Svijet u kojem živimo oblikovan je složenim ekosustavima u kojima bezbrojna živa bića koegzistiraju u stalnoj međuovisnosti, stvarajući različite razgranate mreže života. Strukture prirode ponavljačkog tipa, kao što su saće, kolonije organizama ili pak mikroskopski oblici života, uzrok su i jedne specifične ljudske reakcije, nelagode i gađenja poznatog kao tripofobija. Povezana s evolucijskim mehanizmima preživljavanja, ta reakcija motivska je osnovica u sklopu nedavno završenog ovogodišnjeg festivala suvremenog plesa Port of Dance izvedene predstave »T.R.I.P.O.F.O.B.I.A. – The End« talijanskog koreografa Pabla Girolamia i produkcijske kuće IVONA, koja propituje slojeve ljudskog straha.

Ova predstava nevelika trajanja (nešto manje od sat vremena), jednostavne scenografije koja je uključivala svega dva plesača i nekoliko kasnije u predstavi korištenih rekvizita one jednostavne geometrijske obrasce pretvara u snažan okidač za propitivanje unutarnjih nesigurnosti te granica percepcije.

Dva muška plesača odjevena su samo u gaćice boje kože koje razotkrivaju njihovu stražnjicu. Tijela izvođača bivaju ogoljena, izložena (pogledima) i fragmentirana svjetlom koje iz mraka izdvaja samo određene dijelove – ruke, torzo i njihovu napetu muskulaturu – stvarajući dojam da tijelo nije cjelina, nego niz odvojenih, gotovo »rupičastih« segmenata, što ukazuje na simboliku nazivom predložene tripofobije.

TANJA KANAZIR

Okidač za strah

Vizualno, kao i plesnim izričajem, predstava je konceptualno oblikovana tripofobijom kao tjelesnim i egzistencijalnim iskustvom. Pokreti performera djeluju grčevito, isprekidano i neprirodno, kao da tijelo nema potpunu kontrolu; ruke se savijaju u neobične kutove, pokreti su dijelom zadržani, trzajni, gotovo parazitski, što je u koaliciji s idejom straha od kakve (tjelesne) invazije, gubitka kontrole nad vlastitim tijelom te potencijalnog ulaska nečeg drugog (kakvih parazitskih oblika) u njega. U pojedinim trenucima odnos među dvama izvođačima sugerira kontakt, dodir, pa i s time povezanu manipulaciju, a u određenoj mjeri podsjeća (i) na preklapanje, to jest ulazak u čiji (tjelesni) prostor.

Minimalistička pozornica u tami stvara osjećaj bezdana, nepoznatog prostora u kojem se gubi orijentacija, prostora u kojem se zapravo gubi i sama svijest. U takvome praznom prostoru negativnoprefiksalne atmosferičnosti tijela (je)su nositelji značenja. Naime, geometrija performerskih pokreta, ponavljanje (određenih) poza i trodimenzionalnost tijela u prostoru (i zbog specifičnosti prostora u tami) funkcioniraju kao vizualni ekvivalent onim malim geometrijskim figurama koje izazivaju tripofobijsku nelagodu. Izvrsno i intencionalno uperen trak svjetlosti koji se sastoji od više reflektora (Angelo Tauro) dodatno naglašava performersku muskulaturu, teksturu kože, stvarajući u recipijenta gotovo (pseudo)taktilni doživljaj koji (čak) može izazvati istu vrstu gađenja i fascinacije kao i tripofobičarski prizori.

TANJA KANAZIR

Predstava se, dakle, udaljava od (samo) fizičke reakcije i ono tipično tripofobijski razmatra kao simbol većeg, egzistencijalnog straha, prije svega straha od gubitka kontrole nad vlastitim tijelom, svijetom te odnosima s drugima. Ponavljajuća geometrija djelovanjem ljudske mašte postaje okidač za strah, jer um u tim oblicima prepoznaje prijetnju i projicira vlastite nesigurnosti i paranoje, čime se recipijentu rastvara prostor u kojem se suočava s poniranjem u posvemašnju nelagodu, gotovo s kakvim osjećajem pada u bezdan u kojem se (opet) gubi čvrsto uporište.

Pokreti izvođača i odnosi u tmini funkcioniraju kao trodimenzionalna geometrija straha, izravno povezana s idejom tripofobije kao nelagode izazvane ponavljanjem i fragmentacijom, a fokus, postdramski gledano (rubešijanski, šifra: Hans-Thies Lehmann), prelazi na iskustvo, tijelo i percepciju gledatelja.

