Roditelji djevojčice iz predstave za nju su sastavili toliko gusti program izvanškolskih aktivnosti, koje junakinja obavlja posve sama (pri tom vehementno protestirajući jer je ne zanima ništa od nametnutih joj obveza), da ni ona nikad ne vidi svoje najbliže. Svaki od likova muči se s vlastitom usamljenošću, ali onog trena kad se dječak i djevojčica počnu slučajno susretati u snovima i ondje igrati, dnevni ritmovi samoće postaju im manje neizdrživi.   

Melodrama nije panaceja

Pitanje je, međutim, može li se pukim snivanjem romantičnog zajedništva, u predstavi naznačenog stidljivim zagrljajem protagonista, izliječiti sve one traume koje djeca lišena bliskosti s roditeljima trpe u budnom stanju, tim više što je ciljna skupina predstave (niži razredi osnovne škole) još daleko od bilo kakve scene izlazaka i udvaranja. Djeca od osam godina ne mogu »magično« postati mali supružnici koji se međusobno tješe zbog odsutnih roditelja. 

    Kao što nas uči psihologija ljudskih odnosa, rješenje dubokih obiteljskih problema sasvim sigurno nije prebrzo odrastanje i ulijetanje u ljubavnu vezu, kako diskretno i snovito (time ne manje ideologizirano) predlaže »Ružičasta sanjarica«. Dapače, manjak emocionalne topline u roditeljskom domu smatra se glavnim uzrokom i preranih, tinejdžerskih trudnoća (u kojima ni majka ni otac začetog djeteta nisu spremni za brigu o potomku), kao i različitih oblika promiskuitetnog ponašanja adolescenata, koje također ide u sasvim suprotnom smjeru od uspostavljanja zajedničke intimnosti, povjerenja, bliskosti. 

    Hoću reći da dvoje djece koji nemaju nikakav odnos s roditeljskim figurama obično ne ostvaruju svoje snove o zajedništvu po modelu holivudskih filmova. Mnogo češće, njihova ljutnja, žalost i manjak emocionalne kompetencije višestruko ometaju uspostavljanje bliskosti s potencijalnim ili stvarnim ljubavnim partnerima, baš kao i prijateljima. Dakle, premda je dijagnoza problema »Ružičaste sanjarice« izuzetno važna i točno postavljena (istina je da djeca danas ozbiljno stradaju zbog manjka aktivne i angažirane roditeljske prisutnosti u svom životu), mislim da je propisani lijek pogrešan. 

   Govor iskustva

Kako sam predstavu gledala s dječjom publikom, bilo je zanimljivo čuti njihove reakcije. Dvije devetogodišnje djevojčice rekle su mi da je tema predstave veliki nesklad između mukotrpnog gomilanja obaveza (slučaj djevojčice s puno izvanškolskih aktivnosti) i još tužnije dokolice (slučaj dječaka koji slobodno vrijeme provodi dosađujući se kod kuće). Po njihovom mišljenju, djeca trebaju imati one aktivnosti koje ih nadahnjuju, a ne pohađati škole stranih jezika, glazbene i baletne škole samo zato jer se to »mora« ili od njih očekuje (čak i djeca rane školske dobi znaju da je »moranje« posve jalovo). 

    Rješenje problema ciljana publika predstave nije vidjela u tome da se dječak i djevojčica više druže međusobno, nego u tome da i jedno i drugo dijete daleko otvorenije popričaju s roditeljima ili bilo kojim odraslim osobama koje im mogu pomoći. Obje djevojčice s kojima sam razgovarala o predstavi smatrale su da se problem likova neće riješiti odlaskom u snove, pa čak ni jakim vršnjačkim prijateljstvima, nego izgradnjom prisnijeg i kvalitetnijeg odnosa s roditeljima. Ako su roditelji uzrok problema, oni su i njegovo rješenje. Posve bih se složila. 

    U razgovoru s učiteljicom jedne zagrebačke osnovne škole, koja je također gledala predstavu, saznala sam da je njezino iskustvo dječje zapostavljenosti u Hrvatskoj dosta drugačije od modela koji nudi predstava. Naime, djeca s više izvanškolskih aktivnosti obično su djeca koja imaju i prisutne, i tople, i posvećene roditelje. U pravilu su odlični učenici, visoko motivirani i za rad u nastavi i za sportove ili umjetnosti kojima se bave izvan nastave. Po mišljenju ove učiteljice, razvijanje dječjih potencijala ne može biti prepušteno samo službenom školskom sustavu, koji ionako nema na rasporedu dovoljno kreativnih programa. Kako sam imala prilike saznati i od studenata Učiteljskog fakulteta u Zagrebu s kojima sam surađivala tijekom proteklog semestra, realni problem dječje školske populacije u nas upravo je u tome što se darovitosti i strasti djece rane školske dobi veoma slabo prepoznaju i još slabije njeguju. Za njih nema vremena tijekom nastave, dakle očekuje se da će roditelji uložiti dodatni napor i platiti svojoj djeci aktivnosti prema dječjem interesima.   

Djeca kapitalizma

No što je dublja financijska kriza kroz koju se probijamo, to je roditeljima manje moguće pratiti i financirati dječje interese, kao što im je sve manje vremena na raspolaganju za najobičnije kućno druženje s djecom. Mnoge škole ukinule su besplatne slobodne aktivnosti. Pravi problemi stoga ne nastaju zato što roditeljima nije stalo do djece, nego zato što roditelje s jedne strane melje surovi ritam zarađivanja novca, a s druge strane školski sustav više djeci ne nudi sadržaje koji bi ih zbližili i inspirirali u vremenu kad nema ni nastave, ni roditeljske prisutnosti u domu. 

