RIJEKA – Operna pjevačica s 35 godina iskustva solistice traži posao na osam mjeseci, do uvjeta za mirovinu – ovako bi mogao izgledati oglas za posao Olge Kaminske, donedavno operne pjevačice u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca, a sada prijavljene na Zavod za zapošljavanje nakon što joj intendant Marin Blažević nije obnovio ugovor osam mjeseci prije stjecanja uvjeta za prijevremenu mirovinu. Obavijest o neproduljenju ugovora, izvješenu na kazališnoj oglasnoj ploči, dočekala je, kako nam je rekla u razgovoru, na godišnjem odmoru. Pitamo je kako je došlo do tog za nju nemilog događaja.

– Marin Blažević me zvao na sastanak i rekao da mi je vrijeme da odem u mirovinu. I pokazao rukom kao neki brodić koji ide. Tada je rekao i da će, kao, vidjeti što mi se može ponuditi umjesto ovoga što sam dosad radila, ali ja nisam s njime htjela pričati na taj način. Rekla sam mu da ću otići u javnost s time, on je rekao dobro i uputio me da odem u kadrovsku službu pitati imam li uvjete za mirovinu – kaže Kaminska, koju dalje pitamo je li joj Blažević ponudio neki drugi posao, kao što je to već činio onima koje više nije vidio u umjetničkim zanimanjima.

– Pa ja imam dvije diplome, pjevačice i glazbene operne redateljice, ali do toga da mi on nešto ponudi nije došlo, jer je sve to bilo cinično. A s obzirom na to da svima u takvim slučajevima nudi posao biljetera, rekvizitera i sl., do takvog poniženja nisam htjela doći – kaže Kaminska, ističući da još nije potpisala nikakvo rješenje, no da jest predala papire za tužbu na sudu.

Ponižavana

– Tužit ću Blaževića za mobbing na poslu kad sam s njim radila, jer sam bila ponižavana – govori Kaminska, a na naše pitanje hoće li možda pokretati i kakvu tužbu vezano uz otkaz ugovora i bi li još radila u kazalištu, odgovara da za tužbu još ne zna, ali da je jasno da bi još radila, no Blažević je neumoljiv u stavu da ona to više ne može. Čak mu je, kaže, nudila i da je pošalje na audiciju, no on neće ni to. Ističe Kaminska da, eto, u Kazalištu postoji i Giorgio Surian, koji je stariji od nje pet godina, a njemu se ugovor produljuje, iako ima uvjete za mirovinu. Misli li ona da još uvijek može pjevati na potrebnoj razini, pitamo je pomalo indiskretno, a ona nam mirno odgovara da svakako može.
– Ja vam plivam u moru od 16 stupnjeva, jako sam energična, imam i snagu i sve, ali Blažević me jednostavno ne vidi u svojim projektima i kako je većina predstava tamo njegova, ja i nemam mogućnosti raditi s nekim drugim redateljima – kaže Kaminska.

Intendant kazališta, dakako, odgovara (i) za umjetničku viziju kazališta kojim upravlja, i dok se zakonito odnosi prema aspektima djelovanja kazališta, on u suštini svojim potpisima i na ugovore kreira umjetničku viziju »svoje« kuće. Njegovo je pravo, a i obaveza, da brine o umjetničkim kriterijima i prema tome on odgovara osnivaču, u ovom slučaju Gradu Rijeci te, još važnije, publici. Podsjetit ćemo stoga na karijeru Olge Kaminske u riječkom Zajcu, a intendant će svakako preuzeti odgovornost za svoju viziju kako pred osnivačem tako i pred publikom. A ponešto i pred etičkim standardima, koji prečesto izlaze izvan legislativnih i proceduralnih okvira i ovise o individualnom osjećaju moralne odgovornosti.

Izazovi Rijeke

Olga Kaminska Ukrajinka je koja se s ovim prostorima upoznala 1990. godine tijekom turneje Kijevskog operetnog kazališta u Jugoslaviji. Budući da je u Ukrajini krajem toga turbulentnog dvadesetog stoljeća bila recesija, i umjetnici su teško živjeli, prvo se njen suprug odazvao pozivu tadašnjeg intendanta riječkog kazališta Bojana Šobera da popuni radno mjesto solista-fagotista opernog orkestra, a potom si je i ona sama postavila ambiciozan cilj: pjevati i savladati operu. U operi, naime, dotad nije imala previše iskustva, no zato joj je operetni repertoar bio već značajan.

