RIJEKA – Ovogodišnji, 31. Međunarodni festival malih scena Rijeka, otvorila je predstava »Slika Doriana Graya«, koju je prema romanu Oscara Wildea (1854. – 1900.) režirala i dramatizirala Nataša Radulović.

Pod originalnim naslovom »The Picture of Dorian Gray« roman je objavljen 1891. godine, indirektno simbolizirajući Wildeovu duhovnu povijest pričom o lijepom mladiću u kojemu se sintetiziraju larpurlartistička umjetnost i hedonističko življenje. Riječ je o djelu koje uspjelo povezuje gotički horor s filozofskom refleksijom, simboliku i fantastiku s Wildeovim idejama o odnosu umjetnosti i života, kao i njegovu fascinaciju esteticizmom.

U svom Uvodu romanu Oscar Wilde navodi niz misli o umjetnosti i prirodi umjetničkog stvaralaštva, počevši rečenicom: »Umjetnik je stvaralac lijepog.« Kao deklarirani hedonist i estet, opsjednut ljepotom i mladošću, Wilde dolazi na sebi svojstvenu zamisao: ostati vječno mlad, a sav teret vremena prebaciti na uokvireni portret.

Tako njegov Dorian Gray gledajući svoj portret, koji je izradio slikar Basil Hallward, u jednom trenutku konstatira: »Da ja ostanem vječno mlad, a slika da stari! Sve, sve bih dao za to!… Pa i dušu svoju!…« Ta će mu se želja na misteriozan način i ispuniti.

Kult mladosti

Pod utjecajem ciničnog lorda Henryja, Dorian započinje život ispunjen hedonizmom i porocima, dok njegov portret preuzima tragove njegovih grijeha, postajući sve groteskniji.

Stefan Jevtović kao Basil Hallward / Foto Nikola Blagojević

S vremenom, slika postaje jezivo ogledalo njegove duše. Ovim svojim motivima »Slika Doriana Graya« postaje aktualnom naročito u današnje vrijeme koje obilježavaju dominacija slike, vizualnog, opsjednutost izgledom, tijelom i kultom mladosti, krajnji egoizam i narcizam koji dobiva svoj produžetak u trendu selfieja.

U tom smislu lik Doriana Graya postaje idealni »junak našeg doba« koje slavi mladost i ljepotu, a grozi se neizbježnog starenja.

Redateljica Nataša Radulović prepoznala je te silnice koje Wildeov roman povezuju sa suvremenošću, no nije se upustila u radikalniju interpretaciju ili aktualizaciju predloška.

Ipak, u predstavi su prisutni detalji koji asociraju na današnju narcističku kulturu (pojam Christophera Lascha), poput konstrukcije sa šipkama za plesanje sa zrcalom.

Ista ta konstrukcija, nakon svojevrsnih dansea macabrea na crnoj svili, pretvara se u grobnicu Dorianovih žrtava – najprije mlade glumice Sibyl Vane koja je si je zbog njega oduzela život, zatim slikara Basila Hallwarda kojega je Dorian Gray ubio, a na koncu i za samoga Doriana – na kraju romana nalaze ga mrtvog, kao »mrtvaca u večernjem odijelu, s nožem u srcu, oronula, izborana i ogavna lica…«. No, na zidu su našli obješen njegov portret, »u punom sjaju njegove iznimne mladosti i ljepote.«

Dekadencija

U scenografskoj zamisli Jasmine Holbus mladić Dorian Gray, u interpretaciji Joakima Tasića, na početku i na kraju predstave pojavljuje se u okviru slike, kao tableau vivant, postajući tako »živa slika« nalik Adonisu ili Apolonu, djelomično »pozlaćena« tijela prekrivena bijelom tkaninom i ruke nakićene velikim prstenom.

Teodor Vinčić i Vesna Čipčić / Foto: Nikola Blagojević

Taj artificijelan izgled kasnije će biti dodatno naglašen debelim zlatnim lancem oko vrata te zlaćanom, blještavom odjećom i svjetlucavom kosom. Kostimografkinja Biljana Grgur izvještačenost i dekadentnost naglašava i šljokičastom odjećom koju nosi dijabolični lord Henry Wotton čiju je ciničnu inteligenciju utjelovio Srđan Timarov.

Dekadentnu sredinu dodatno oslikavaju koristkinja i postarija Lady Narborough, u samoironičnoj interpretaciji izvrsne Vesne Čipčić, te androgino prikazan korist i Adrian Singleton kojega dojmljivo igra Teodor Vinčić (u točki plesa na svili pridružila mu se suradnica za scenski pokret Marta Bjelica). Ove Dorianove pratiteljice i ironične promatračice sa strane odjevene su uglavnom u kostime tamnih boja, a tu je i detalj visokih zlatnih štikli. Vrhunac dekadentnosti je »tulum«, prizor hedonističkih orgija u kojima se brišu granice među spolovima.

Originalnu glazbu za predstavu skladala je Ana Krstajić, koja – indikativno – crpi inspiraciju iz Goetheova »Fausta«. Njezini glazbeni motivi također su u funkciji oslikavanja dekadentnog društva.

Njemu pripada i slikar Basil Hallward (Stefan Jevtović), koji će postupno shvatiti kakvo je (umjetničko) čudovište kreirao, otvarajući pitanje odnosa umjetnosti i stvarnoga života. Jedina koja se izdvaja iz tog moralno trulog okruženja je glumica Sibyl Vane, koju, odjevena u bijelu haljinu čistoće i nevinosti, igra Jana Nenadović.

Fragilna Sibyl u jednom će trenutku kazati da je prije nego što je upoznala Doriana gluma bila stvarnost njezina života i »samo sam u kazalištu živjela«.

Ovime predstava »Slika Doriana Graya« zadobiva i dodatnu teatarsku dimenziju.