Iako smo posljednih desetljeća vidjeli različite inscenacije Čehova, nikada do ove izvedbe nismo se susreli s komikom koja neprestano titra na rubu tako velike ranjivosti izvođača da može izazvati i suze...
Kozmos finih nijansi
Od same podjele nadalje, uloge se pretvaraju u sustav mikrosvjetova koji hrle jedni k drugima, stalno se iznova promašujući, sudarajući ili pronalazeći nešto što zapravo nisu tražili. Iako smo posljednih desetljeća vidjeli i groteskne i gorke i tragične i burleskne inscenacije Čehova, nikada do ove izvedbe nismo se imali prilike susresti s komikom koja neprestano titra na rubu tako velike ranjivosti izvođača da može izazvati i suze. U tome je, nesumnjivo, golemi uspjeh Gavellina ansambla i Unkovskog kao redatelja. Ali ne bih krenula od naslovnih uloga, nego od fenomenalnog Filipa Šovagovića kao vojnog liječnika Čebutkina. Njegova plesna koreografija radosti prema životu, zaigranosti i prkosa, pokreta koji se uvija desno i lijevo kao da istovremeno citira skijaški slalom i izmiče nevidljivom protivniku, uz veliku toplinu i prodornost Šovagovićeve fizičke prisutnosti na sceni, postižu učinak koji bismo, artoovski govoreći, zbilja mogli nazvati poezijom glumačke izvedbe. Jer ovaj Čebutkin s jednakom lakoćom može skočiti kroz prozor, iscrpljeno pasti na pod kao i plesati tako da s lakoćom preskoči stol. Pred nama je lik koji urla o stravičnosti samoće, ali i lik koji na mnogo načina bdije nad kćerima žene koju je volio. Svakako uloga za pamćenje.
Sestre samotnice
Možda najsnažniju ulogu karijere ostvaruje i Bojana Gregorić Vejzović kao primitivna, okrutna Nataša Prozorova, svjesna da nikada neće zadovoljiti standarde aristokratskog doma, ali zato spremna na sve vrste teškoartiljerijske socijalne osvete. Sven Šestak svog je učitelja Kuligina, Mašinog muža, postavio s toliko nesmiljenosti prema višku malograđanskog morala lika, ali i sa zaigranošću i sposobnošću opraštanja, da prvi put otkad gledam interpretacije »Tri sestre« razumijem zašto ga je Maša kao osamnaestogodišnjakinja izabrala za muža. To je netko kome je uistinu stalo do ljudi; nije samo karikatura provincijskog profesora. Spomenimo i manje upečatljive uloge: Biserka Ipša je dadilja Anfisa, Filip Vidović potporučnik Fedotik, Matija Čigir potporučnik Rode, Ingeborg Appelt igra Feraponta. I na kraju, zadržimo se na ulogama Irine (Ivana Roščić), Maše (Dijana Vidušin) i Olge (Jelena Miholjević). Svaka je od njih napravila kvalitetnu ulogu, bilo da je u pitanju Mašina potreba za strastvenom ljubavnom pustolovinom, Irinina žudnja za zanosom rada i odlaska ili Olgin humorno naglašeni, ali posve nerealizirani promiskuitet. To nisu tri blisko povezane prijateljice, već tri veoma različite utopistice i utopljenice, ovisi s koje strane pogledamo njihove snove. Olga Jelene Miholjević svakako je prisutna i kao fenomenalna komičarka, posebno u sceni pijanog teturanja nakon povratka sa školske sjednice.
Glumačka predstava
»Tri sestre« Slobodana Unkovskog podsjećaju nas da velike predstave mogu ući u emocijalne prostore koji bi nam izvan kazališnog okvira možda bili nepodnošljivi, ali na pozornici prema njima uspijevamo izgraditi i humorni odmak i tragičnu identifikaciju. Jer na Čehovljevoj pozornici nema sretnih ljudi. Kao što nema ni nesreće koja se ne bi mogla prihvatiti, niti okrutnosti koja se ne bi mogla oprostiti. Zato je ispravna i odluka Unkovskog da ne skraćuje tekst predloška. Time je Čehovljeva, ali i glumačka dubina, došla do punog izražaja.