Riječ je o kazalištu koje ulazi u borbu s rutinom svakodnevnice, malograđanskim tabuima, netolerancijom za drugo i različito, jednako senzibilizirano za osobne, društvene i političke traume pojedinca i društva
Osamnaesti Međunarodni festival malih scena Rijeka bit će održan od 3. do 8. svibnja, a na programu je osam predstava iz Srbije, Velike Britanije, Crne Gore, Hrvatske i Mađarske. Nakon Jasena Boke, ove godine selektorica je Željka Turčinović, istaknuta dramaturginja i predsjednica Hrvatskog centra ITI.
Kojim ste se kriterijima vodili u izboru predstava?
– Prije svega željela bih reći da mi je čast i priznanje biti izbornicom riječkog Festivala malih scena jer taj festival već dugo svojim programskim kriterijima postavlja visoke standarde nekompromisne i slobodne selekcije, otkriva i dovodi na festival nova redateljska imena; neka od njih su poslije riječkog festivala postigla europsku slavu (kao npr. Wiliam Dočolomansky koji je ove godine dobio Premio Europa, najvažniju kazališnu nagradu za nove realnosti) te postiže visok stupanj inovativnosti odabranih festivalskih predstava. Moj glavni kriterij je dobra predstava, problemski osviještena koja kazališnu umjetnost koristi kao prostor istraživanja i eksperimenta. Ne mislim da kazalište može mijenjati svijet, ali može modelirati naš svjetonazor, razvijati ukus i osvijestiti potrebu za pravednijim i moralnijim svijetom u kojem živimo. Zbog toga, ovogodišnja ideja vodilja, koja se formirala tijekom gledanja predstava, bila je dovesti one predstave koje angažirano ili senzibilizirano reagiraju na našu stvarnost, bilo da se temelje na novim dramskim tekstovima, dramskom materijalu ili na reinterpretaciji klasika.
(…)
U kojoj vas je mjeri kao selektoricu ograničio bitno smanjeni budžet festivala?
– Sigurno da financijska potentnost festivala ima utjecaja na izbor predstava. Budžet je ove godine znatno smanjen zbog poznatih nam recesijskih prilika u našoj zemlji. Nadam se da je to jedini razlog, a ne i neprepoznavanje prioriteta u kulturnoj politici grada i države. Manje sredstava, nadam se, nije ugrozilo kvalitetu festivala, ali jest kvantitetu predstava koje smo mogli dovesti da nije krize.
(…)
Ovogodišnji izbor predstava razvrstali ste u nekoliko skupina.
– Ovogodišnji izbor predstava iznjedrio je politički angažirano i socijalno osjetljivo kazalište koje ulazi u borbu s rutinom svakodnevnice, malograđanskim tabuima, netolerancijom za drugo i različito, jednako senzibilizirano za osobne, društvene i političke traume pojedinca i društva. Predstave te atribucije prvenstveno se odnose na naslove kao što su Euripid/Ferčecov »Kiklop« u režiji Ivice Buljana, Dežulović/Ferčec/Šeparovićeva »Generacija 91. – 95. ili sat hrvatske povijesti« u režiji Boruta Šeparovića, Vinnai/Bodov »Čovjek-kocka« u režiji Viktora Boda te Martinićeva »Drama o Mirjani i ovima oko nje« u režiji Ive Milošević. Drugu skupinu predstava čine one koje aktualnu komunikaciju sa stvarnošću temelje na reinterpretaciji klasika kao što su Krležini »Glembajevi« u režiji Jagoša Markovića, Moliereov »Don Juan« u režiji Ane Vukotić te »Odisej« u režiji Nira Paldija. Posljednju skupinu čini samo jedna predstava nastala prema novelama Akutagawe, predstava domaćina festivala »Život lude« u režiji Davida Doiashvilija koja nudi kazališni eskapizam od problema naše stvarnosti. Kakve ćemo redateljske poetike vidjeti ove godine?
– Predstave koje ćemo vidjeti na ovogodišnjem izdanju MFMS-a predstavljaju različite poetike različitih izvedbeno-stilskih i žanrovskih predznaka, koje omogućuju komunikaciju s publikom različitih ukusa i svjetonazora, od onih izravnih i agresivnih s jakim kritičkim žalcem, preko melankoličnih i naoko pasivnih, do onih dinamičnih i vizualno atraktivnih predstava, a sve one na svoj način problematiziraju vrijeme u kojem živimo. Stoga sam sigurna da ćemo ponovno imati kvalitetan i uzbudljiv festival, otvoren za raznovrsne kritičke stavove i diskusije. Kao zajednički nazivnik uzeli ste pojam »stvarnosno kazalište«.– Kao prvo, moram pojasniti nastajanje tog »zajedničkog nazivnika« kojeg mediji uvijek traže kako bi rekapitulirali temu festivala. Meni to nije važno u trenutku kad krećem u izbor festivalskih predstava. Upravo suprotno! Prvo izaberem predstave pa onda tražim zajednički nazivnik. Stvari se često sintetiziraju same po sebi. Ali, pri izboru predstava nametnula mi se ideja da se vežem za predstave koje imaju jaku komunikaciju sa stvarnošću. Jer mislim da su one aktualne, da nas diraju i da nam nešto znače u suvremenoj prosvjetiteljskoj ulozi kazališta. Sintagma »stvarnosno kazalište« nametnula mi se sama po sebi, a po uzoru na istu sintagmu koja se pojavljuje u prozi (stvarnosna proza). Za mene je to kazalište koje je živo, dinamično, angažirano temom, izvedbom i porukom.
Više u tiskanom izdanju Novog lista, u ponedjeljak, 2. svibnja
