RIJEKA – Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će 8. svibnja izvesti predstavu »Čelične magnolije«, koju prema tekstu američkog pisca Roberta Harlinga režira Renata Carola Gatica. Ulogu Anite (Annelle Dupuy Desoto) u alternaciji će glumiti Romina Tonković i Ivna Bruck. Ovim povodom razgovaramo s Rominom Tonković.

Što vam kao mladoj glumici znači što ste prošli audiciju i postali članicom ansambla Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca?

– Kao prvo sam jako zahvalna kolegama, ravnateljici Renati Caroli Gatici i intendantu Marinu Blaževiću što su mi dali priliku da se pokažem i nastavim razvijati u njihovom kazalištu. Za jednu glumicu, koja je tek završila akademiju, od velike je važnosti da ostane u treningu i da se ne zapusti. Jako sam sretna što se otvorila prilika u Drami HNK-a Ivana pl. Zajca. Pogotovo u ovim vremenima, kad se većina toga otkazuje, ljudi se bore kako stignu i umiju.

Cecilia i Anita

U vaše prve uloge u »Zajcu« umiješala se korona – najprije su odgođene »Opasne veze« u kojima glumite Ceciliju Volanges, a sada i premijera »Čeličnih magnolija«. Kako takva situacija utječe na glumca? Što se trenutačno događa s tim predstavama?

– Kao što sam rekla, većina toga se otkazuje pa tako ni nas nije zaobišlo. Ne znam što bih rekla. I dalje sam prilično zbunjena sa svime i nekako u hodu improviziram kao i većina kolega, ali najviše od svega sam zbunjena. Predstave su na čekanju i veselimo se da nas publika napokon dođe pogledati, jer smo dali sve od sebe da damo tračak magije u ovim turobnim vremenima.

Možete li nam najprije nešto reći o ulozi Cecilije Volanges? Kako ste ju doživjeli? Ima li kakve sličnosti s vama?

– S redateljicom Oljom Lozicom radili smo na predlošku teksta. Zatim smo kroz improvizacije stvorili svoju priču na određenu tematiku. Naravno, lik Cecilije Volanges postoji, samo je malo moduliran, jer je tekst proizašao iz mene uz vodeću palicu Olje Lozice, tako da ima sličnosti sa mnom i nema. Rekla bih da je ranjiva, u potrazi za novim, u žudnji da ju netko voli i da ona voli – toliko da na kraju ostane ranjena.

U »Čeličnim magnolijama« tumačite ulogu Annelle Dupuy Desoto. Riječ je o, rekli bismo, »ženskoj« predstavi. Kakva je Annelle i kako ste joj pristupili?

– U »Čelične magnolije« sam uletjela nakon što je kolegica Ivna Bruck završila u samoizolaciji, tako da trenutno dijelimo ulogu. Mislim da je to uzbudljivo i pametno od strane naše redateljice Renate Carole Gatice, jer ćemo biti osigurani za buduće izvedbe u slučaju da nam se ponovi neka samoizolacija. Annelle, ili kako smo ju mi nazvali Anita, doživljavam kao jednu ženu koja je zbog svoje dobroćudnosti ispala često žrtva u životu i njen dolazak u frizerski salon kod gospođe Truvy (Patricije, koju tumače izvrsne Judita Franković Brdar i Jelena Lopatić) nekako je i prekretnica u njenom životu, novi list. Ona se kroz ta četiri čina najviše mijenja i odrasta, tako da ju je jako uzbudljivo igrati i kopati u sebi neke poveznice, jer ne mogu reći da smo slične.

Divan tekst

Kako vas se dojmio tekst Roberta Harlinga?

– Isprva nisam shvaćala zašto radimo tekst u kojem su žene u frizerskom salonu i tračaju, govore o problemima i meni nimalo bliskim temama, no na jednoj od proba sam primijetila da je to zapravo divan tekst i da je bitan za ovo vrijeme u kojem se nalazimo, jer govori o bliskosti i podršci te je jako ljudski. Od tada imam goruću želju da napokon izađemo pred publiku i nadam se da će ga ona isto doživjeti kao i ja.

Vjerujem da ste gledali istoimeni film, koji je stekao kultni status. Utječe li on na vašu interpretaciju uloge?

– Naravno da utječe, glumice su u tom filmu napravile izvrstan posao. Robert Harling je napisao scenarij te bio prisutan na snimanju, tako da je film napravljen onako kako ga je i pisac u suradnji s redateljem zamislio.

Dvije glumačke škole

Nakon završetka diplomskog studija Gluma i mediji, odnosno takozvane »Šerbedžijine glumačke škole«, studirali ste na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Zašto ste se na to odlučili i možete li usporediti te dvije glumačke škole?

– Da, moje školovanje kod Rade Šerbedžije i Lenke Udovički bilo je predivno. Oni su uspjeli od naše klase napraviti obitelj koja se voli i poštuje, cijelo to razdoblje bilo je iznimno bitno za moj daljnji rast kao glumice i mlade osobe. Pri završetku studija u Rijeci, Rade i Lenka su najavili svoj odlazak. Nama kao studentima to je teško palo, ali smo razumjeli zašto oni više ne mogu biti ovdje. I dalje radimo s njima, viđamo se i »zoomamo«, tako da nikada nisu digli ruke od nas. Dapače, podupiru nas i guraju u profesionalni svijet. Na Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu otišla sam iz jednog jedinog razloga, a to je da radim s određenim profesorima za koje smatram da su iznimno kvalitetni kao Bobo Jelčić, Tomislav Rališ, Mladen Vasary, Ksenija Zec, Pravdan Devlahović te moj mentor na zadnjoj godini Krešimir Dolenčić, koji slično kao i Rade i Lenka gura svoje studente i stalo mu je do njih te ima tu snagu da stvori od klase obitelj i zajednicu, što je jako bitno, jer je ovo timska igra. Kad bih usporedila te dvije škole, rekla bih da sam se na svakoj drukčije razvila i da se nije tako odvilo bila bih drukčija osoba.

Do sad ste ostvarili i nekoliko filmskih uloga. Što više preferirate – film ili kazalište, filmsku ili kazališnu glumu? Koje su razlike?

– To mi je uvijek najteže pitanje. Podjednako, obje grane su uzbudljive. U principu svaki rad s ljudima je divan, jer stalno imaš priliku upoznavati nove ljude i raditi na sebi. Zato je ovo jedan od najljepših poslova. Obožavam snimati zbog tog mira koji se dogodi u meni kad se kaže akcija, a kazalište zbog toga što nakon 20. odigrane predstave i dalje budeš iznenađen suigrom između tebe i partnera.

Imate li ponude za neke nove filmove, projekte?

– Spremamo autorsku predstavu s Ivanom Penovićem i Natašom Rajković za Dubrovačke ljetne igre. Zasad nemam nikakvih filmskih projekata u igri, ali nikad ne znaš – to uvijek dođe kao grom iz vedra neba.

Biografija

Romina Tonković studirala je Glumu i medije u Rijeci, a zatim je upisala i zagrebačku Akademiju dramske umjetnosti. Pamtimo je iz filma »F20« Arsena Ostojića, gdje je izvrsno odigrala glavnu ulogu uz kolegu Filipa Mayera, za koju je i nagrađena. Glumila je i u nekoliko stranih produkcija. Glumi i u filmu »Ribanje i ribarsko prigovaranje« Milana Trenca, a ostvarila je i ulogu u predstavi »Tko se boji Virginije Woolf?« Kazališta Ulysses.