Iskustvo nelagode

S obzirom na to da tijelo (ovdje) nipošto nije kakva idealna forma, jer ukazuje na suprotno od onoga što se smatra uvriježenom ljepotom, dakle na unutarnja stanja, kakve traume i nesigurnosti, ovaj komad plesnopoetski unekoliko reflektira estetiku Pine Bausch. Pokret tako nije aranžiran, već distorziran; djeluje gotovo organski, u trenucima gledatelju posve neugodan, stoga i stvara osjećaj nelagode, tjeskobe te gubitka kontrole. Ili, (opet) postdramski, umjesto kakve radnje koju gledatelj prati, fokus je sada na iskustvu performera, odnosu prema vlastitom tijelu i njegovu shvaćanju, kao i u konačnici na percepcije samoga gledatelja. Plesači svojim pokretima fizički utjelovljuju tripofobijski strah koji se vidi i osjeća na tijelu izvođača. Gledatelj ne promatra samo ples, nego doslovno svjedoči njihovu iskustvu nelagode, tjeskobe i gubitka kontrole, pa i za njih i za recipijente, možemo uvjetno tvrditi, granica između tijela i prostora postupno briše, što dakako sugerira i glazbena podloga.

Posebno su zanimljivi trenuci tematske nadogradnje; naime, izvođači jedan drugome i svaki sebi na određene dijelove tijela pomoću pumpe pričvršćuju male prozirne vakuumske posude (čašice), odnosno pomoću pumpe izvlače zrak, omogućujući tako da se posudice drže pričvršćene za tijelo, pa se koža izobličuje, podiže i oblikuje u male kupole. Upravo taj efekt tripofobijski je podsjetnik na različite oblike koji se javljaju i ponavljaju, što stvara nelagodu te osjećaj parazitskog napada na tijelo. Osim onog vizualnog dojma koji je pojačan svjetlošću koja se prelama na staklu posudica, sam čin stavljanja tih posudica na tijelo sugerira kakav prodor izvana, kontrolu i s tim povezani gubitak autonomije nad vlastitim tijelom, pa ima i onu simboličku funkciju.

TANJA KANAZIR

Uz to, predstava se značenjski rasteže u trenutku javljanja videoprizora na projekcijskom platnu koje sadrži prikaze poput stilizirane figure čovjeka uz antropomorfno biće ili pak uvećanu slike životinje (žaba) s naglašenim rupičastim teksturama kože, koji o(p)staju (kao) vizualni ekvivalenti tripofobijskog okidača, no i kao nalet onog imaginarnog (nadrealnog/nesvjesnog) u realni prostor izvedbe. Takve slike funkcioniraju kao svojevrsne materijalizacije unutarnjih strahova, pa ono što je skriveno u podsvijesti sada se projicira i postaje posve vidljivo. Motiv žabe, čija koža sadrži rupičaste uzorke, izravno priziva tripofobijsku reakciju, ali istodobno simbolizira i nešto organsko, primordijalno, gotovo evolucijski zapisano u tijelu gledatelja. Projekcija antropomorfnih figura dodatno destabilizira granicu između ljudskog i neljudskog, poznatog i stranog, sugerirajući transformaciju tijela i identiteta, čime se onaj vizualni sloj predstave povezuje s idejom prodora »drugog« u tijelo i u svijest, odnosno pojačava se osjećaj nelagode i gubitka kontrole te se upućuje na smjerove iz kojih strah dolazi.

TANJA KANAZIR

Promatrač i sudionik

U tom smislu, predstava koja se značenjski pomiče od samo fiziološke reakcije na metaforu za dublji egzistencijalni strah ne nudi očekivan kraj, već gledatelja ostavlja u stanju produžene nelagode, koja zapravo i jest njezin najveći adut; uvlači nas u iskustvo koje je i tjelesno i misaono. Gledatelj tako više nije (samo) pasivni promatrač, nego sudionik u procesu percepcije, prisiljen suočiti se s vlastitim granicama tolerancije, straha te identiteta. Zanimljiva i višeznačna predstava »T.R.I.P.O.F.O.B.I.A. – The End« nastavlja se tako u tijelu i u svijesti recipijenta, kao svojevrsni odjek koji možda u određenoj mjeri destabilizira, no nedvojbeno potiče na daljnje promišljanje.