Najkvalitetniji dio nagrađenog teksta Irene Škorić je onaj koji filigranski prikazuje emotivni rasap dvoje, odnosno četvero ljudi. U prvom planu je način na koji se muškarac i žena bore jedno za drugo, a u drugom planu njihov socijalni milje
RIJEKA » Saša Broz, redateljica i ravnateljica riječke Opere, ovih će dana redateljski debitirati u HNK-u Split. Riječ je o predstavi »Libreto«, koju će prema tekstu poznate filmske redateljice i scenaristice Irene Škorić 2. veljače premijerno izvesti splitska Drama, na sceni Gradskog kazališta lutaka Split. Ova je drama nagrađena drugom nagradom na natječaju »Marin Držić« 2011. godine.
U predstavi glume Nives Ivanković, Vladimir Posavec Tušek, Ana Franić, Žarko Radić i Andrijana Vicković. Pored redateljice Saše Broz, autorski tim predstave čine dramaturginja Željka Udovičić Pleština, scenograf i autor glazbe Borna Šercar, kostimografkinja Sandra Dekanić, oblikovatelji svjetla i tona Miroslav Mamić i Tomislav Luetić, dok je asistentica redateljice Sonja Dvornik. Uoči premijere razgovaramo sa Sašom Broz.
Borba za ljubav
Zašto vam se tekst Irene Škorić učinio zanimljivim za uprizorenje?
– Tekst čije su scene u dramaturškom smislu montirane gotovo filmski, bio je sjajan predložak za predstavu koja kirurški secira borbu dva para za svoj intiman i emotivan prostor. »Libreto« koji je u originalu drama, pokušala sam postaviti u »Almodovarovskoj« atmosferi pa je predstava dobila osim dramskih i melodramske, ali i komične momente.
Sredovječni par, violončelistica Karla (Nives Ivanković) i liječnik Mihovil (Žarko Radić) žive u skladnom, no pomalo monotonom braku. U pokušaju da osvježi njihov seksualni život Karla, kao svoj »poklon« mužu, dovodi u kuću prostitutku. Tako u njihov uredni građanski život ulaze Marta (Ana Franić) i njen svodnik Tristan (Vladimir Posavec Tušek), marginalni likovi iz kriminalnog polusvijeta. Dramatičan slijed događaja uzdrmat će dotad neupitne društvene okvire građanskog života Karle i Mihovila, prisiljavajući ih na preispitivanje njihova odnosa, ljubavi i budućnosti.
– Da, predstava doista ima scene na koje smo morali publiku upozoriti, no kazalište tu vrstu intimnosti tretira drugačijim scenskim sredstvima nego film. Režijsko-glumački slobodnije scene postavljene su tako da prate situaciju, što znači da sam u nekim scenama tražila realno uprizorenje, a u nekima sam ih stilizirala. Svejedno, slobodnije scene ne čine okosnicu predstave već govore ponekad na grub, zbunjujući, bolan ili pak erotičan način kako je u ljudskoj prirodi da se svim sredstvima bori za emotivnu, odnosno intimnu stabilnost.
U predstavi postoji i jedan lik kojeg nema u originalnom tekstu, a to je »Žena s pričom«, usamljena žena koja svoje emotivne pukotine ispunjava pišući priče. Publika će zapravo gledati priču koju ona paralelno stvara. Glad za emocijama i intimnosti je najveća i najteža glad koju čovjek može osjetiti. Između ostalog, predstava govori i o tome.
Likovi »Libreta« su junaci iz jet-seta i polusvijeta. Je li predstava u tom smislu društveno-kritički prikaz naše zbilje?
– Zapravo tu sam se najviše odmakla od dramskog predloška. Procijenila sam da je najkvalitetniji dio teksta upravo taj koji filigranski prikazuje emotivni rasap dvoje, odnosno četvero ljudi, i zato sam milje iz kojega likovi dolaze u određenom smislu namjerno zanemarila, ali ne i zaboravila. Činjenicu da par, čiji bračni brodolom pratimo, dakle Mihovil i Karla, pripada građanskom miljeu i drugi par – Tristan i Marta, koji su pak dio kriminalnog miljea – stavila sam u drugi plan, a u prvom planu je način na koji se muškarac i žena bore jedno za drugo.
»Majstorstvom darovite filmske redateljice Irena Škorić suptilno montira kadrove svojeg »Libreta«, bogatog napetošću i dinamikom radnje, te s razumijevanjem i strašću ponire u dramu svojih junaka. Oni svoju posvemašnju izgubljenost u džungli velegrada i zasićenost postojećim životnim stanjem nastoje potisnuti pustolovnom potragom za ljubavlju u svjetovima potpuno drugačijim od njihove otužne svakidašnjice, ali su na kraju osuđeni na povratak svojim uobičajenim navikama i partnerima kojima svojim društvenim statusom i pripadaju – ovako je glasilo obrazloženje žirija za dodjelu nagrade »Marin Držić«.
Vjerujem da će se mnogi moći prepoznati u problemima koji muče Karlu i Mihovila: bez obzira da li se radi o rješavanju monotonije u intimnom životu, očuvanju braka kao forme čiji sadržaj ih više ne zadovoljava ili pak bijegu od životne rutine. Borba za ljubav dopušta sva sredstva ili kako se kaže: u ratu i ljubavi sve je dozvoljeno. Veselim se publici da procijeni kako smo se mi zaigrali po tom pitanju.
I naporno i zabavno
Zašto se »Libreto« izvodi u Gradskom kazalištu lutaka Split?
– To je prostor koji splitski HNK redovito koristi jer je tehnički sjajno opremljen i prima dvostruko više publike nego Scena 55. Većina komornijih projekata HNK-a igra se u tom prostoru.
Kakva su vam iskustva sa splitskim ansamblom?
– Došla sam na poziv intendanta Tončija Bilića, kojemu sam zahvalna na prilici. Također sam sretna da je novi ravnatelj Drame splitskog kazališta Žarko Radić bio vrlo zadovoljan mojim odabirom teksta, a uloga Mihovila mu se svidjela pa posljednja dva mjeseca više vremena provodi na dvokratnim probama »Libreta« nego u uredu.
Ostali dio glumačkog ansambla me oduševio srčanim i studioznim odnosom prema ovom projektu, a da ih sve pitate vjerujem da bi se složili da je rad na ovoj predstavi bio vrlo naporan, ali u prvom redu maksimalno kreativan i zabavan.
Također, moram zahvaliti i mojem autorskom timu – Borni Šercaru koji je nakon scenografije u operi »Svijetleći grad« napravio još jednu pomaknutu i zanimljivu scenografiju, ali i odličnu glazbu. Tu je i riječka kostimografkinja Sandra Dekanić, čiji kostimi uvijek podižu moje predstave i, dakako, moja stalna dramaturginja Željka Udovičić Pleština. Bilo mi je prekrasno u Splitu. Voljela bih da ova predstava dobije priliku zaigrati i pred mojom riječkom publikom.
