O razlozima zašto je za svoju 35. glumačku obljetnicu odabrao režirati i igrati komad Mire Gavrana, Željko Königsknecht u tekstu uz programsku knjižicu predstave »Traži se novi suprug« objašnjava da su on i pisac ponajprije ista generacija, kolege s Akademije, a zatim i zato što žali što se Miru Gavrana općenito premalo igra na domaćim pozornicama.

Devedesetominutna predstava, izvedena u zagrebačkom »Kerempuhu«, otkriva i zašto je tome tako, odnosno zašto Gavran ostaje miljenik takozvanog bulevarskog, brzinski sklepanog, nezahtjevnog, putujućeg, gažerskog, u najboljem slučaju sračunato zabavljačkog formata kazališne umjetnosti i zašto ga najviše vole gledatelji sapunica. Katkad se čuje argument da Gavranove teme demokratiziraju publiku, poručujući: »Ne bojte se teatra, ma to vam je isto kao i televizija. Ništa značajno neće se dogoditi na sceni, niti će itko postaviti ikakvo relevantno pitanje. Samo dođite! Smijat ćete se klišejima i diviti kako su lijepo odjevene glumice.«

Utoliko treba naglasiti da postoji razlika između gaže koja kod šire publike gradi senzibilitet za umjetničko istraživanje i rizik nasuprot gaže koja laska onome najkonzervativnijem u gledalištu. A tu je razliku najpreciznije formulirao majstor dramske komike i tragike, Anton Pavlovič Čehov: »Samo entropija ide lako i zato je treba izbjegavati pod svaku cijenu.«

Oglasničke teme

Poznavatelji teatra dodali bi i povijesnu činjenicu da melodrama, kao kraljica umjetnosti 19. stoljeća i ujedno Gavranov omiljeni žanr, može biti iznimno autorski slojevita, politički provokativna (Trump je na osnovu melodramatskog nastupa upravo dobio izbore) i da njeno obilje emocija može imati itekakvu analitičku oštricu. Teatrolog Eric Bentley zapisao je da je melodrama zanimljiva zato što ulazi u duboku iracionalnost ljudske prirode, na isti način na koji to čini i lik Drakule, a na sličan je način puna i ljudskih strahova oko odnosa i dubokih socijalnih kompleksa.

Nažalost, ovaj uznemiravajući aspekt melodrame nije predmet interesa Mire Gavrana. Zaplet i karakterizacija predstave »Traži se novi suprug« tračerski su plošni i jednostavni. (Nerealno) bogata i dokona udovica bi se udala. Ima spetljanog susjeda koji je u nju zaljubljen (ali ujedno mjeri i metražu njenog stana), no umjesto da joj to prizna, radije organizira glumački maraton prosaca koji bi trebali biti sve jedan gori od drugoga, tako da je on na kraju s lakoćom šarmira. Iskrsne mala komplikacija, ali na kraju susjed dobije susjedu. Kraj.

»Gospon lovac«

Galeriju prosaca igra Königsknecht, utjelovljujući prvo razmetljivog pijanca i kockara, zatim impotentnog slovenskog sportaša i čistunca, pa hercegovačkog gazdu koji hoće da žena samo šuti i radi te na kraju zagrebačkog kavalira koji tobože vuče sve konce u UN-u. U svakoj pojedinoj ulozi ovaj glumac dominira nad svojom scenskom partnericom. Ona je ukras, on je lovac i kupac koji dolazi »birati robu« (katkad pipajući namještaj, katkad udavaču).

I da se vratimo na Donalda Trumpa, kao globalnog prvaka melodramatskog šovinizma, jedino što laka žena ovog lakog komada želi je socijalni status i nekoga tko će je »muški dohvatiti«. Königsknecht umije humorno odigrati sve bravure ljudske sebičnosti i megalomanije vezane za karaktere koje izvodi.

Da, publika s njime ima dugogodišnji pakt kojim pristaje smijehom popratiti pogođenu karikaturu. Drugo je pitanje zašto Königsknecht u trenutku najveće repertoarne slobode bira tako plošne role? Zašto slavi svoju obljetnicu galerijom sitnih šovinizama i oportunizama? Je li to zrcalo svijeta koji ga okružuje? Ili samo neka vrsta plivanja u bazenu u kojem je najsigurniji?

Usporedimo li ga s britanskim komičarem Sir Davidom Jasonom, također glumačkim prvakom radničke klase i osobom koja računa na konspirativnost smijeha (primjerice u seriji »Mućke«), Königsknecht može mnogo više negoli pokazuje u Gavranovoj komediji. I vrijeme je da postane ambiciozniji.

Pod time ne mislim da češće režira kazališne komade, nego da ih pažljivije i izazovnije bira, s naglaskom na ulogama koje zahtijevaju više od fizičke metamorfoze i skiciranja određenog socijalnog tipa. Jer i kroz izbor uloge glumac autorski sazrijeva, zbog čega mu je od velikog interesa da se probije do Falstaffa i »Mizantropa« ili bilo koje uloge koja od njega traži promjenu faha i izvedbene rutine.

Nizak prag očekivanja

Anita Matić Delić igra svoju ulogu udavače koliko je moguće dostojanstveno, ali tekst joj ne dopušta više od sanjarenja uz elegantne toalete (garderobu potpisuju Brankica Majetić i Nadina Katana) i mrkog zgražanja nad jeftinim udvaračkim manevrima. Samo Damir Poljičak (susjed Brkić) u finalu predstave dolazi do autentične emocije koja nadilazi ples društvenog licemjerja, naljutivši se na plaćenog glumca koji je izašao iz uloge, što je ujedno i najšarmantniji moment čitave predstave. Namještaljka se raspada, melodrama pobjeđuje.

Režija ove predstave posveta je glumcu, a Königsknecht kao da ipak najviše vjeruje samome sebi, kontrolirajući izvedbu izvana (redateljski) i iznutra (glumački). I premda je u obje domene tehnički vješt, dojam nakon predstave je kao da smo gledali TV-skeč koji se rasplinjuje već iza prvog ugla ulice. Komedija sasvim sigurno može više – humor može pokazati nesmisao svakog smisla.

Baš kao što i Königsknecht može nadmašiti zabavljaštvo za koje ga godinama vezujemo. Utoliko je proslava njegova jubileja dobra prilika da od ovog glumca kao povjerenika i miljenika komediografske Fortune očekujemo bitno zrelije i složenije uloge.