koji ulazi u temelje naše nacije, kakav god taj zločin bio – to se može razumijeti. Ipak smo mi ljudi, strašno je, ali može se razumijeti da nam se zločini »omaknu«, pogotovo u ratnim vremima. S druge strane, kad o zločinačkom ubojstvu Aleksandre Zec progovorimo na danjem svjetlu, bez potrebe da zaštitimo i opravdamo zločince, odmah smo optuženi za bolesnu samopromociju. Jer jest da je zločin strašan, jest da nije adekvatno procesuiran, ali to što bi nam jedan Frljić mogao napraviti – teško da se s time mogu mjeriti i Hitler i Staljin uzeti zajedno! Ironiziram, naravno. 

   Čitatelji »Novog lista« sigurno me neće shvatiti doslovno. Hoću svakako reći da je naš strah od istine o zločinima toliko ogroman da odmah postajemo krajnje licemjerni i demoniziramo upravo one ljude koji nastoje proraditi problem krivnje u društvu. No ako ne promišlja zločin, kazalište postaje zločin.   

Promišljanje zločina

Predstavu o Aleksandri Zec koju je Frljić povukao zbog cenzure »Gavellina« plakata iz »Gavellina« repertoara ipak će vidjeti riječka publika…

   – Možda. Takvo obećanje jest poklonjeno, ali morate znati da je moje iskustvo s »Bakhama«, dakle također jednom važnom Frljićevom predstavom, dosta drugačije od pretpostavke o otvorenoj Rijeci. Jer se gostovanje »Bakhi« ipak nije ostvarilo. Zašto sam tako skeptičan? Zato što je veoma lako obećati predstavu. Ali što to konkretno znači? Za koji kontekst je stvaramo? Nije nikakva bitka ako radimo predstavu izvan crte bojišnice koja je odbija sagledati. Ne samo da predstavu o Aleksandri Zec treba napraviti u Zagrebu, nego je treba napraviti u zagrebačkom HNK-u. To je pravo mjesto za promišljanje zločina. 

  Da, u odgovornom društvu. U neodgovornoj stvarnosti dugotrajnog bandićizma HNK je samo veliki sajmišni šator. Što još umjetnicima oko toga preostaje? Skvotirati tu zgradu, sabotirati je, boriti se za opciju da Oliver Frljić stvarno postane ravnatelj drame?

   – Ja bih volio da Frljić bude ravnatelj drame. Bez obzira tko će biti sljedeći intendant, a pretpostavljam da će ispasti neka treća opcija, mimo varijanti Lederer napram Visković. U svim tim križaljkama Frljić zaslužuje doći na reprezentativno mjesto i uspostaviti osnovne kriterije profesionalnosti i suvremenosti u tom besprizornom HNK-u. Promjene će se ovako i onako morati dogoditi, jer HNK jednostavno više ne može funkcionirati kao kadrovsko slijepo crijevo. 

   Ne vidim na temelju čega bi Ana Lederer mogla dobiti još jedan mandat. Ona u medijima samu sebe prikazuje kao da je u pitanju »neosporna kulturna činjenica« koja bi samim time trebala imati najduži mandat ikad u HNK-u. Smiješno. I neistinito. Ana Lederer je samo administratorica učmalnosti. I nikako je ne treba zbog toga dodatno nagraditi. 

   Mene bi zanimalo da Frljić postane ravnatelj Drame HNK-a i zato da vidimo na koji će način distribuirati poslove drugim redateljima, kako će podijeliti moć. Isto mi je tako posve jasno da će se morati napraviti druga, možda i treća dramska scena unutar HNK-a, jer je to jedini način da drama oživi. Bilo bi veoma pametno već sada početi razmišljati kako operu ili balet preseliti u vlastitu, autonomnu zgradu preko Save. Bilo gdje. Na Velesajam, ako drugdje nema mjesta. Neka banke daju povoljne kredite za takvu građevinsku akciju. 

   Postojeći model opere, baleta i drame pod jednim krovom jezivo puno košta, pri čemu ansambli stalno jedni druge guše. Sada nam više no ikad treba jaka Drama HNK-a koja diše s ovim društvom i nameće mu relevantne teme, a ne da se relevantnim temama bave samo snajperisti/kolumnisti, kako ih ja od milja zovem.   

Pravo na mržnju

Zašto se Vi izbjegavate javljati na kazališne natječaje koji su vezani za upravljačke funkcije?

   – Natjecao sam se za mjesto u Zagrebačkom kazalištu mladih, dakle nije mi to posve strano. Zagovaram novu politiku i znam da se ona već počela događati, ne samo kod nas, nego i u svijetu, jer se ovaj slobodni pad ne može nastavljati u beskonačnost. Ali mislim da voditi neku instituciju nije samo stvar volje onoga tko se javlja za kandidaturu, nego i kolektiva u čije ime se javlja, s kojim želi raditi. Preduvjet promjena je podrška kolektiva. Nikakvo nametanje ne funkcionira. Ako me neka grupa prepozna kao svog ravnatelja, to je onda druga stvar.   

  Boje li se vaši umjetnički kolege te specifične vrste društvene odgovornosti koju zastupate Vi, Oliver Frljić, Borut Šeparović, Urša Raukar…? Boje li se umjetnici političnosti svog posla? Da li se tu išta mijenja?

