Praizvedba u Londonu

"Tri zime": Žensko putovanje kroz turbuletnu poslijeratnu povijest

Svjetlana Hribar

Pod naslovom »Hrvatska obiteljska drama razgrće maglu povijesti«, kritičar The Guardiana, Michael Billington, kao posebnu vrijednost dramskog teksta izdvaja način na koji politička događanja oblikuju odnose među članovima obitelji te sposobnost žena da se prilagode tegobama političkih promjena



Drama Tene Štivičić – »Tri zime« – u režiji poznatog britanskog umjetnika Howarda Daviesa (trostrukog dobitnika nagrade Olivier), od pretpremijera koje su započele 26. studenog do posljednje reprize 3. veljače 2015.godine, igra se u Lyttelton Theatreu, jednoj od pozornica National Theatrea u Londonu. Nakon premijere 3. prosinca, uslijedile su i kritike u svim listovima i časopisima koji prate kazalište, svi redom daju po četiri zvjezdice predstavi i hvale tekst, režiju i glumce.


   List Evening Standard piše da se radi o »slojevitom i sofisticiranom putovanju kroz hrvatsku turbuletnu poslijeratnu povijest«, dok kritičar The Guardiana, Michael Billington, pod naslovom »Hrvatska obiteljska drama razgrće maglu povijesti« kao posebnu vrijednost dramskog teksta izdvaja način na koji politička događanja oblikuju veze i odnose među članovima obitelji kao i sposobnost žena da se prilagode tegobama koje donose političke promjene …


Velika drama


»Ovo je veliko dramsko djelo koje pokazuje kako povijest određuje život u obitelji, pa – čak ako zahtijeva posebnu koncentraciju gledatelja – vrijedi doći na predstavu malo ranije i proučiti program kako bi se ušlo u pozadinu Štivičićkina bogato kompleksnog mozaika«, piše, između ostalog, Michael Billington.




   Više od kritike, meni su zanimljive reakcije čitatelja lista The Guardian. Na jednom mjestu, kritičar Michael Billington je imao zamjerke na redateljski postupak, pa neki čitatelji oštro brane redatelja Howarda Daviesa, tvrdeći da se radi o nadasve uzbudljivoj predstavi te izvanrednoj drami. Drugi pak »brane« kritičara ukazujući da nije ništa loše mislio, već da sami gledatelji moraju uložiti trud kako bi upoznali povjesni kontekst i lakše razumjeli detalje predstave. Jedan čitatelj kaže kako će pogledati predstavu još jednom, jer očito nije jedini koji je imao problem s razumijevanjem povjesnog konteksta, pa sugerira da bi predstava puno bolje prošla pred komornijim gledalištem, jer bi lakše uvukla publiku u dramsku radnju.


   U svakom slučaju, svi su komentari izuzetno pismeni i zatinteresirani za predmet rasprave, a ono što je još važnije – svi su predstavu i gledali, nitko se ne javlja paušalno, tek toliko da nešto napiše. I, naravno, nema pogrdnih napisa, nema reakcija poput »To nisu naše teme, baš nas briga što se dešavalo na Balkanu!«. Dapače, ljude zanima da nešto nauče o drugim sredinama, o ljudima i njihovim sudbinama.


Odjek u domovini


Tena Štivičić ovih je dana u žiži zanimanja britanske teatarske javnosti – nije česta praksa da relativno mlada autorica (k tome i strankinja) ima praizvedbu novog teksta na sceni Nationa Theatrea, najvažnijeg dramskog kazališta u Velikoj Britaniji. Hvalospjevi kritike i publike već sad ukazuju da će predstava »3 Winters« biti među kandidatima za britanske kazališne nagrade sljedeće godine! Uostalom, Tena Štivičić je još 2006. – po izboru BBC-a i Royal Courta – uvrštena među pedeset mladih dramskih pisaca koji će obilježiti sljedećih pedeset godina kazališta u Velikoj Britaniji.


   A što se same autorice tiče – ona je skromna, kao što je bila i kad joj je praizvedeno prethodnih desetak naslova (na hrvatskim i inozemnim pozornicama). U razgovoru koji smo vodile prije premijere, sve je oko najnovije predstave izgledalo – najprirodnije: Kad je završila tekst »3 Winters« na engleskom jeziku, Tena Štivičić ga je dala na čitanje redatelju Howardu Daviesu, a ovaj ga je predložio za izvedbu Nichlasu Hytneru aktualnom (i u povijesti najuspješnijem) direktoru National Theatrea.


   Kolika je težina ovakvog uspjeha, u domovini Tene Štivičić teško je odvagnuti, pa čak i po cijenu priznanja da je njezin dramski tekst zainteresirao Britance za hrvatsku noviju povijest. Čitava priča, zajedno s onime što će zasigurno uslijediti – a to su, u najmanju ruku, svakodnevne izvedbe pred gledalištem od 890 sjedećih mjesta – ostat će u gabaritima »crne kutije«. Sudeći po nivou rasprava i kulturi javne komunikacije u nas – tako je i najbolje.