    Još je nešto važno istaknuti: mame i tate koji nastoje odraditi brojne ekstra sate u ime ionako krhke zarade sigurno nisu model opuštenih, emocionalno prisutnih, zainteresiranih i zaigranih roditelja. Pitanje, dakle, ne glasi hoćemo li usamljenu djecu prepustiti »sretnim snovima« i nadati se da će im bar tamo biti bolje, nego možemo li toj zanemarnoj, baš kao i prekapacitiranoj djeci, ikako pomoći? Kakvu im projekciju zajedništva s roditeljima nudimo? Nikakvu? To mi se čini i pedagoški i etički promašenim. Vjerujem da bismo za početak morali razmisliti o političkim uzrocima, a ne samo o dekorativnim rješenjima dječje usamljenosti. 

    Zanimljivo je da i ZeKaeM i kazalište »Trešnja« osvještenije no ikad rade na političkim i socijalnim kritikama različitih kriznih ponašanja maloljetnika: od propitivanja njihove ovisnosti o kompjutorskim mrežama i TV emisijama koje »traže talente« do teme vršnjačkog nasilja i roditeljskog sljepila prema statusnim, vjerskim i rodnim pritiscima koje djeca trpe u školskim skupinama. I kazalište »Mala scena« otvara slična pitanja, primjerice istražuje adolescentske poremećaje prehrane te »slučajno nasilje« u koje zapadaju zanemarena djeca, ali čini se da puni potencijal političnosti tih pitanja još uvijek nije dosegnut. Osim toga, slabo se koristi i radionički rad s publikom nakon predstave, u što bi mogli biti uključeni i dječji psiholozi, i učiteljice, i dječja gledateljska publika. 

    U slučaju »Ružičaste sanjarice«, problem izgubljenosti dječaka i djevojčica pred prevelikim obavezama ili pred dosadom kućnog samovanja, dakle u oba slučaja probleme vezane za odsutnost roditelja, definitivno ukazuju na manjak socijalne države i višak kapitalističkog izrabljivanja roditeljske populacije. Nema nikakvog razloga da s djecom u kazalištu ne tematiziramo pitanje zašto roditelji pristaju na ponižavajuće radne uvjete: to je znatno alarmantnija i aktualnija tema od anoreksije. Štoviše, ako jednog dana u kazalištu želimo imati građane, a ne samo potrošače, vrijeme je da s njima uspostavimo i građansku kulturu javnog promišljanja kulture sve okrutnijih uvjeta rada te nepostojanja roditeljskog »slobodnog vremena«. 

   Sloboda kutije

Režija Ivice Šimića pokušava čitavu priču o usamljenosti djece prebaciti u prostor sna, s pozornicom čije brojne kutije postaju sobice ili navigacijski instrumenti, nadomještajući zaigranost i opuštenost koje likovima nedostaju u stvarnom životu (scenografija: Dinka Jeričević). Glumački par koji čine Gea Gojak i Dado Ćosić strastveno se upušta u karakterizacije, žestoko protestira protiv viška ili manjka zanimacije, uvjerljivo prenoseći mališanima emocionalni skript likova. Dramaturški problem predstave, međutim, u nedostatku je finala koji bi djeci u gledalištu pružio adekvatan model promišljanja ili rješavanja problema o kojima pripovijedaju likovi. 

    Izvjesno je da nam prijatelji neće vratiti roditelje, a ne možemo ni prigodno »ubrzati« odrastanje mališana kako bismo ih spasili od ispraznog djetinjstva. Šteta je što predstava naznačuje, ali ne ulazi dublje u psihologiju motivacije, posebno motivacije djece za kreativno učenje, igranje, prijateljevanje i saznavanje. Dječja motiviranost neće nastati ni u vacuumu praznog stana s vječito uključenim televizorom, ni u situacijama kad je dijete gurnuto u mlin aktivnosti koje ne voli. Zbiljski put dječjeg otkrivanja i razvijanja vlastitih interesa duboko je povezan s emocionalnim savezništvom koje djeca imaju (ili nemaju) s roditeljima, kao i s emocionalnim savezništvom koje djeca imaju (ili nemaju) s učiteljima različitih sportskih i umjetničkih disciplina. Za djecu je ključno pitanje koliko podrške, zaštite i inspiracije dobivaju od odraslih osoba zaduženih za njihovo podizanje. 

    Kvaliteta ljudskog odnosa definitivno je preuvjet svih ostalih motivacija, što su odavno ustanovile i razvojna psihologija i neurologija i pedagogija. Bilo bi sjajno kad bi naše kazalište prestalo vjerovati u psihoanalitičke mitove, prema kojima roditelj i dijete moraju biti u simboličkom sukobu, umjesto toga otvarajući mališanima (su)stvaralački prostor dramske izvedbe koji učvršćuje simboličko savezništvo djece i roditelja. Vjerujem da »Mala scena«, sa svojom dosljednom vjerom u partnerstvo kroz igru, u nekom budućem pedagoškom programu posvećenog roditeljstva može odigrati presudnu ulogu. U tom slučaju, »Ružičasta sanjarica« može poslužiti kao važan diskusijski poticaj okupljene publike.