   – Mijenja se. Sad upravo imamo veliku raspravu u kazališnom prostoru koju je pokrenula cenzura »Gavellina« plakata, bolje rečeno katolička cenzura lezbijske ljubavi, bolje rečeno crkvena cenzura slobodne seksualnosti u školskom sustavu, dakle nakon dugo vremena konačno se razgovara o tome ima li ijedna većina pravo na mržnju ijedne manjine. Imamo li uopće ikada pravo na mržnju? To je kod nas ekstremno aktualno pitanje jer se zadnji put to pitanje postavljalo za vrijeme rata, kad je zaključak bio da imamo i pravo i obvezu mrziti. Pa i sad vidimo da se ljudi mole u Vukovaru da dobiju pravo na barem još dvadeset ili trideset godina mržnje ćirilice. Zamislite što sve tu onda tinja kad je pismo proglašeno simbolički nepodnošljivim. 

   Inače, svi ti koji se kunu na kontinuitet Hrvatske od stoljeća sedmog očito ne znaju da smo mi također koristili tu ćirilicu, da ju je koristila i katolička crkva, a da ne govorimo o tome da pismo samo po sebi nikome ništa nije skrivilo. 

   Ali vratimo se temi tolerancije umjetničkih profesija prema zahtjevu za političnošću izvedbenih profesija: tolerancija je najmanje prisutna na razini repertoara velikih kazališnih institucija. No jako je prisutna na razini svakodnevnog posla i redatelja i dramaturga, čitave jedne nove generacije autorica i autora (filmskih i kazališnih), koja čak i onda kad radi na državnim jaslama dovodi svoje timove ljudi, nove vrijednosti i neskrivene kriterije angažiranosti. To postaje moguće jer su ljudi prezasićeni političkim mrtvilom koje vlada na sceni zastupničke demokracije. 

   Ljudima je dosta ucjenjivačke sprege korporativnog kapitala i medija. Zato mislim da će velika kapitalistička predstava biti najjasnije prokazana upravo kazališnim sredstvima. Čitav niz kazališnih metodologija danas se bavi interaktivnošću, upravo zato da bi se uspostavilo gledatelje koji nisu samo »roba« ili »kupci« Big Brother produkcija, nego osobe čije se mišljenje u javnom polju izvedbe čuje i uvažava. U prirodi je događaja da će se sve te silnice odjednom sabiti i da će se situacija preokrenuti. 

  Jedino nema promjena u crkvenim krugovima, izuzmemo li ostavku Pape… 

   – Mislim da i tu ima promjena, ali na gore, jer očito Katolička crkva počinje fantazirati o nekoj vrsti novog fundamentalizma, po uzoru na islamske talibane. Pojavljuje se nevjerojatna zavist katoličkih glasnogovornika prema vjerskom terorizmu i ekstremizmu. Kao što se pojavljuje i otvorena mržnja Crkve prema sekularizmu. Kad već stalno govorimo o prijelomnim događajima, ne bih volio da jedan od njih bude totalitarna teološka država.   

Maštanje o antici

Čudan je taj oprez ili taj strah civilnog društva kad je u pitanju provođenje promjena, kao i tvrdokornost korupcije. U tom smislu, što biste poručili aktualnom Ministarstvu kulture i ministici Zlatar?

   – Potrebna je veća odlučnost u promjenama, potrebno se unaprijed pripremiti za otpor koji slijedi, inzistirati na vrlo precizno formuliranom Zakonu o kazalištu koji štiti profesionalne kriterije ne samo biranja ravnatelja, nego i financiranja repertoara, potrebno je zaustaviti »zaštitu« tobože pogođenog, a zapravo najagresivnijeg HDZ-ova kadra, poput Hloverke Novak-Srzić koja neometano nastavlja raditi u »Pola ure kulture«. Iz nekog razloga naša ljevica je totalno sramežljiva i odmah sama sebe sumnjiči, u svemu videći potencijalnu represiju. 

   Nije represija boriti se protiv kriminala. Nije svaka odlučnost siguran znak da ćemo završiti kao Staljin. Dapače, odlučnost je jedini način da se stane na kraj dugotrajnom sustavu zloporabe javne moći. Desnica, s druge strane, oduvijek u sebe čvrsto vjeruje i najradije bi nas uvjerila da je odozgo ovlaštena da nas tlači. 

  Pripremate »Ilijadu« kao svojevrsnu kritiku lektire, odnosno pokušaj kritičkog promišljanja središnjeg antičkog epa danas. Koliko je tu važno predložiti nove modele čitanja klasika, a koliko usprotiviti se lektiri kao rutini izbjegavanja čitanja?

   – Danas djeca u srednjoj školi imaju obimnu lektiru koju mahom ne čitaju, uglavnom je prelistaju i prepišu sažetke s interneta, zbog čega se statusom lektire trguje na više načina. S jedne strane, ono što postane lektira odmah se dobro prodaje (pa i postavlja u kazalištima), a s druge strane čitava je kultura tako organizirana da djeci nije ni na kraj pameti čitati kompletnu »Ilijadu« kad sastavak na tu temu mogu za par kuna kupiti na internetskim sajtovima i poštedjeti se muka arhaičnog prijevoda Kolomana Raca. Sa svoje strane, rekao da bih da se sve više pretvaram u poganina jer mi je jako bliska čitava ta grčka dionizijska kultura, njezina mnoštvenost i neobuzdanost. 

  Bolje rečeno naše maštanje o antici postaje nam sve draže… 

   – Mašta je najvažnija. Ono što svaka umjetnost radi jest da moje maštanje nužno potiče tuđu maštu. Ne znamo iz koga smjera dolazi ta mašta, ni što sve iz nje proizlazi, ali i emocija i spoznaja su samo nusprodukti mašte. Kad vidimo umjetničko djelo staro četrdeset tisuća godina, znamo da su umjetnici već tada zaokupljali pozornost čitave zajednice. Rekli su im: »Čuj, stari, ti ne moraš ići u lov, ali daj meni isto napravi takvu figuricu«. S tim se ništa ne može mjeriti. 

  Pa čak ni Bandić?

   – Pogotovo ne Bandić.