Kreativni laboratorij suvremenog kazališta KRILA u srijedu je u HKD-u na Sušaku prezentirao rezultate umjetničkog istraživanja pod nazivom “Magično kazalište – zrcaLJenja”.

Istraživanje je provela samostalna kazališna umjetnica Ivana Peranić iz Rijeke u suradnji s filmskim umjetnikom Milošem Tomićem iz Beograda, a bavi se odnosom tijela kao metafore i dubokih psiholoških procesa čovjeka, koristeći koreografsku metodologiju zrcaljenja, autentični pokret kao osnovni polazišni stvaralački element te stop trik animaciju.

Rad u nastajanju

Rezultati istraživanja zapravo su rad u nastajanju, predstava u trajanju od 40-ak minuta čiji su izvođači Martina Hrlić Rogić, Noah Miculinić, Tena Palijan, Jura Ruža i Martina Terzić, dok je za svjetlo zaslužan Petar Pavin. Istraživanje se provodilo u tri bloka po tri dana od kojih su šest dana radili na pozornici.

Kako je objasnila Ivana Peranić, sama predstava sadrži brojne koreografske elemente i rad u paru koji se posebno istakao, a najveći izazov bilo je upravo usklađivanje animacije i videa s predstavom.

Kroz gledanje predstave postepeno postaje jasniji način na koji funkcionira stop trik animacija i kako utječe na tijelo koje se kreće kako bi izazvalo efekt u fotografiji i obrnuto.

Nakon predstave održao se razgovor u kojemu su svoja iskustva podijelili autori i izvođači, a publika je imala priliku izraziti svoje mišljenje i pružiti autorima bolji uvid u rezultate istraživanja.

Jedna mala prevara

Više o samoj animaciji kazao je Miloš Tomić, a ispričao je i kako je cijela suradnja započela jednom malom prevarom, tako što je Ivani kazao kako ima odličnu radionicu, koju je u stvarnosti tek morao smisliti, no na kraju je ta mala laž dovela do odličnih rezultata.

– Nikada ovo nisam probao s ljudima. Probao sam s licima na fotografijama, kakve se magične stvari dogode kada u dugoj ekspoziciji pokrećemo fotografiju, igramo se sa svjetlima i slično.

I onda sam pomislio, kako bi bilo kada bismo imali ljude, odnosno plesače koji bi se kretali u tom vremenu i kada bih mogao da se poigram s te tri točke – plesačem, svjetlom i sa mnom kao fotografom, odnosno fotoaparatom – objasnio je Tomić.

Stavka koja je dodatno zaintrigirala publiku jest da izvođači nisu interpretatori nego stvaraoci materijala koji dolazi iz njihove podsvijesti, povijesti i individualnih arhetipova i metafora.

Metoda zrcaljenja

Predstava je tako djelomično strukturirana a djelomično improvizirana na licu mjesta, ali kao odgovor na određeni zadatak.

– Prvi put kad smo radili, ono što je bilo zanimljivo u metodi zrcaljenja, je kada smo jedno nasuprot drugoga i kada na licu mjesta stvaramo materijal.

Prvo smo radili tako da jedna osoba stvara nekakav stav tijelom, dok druga osoba kao recipijent samo promatra.

Ono što je spontano došlo je da na licu mjesta i reagiramo, čim jedna osoba napravi potez, druga osoba odmah reagira i stvara se nekakva situacija – kazao je Noah Miculinić.

Cilj je bio ekstrahirati koreografski i vizualni materijal koji se bavi temom složenosti i dualnosti ljudske prirode te publici dati kvalitetan, inovativan i razrađen rad fizičkog i plesnog kazališta u bliskoj budućnosti, što su prema reakcijama publike i uspjeli.