– Tako se stranica moje kreativne karijere okrenula u novu, čistu, nepoznatu, ali toliko poželjnu, i s punom vjerom u sebe, stvarnu i moguću. Da, novi jezik komunikacije, novi jezik izvođenja opera, nova država sa svojim zakonima, novim mentalnim osobinama Riječana, sve je bilo novo. Ali Rijeka je multinacionalni grad i stranci ovdje nisu strani. Hrvatski jezik je vrlo sličan ukrajinskom, pa sam u biti sve shvaćala dobro – kaže Kaminska i podsjeća se da je njenom prvom predstavom u Zajcu dirigirala Nada Matošević; bila je to 2001. godina i opereta J. Straussa »Šišmiš«, u kojoj je Kaminska pjevala Rosalindu.

Prva njena operna uloga bila je pak godinu dana kasnije uloga Amelije u Verdijevom »Un ballo in maschera« (Krabuljni ples) pod vodstvom dirigenta Miroslava Homena.

Foto: M. GRACIN

Spasite situaciju!

Kad je u Kazalište došla Mani Gotovac kao intendantica, ona je, kaže Kaminska, cijenila njenu emocionalnu izvedbu, vedar temperament i istinitost scenske glume.

– Bio je to novi, svježi gutljaj u kazališnoj repertoarnoj politici, koji je tražio novi, moderniji smjer i nove vokalne snage. Tako se 2003. godine pojavio novi naslov Verdijeve opere »Nabucco«, koju je dirigirala Nada Matošević, a režirao Ozren Prohić. Sjećam se telefonskog poziva Nade Matošević: »Olgo, zaradi Kazališta, spasite situaciju: molim vas u svoje ime i u ime intendantice Mani Gotovac, pjevajte Abigaillu u premijernoj predstavi.« Tako se dogodilo da ni pozvana talijanska zvijezda sopranistica, ni Mirella Toić, ni Nelli Manuilenko nisu mogle pjevati. To je bilo izazov sudbine. Tko me poznaje, ne sumnja da sam hrabra žena. Dogovoreno. Otpjevala sam deset predstava kroz jedan dan s odmorom. Hvala Bogu, moj glas je sve izdržao, kao i ja fizičke napore. Ali onda sam dobila pravu vjeru u sebe kao opernu pjevačicu – kaže Kaminska ističući da je od tada stalno bila u repertoaru kazališne opere, a rezimirajući to razdoblje svoje pjevačke karijere, ponosna je što su predstave njenih glavnih likova dobivale najbolje pozitivne kritike kazališnih kritičara.

– Tko bi znao da će se sada, nakon što sam nosila repertoar Opere u Rijeci od 2003. do 2013., naći netko tko će se usuditi precrtati sve što sam stekla i predstavljala na pozornici ovog kazališta, spuštajući moj status, ponižavajući moje glumačko i ljudsko dostojanstvo, kao i, što nije beznačajan faktor, smanjujući mi plaću. Nažalost, kazališni svijet je ispunjen tim žalosnim menadžerima-upraviteljima, koji zaboravljaju da ih država angažira za stvaranje dostojnih radnih uvjeta za umjetnike, odabir repertoara za kategoriju trupe koja postoji u kazalištu, za bolji život cijele ekipe, jer umjetnik mora stvarati sa zadovoljstvom, koje publika osjeća – kaže Kaminska.
Pad je počeo dolaskom Olivera Frljića kao intendanta i Marina Blaževića kao ravnatelja Opere.

Audicija za čovječnost

– Novo vodstvo odmah je reklo da me ne vide u svojim projektima, da sada ne planiraju tako velike predstave, gdje je potreban snažan veliki glas, i općenito, da sad moram glumiti majke glavnih junakinja u operi ili grofice, a to nisu prve uloge. Ponudili su mi ili otkaz, ili da potpišem ugovor o malim i srednjim ulogama, što znači i smanjenje koeficijenta moje plaće. Ja sam predložila da pomognem novoj generaciji izvođača, da budem alternacija, jer glas i izgled, hvala Bogu, i dalje me služe, ali je ta ponuda odbijena – kaže Kaminska, podcrtavajući da ona voli kazalište te da u njemu nema malih uloga, već samo malih glumaca, pa je stoga tada bila pristala na novi ugovor. A sada novi šok i nova trauma.

– Neka kritičari ocjenjuju kakav je redatelj, dramaturg, menadžer, operni režiser, majstor svjetla i scenograf Blažević, ali glavni posao čovjeka, njegovu životnu audiciju za čovječnost on nije položio. Pa sudbina će odlučiti, a bumerang će svoje napraviti – zaključuje proročanski Kaminska.