Martin me formirao kao osobu – kaže Ranko Lipovšćak, akademski glumac koji je stjecajem okolnosti, na samom početku karijere, morao promijeniti zanimanje: na vrhuncu uspješnosti predstave »Nadpodstolar Martin« Renea Medvešeka, u kojoj je s obećanjem stalnog angažmana 1998. godine zaigrao naslovnu ulogu, promijenila se uprava Gradskog kazališta lutaka Rijeka i Ranko Lipovšćak se – našao na ulici. Nakon 18 godina, iz kratke vijestice u Novome listu, saznao je da GKL Rijeka obnavlja svoju nekad tako uspješnu predstavu. I u njemu se probudio Martin – nadpodstolar iz priče Renea Medvešeka – koji je tako naprasno nestao sa scene, ali i iz njegova života. Osjećao je da mora ponovo igrati Martina i tako zatvoriti krug iz kojeg je bio naprasno izbačen. Cipela iz snova 

Ovih dana završava prvi ciklus izvedbi »Nadpodstolara Martina« u riječkom Gradskom kazalištu lutaka. Na svečanoj obnovi prije mjesec dana našli su se mnogi koji pamte ovu predstavu iz 1998. godine. I zaključili da ništa nije izgubila na snazi i aktualnosti. Najsretniji te večeri ipak je bio Ranko Lipovšćak, koji se konačno vratio Martinu. Ušao u iste hlače koje je nosio, na lice stavio istu masku i s novim žarom zaigrao Martina. Za nove generacije riječke publike.

Što može učiniti glumac, k tomu obiteljski čovjek s dvoje male djece, kad mu se pred nosom zatvore vrata posla za koji se školovao i koji mu je bio, s razlogom, obećan? Uz hvalospjeve kritike i uvijek puno gledalište, na Međunarodnom festivalu malih scena »Nadpodstolar Martin« dobio je nagradu riječke publike, a uslijedili su pozivi za brojna inozemna gostovanja!

– To što više nisam mogao igrati u kazalištu – otvorilo mi je neka druga vrata – kaže Ranko Lipovšćak, vlasnik brenda »Demetra« i pokretač »Demetrina kutka« u kojem se jednom mjesečno sastaju poklonici ekološke proizvodnje namirnica i hrane. Umjesto gledalištu, on se okrenuo zdravom kruhu, o čemu kaže:

– Nikad ne znaš zašto je dobro kad ti krene po zlu, ma koliko u datom trenutku boljelo.

U sezoni 1998/99. u vrijeme kad je na čelu Gradskog kazališta lutaka bio Srećko Šestan, odigrao sam »Martina« više od stotinu puta. Nakon toga je priča o vrijednom postolaru i njegovoj cipeli iz snova – mantra glasa Renea Medvešeka i njegov pogled na život koji ima smisla samo ako je u ravnoteži – postala moj način mišljenja i življenja.

Starinski recept 

O kruhu bez kemijskih aditiva razmišljao sam i prije rada u kazalištu. Imao sam starinski recept i ispitivao mogućnosti, eksperimentirao. Brašno sam nabavljao (i još ga nabavljam) u Martinovom selu. Mlinar Bruno Kukuljan rekao mi je da moram dati ime svom kruhu i predložio da se zove »Vodeničar«. To je postao naš obiteljski kruh – pekao sam ga jednom tjedno za nas četvero. Nisam bio u stalnom angažmanu ni u jednom kazalištu i baš sam se obradovao kad su me Srećko Šestan i Rene Medvešek pozvali da im se pridružim u novom projektu Gradskog kazališta lutaka. 

Predstava je nastala u tri mjeseca. Ni iz čega! U početku nije bilo ni teksta, a onda je Rene u antikavrijatu naletio na jednu Tolstojevu pripovijest. Svaki je dan dolazio s novim djelićem teksta koji je mijenjao, usavršavao… Nadpodstolar Martin je htio pomoći ljudima – njegova »cipela iz snova« odgovarala je svima, čak i liječila bolesne… To ga je učinilo slavnim, želio je da svi ljudi na svijetu nose njegove cipele i – budu sretni!

Kad sam, ostavši bez posla, počeo raditi kruh »po starinskom receptu«, vidjevši da se ljudima sviđa, i ja sam u jednom trenutku pomislio kako će ubrzo svi jesti moj kruh i biti zdravi.

»Vodeničar« je bio moja »cipela iz snova«. I sve mi se u životu počelo događati kao Martinu: slikali su me s kruhovima, davao sam intervjue za novine, časopise, televiziju. Radio sam sve više i više, opsluživao nemoguće narudžbe i ja sam povjerovao da sve ovisi o meni… Otišao sam u krajnost, poput Nadpodstolara Martina.

Najduži dani u životu 

Pa gdje je bila greška? 

– Greška je kad pomisliš da možeš promijeniti svijet. U toj misiji, na koju nitko nema pravo, počnu se događati stvari koje upozoravaju. Ono što je izgradilo »Demetru« – ljubav, zajedništvo, suradnja – odjednom se počelo klimati. Nastao je debalans u obitelji. Bila je 2010. godina i ja sam shvatio da moram stati. Gotovo sam zatvorio posao s kruhom, ali onda sam opet otkrio izazov… Dakako, nema više entuzijazma mladosti, niti bih to što sam uradio mogao ponoviti, ali radi se dalje. Mjera postoji za sve, samo ju treba naći.

U toj nekoj zrelosti – ponovo ste naišli na Martina. 

– U Novom listu sam pročitao da Rene Medvešek obnavlja »Nadpodstolara Martina« u Lutkarskom kazalištu. Odjednom sam pred očima imao cijelu predstavu. Shvatio sam da Martin pripada meni i ja njemu! Nazvao sam ravnateljicu kazališta Zrinku Kolak Fabijan i rekao da želim igrati ponovo Martina, jer osjećam da mogu. I ako ih muči to što nisam član ansambla – igrati ću besplatno!

Kaže se – jednom glumac, zauvijek glumac! Je li bilo teško vratiti se na scenu nakon 18 godina? Pa još i u istu ulogu! 

– U kazalištu je gotovo nemoguće obnoviti predstavu nakon tako dugo vremena – s istim glumcima! Ni Rene nije vjerovao da je to moguće. Dva dana, dok sam čekao hoće li me pozvati da ponovo igram Martina, bili su mi najduži u životu!

Kad sam krenuo na probe bio sam uvjeren da će biti lako, jer Martin je sve ove godine živio u meni. Ali kad ga je trebalo staviti u nove okvire, s nekim novim ljudima, činilo mi se kao da kopiram sam sebe i nisam bio zadovoljan. Uporno sam pokušavao probuditi duh Martina u sebi. Nakon dva tjedna to se dogodilo. Rene je rekao: Martin se vratio! Više nije bilo traženja.

Klinci vrtićkog uzrasta gledaju cipele, loptice i ne shvaćaju poantu priče ali im se ona sviđa; malo stariji sudjeluju, navijaju, kokodaču, a odrasli se – siguran sam – pitaju o ravnoteži u svom životu.

Prizemni prozor 

Raduje me svaka reakcija iz gledališta, osjećam kako doživljavaju priču… Pa susreti nakon predstave: javila mi se jedna mlada majka koja je bila oduševljena što je na svoju omiljenu predstavu iz djetinjstva sad mogla dovesti kćerku!

Jeste li zadovoljni što ste ponovo Martin?– Jesam. On me iščupao iz materijalnog svijeta u kojem su brojevi, dostavnice, dućani, servisi peći i automobila – bili moja svakodnevica. Petnaest godina bio sam na stand-byju. To me iscrpilo, nisam bio ni svjestan do koje mjere. Mjesec dana proba – bio je spas. Vratio mi je smisao života.

Sad mi više nije važno što će biti dalje s Martinom, »Demetrom«, samnom. Zatvorio sam taj željeni krug. S trideset godina bio sam izbačen iz kazališta i od tada sam na duši imao otvorenu ranu. Sad sam miran: Martin je ponovo sreo Martina…