HNK IVANA pl. ZAJCA

Na ponos ansamblu: “I Capuleti e i Montecchi” gostiju iz Ljubljane nije upao u mnoge zamke koje djelo nosi

Igor Vlajnić

Foto D. Stravs Tisu

Foto D. Stravs Tisu

Opernu predstavu skladatelja Vincenza Bellinija operni ansambl SNG-a izveo je ne upavši u mnoge zamke koje djelo nosi



RIJEKA – Siječanjska obnova Gounodove opere »Romeo i Julija« u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca danas se čini kao početak minisezone uprizorenja ove priče na riječkim daskama koje život znače. Naime u subotu je izvedena opera »I Capuleti e i Montecchi« skladatelja Vincenza Bellinija, ali ovoga puta u izvedbi opernog ansambla Slovenskog narodnog gledališča iz Ljubljane. Gosti iz Slovenije ovaj naslov na repertoaru imaju još od listopada prošle godine, a sada su se očito stekli uvjeti za međusobnu razmjenu predstava dviju opernih kuća.


Dobar poznavatelj opernih prilika u našoj regiji mirne duše može ustvrditi da su operne produkcije slovenskih nacionalnih ansambala, ako ništa drugo, relativno »manje turbulentne«, odnosno da su kvalitativno i produkcijski ujednačenije za razliku od hrvatskih, u kojima svako toliko nabasamo na poneki manje probavljivi zalogaj. Nadalje, upravo je ovaj pothvat riječkog kazališta izvrstan primjer edukacije i razvoja publike, jer se u razdoblju od nekoliko mjeseci mogu vidjeti dvije opere i jedan balet napisan na istu priču, ali različitih skladatelja i, što je još važnije, iz različitih glazbeno-stilskih razdoblja. No kada u subotnju večer gledalište bude sablasno prazno, a ruku na srce ulaznice su se mogle nabaviti za cijenu nekoliko kava (ili čak i samo jedne kave recimo u Opatiji), svi se zajedno trebamo zabrinuti i zapitati gdje je nestala publika. Za publiku bi, naime, bilo jako dobro i korisno vidjeti ovu izvedbu kako bi mogla promišljenije i utemeljenije donositi sudove o drugim izvedbama, umjesto da se oni temelje samo na osobnom dojmu ili raspoloženju. No to je posebna tema, koja će vjerojatno sada nakon ukidanja epidemioloških mjera postati aktualna. Nadamo se.


Nema skrivanja


Vratimo se ipak subotnjoj izvedbi i Belliniju. Još od vremena velikog Dantea, preko Shakespearea i Gounoda pa sve do danas, Romeo i Julija su neiscrpan izvor inspiracije umjetnicima svih profila. Za nastanak ove Bellinijeve verzije zaslužan je zapravo jedan intendant, Alessandro Lanari, koji je u venecijanskom kazalištu La Fenice očekivao partituru istoimene opere drugog skladatelja po imenu Giovanni Pacini.




Saznavši da je Pacini prihvatio i dodatni angažman za operu u Torinu, a da je premijera s temom Romea i Julije u Veneciji trebala biti za karnevalsku sezonu 1830. godine, Lanari samo nekoliko mjeseci prije roka poziva Bellinija da preuzme posao. Valja znati da Bellini tada nije bio nepogrešivo precizan u svojim skladateljskim ostvarenjima, štoviše, njegova posljednja opera »Zaire« u Parmi nije bila dobro prihvaćena. Suočen s kratkim vremenom za skladanje, Bellini postaje pravi pragmatik: libreto koji je Felice Romani napisao za Vaccaijevu operu »Giulietta e Romeo« pet godina ranije malo se prerađuje, a glazba iz »Zaire« i vjerojatno još nekih Bellinijevih uradaka obilno koristi. Iz današnje perspektive teško je zamisliti da je neku glazbu moguće do te mjere reciklirati, ali valja znati da ovaj glazbeni stil slabije poznaje orkestralnu dramatiku, koju je, primjerice, moguće pronaći u verizmu. Pratnja u orkestru i općenito melodijske linije i forma opere bili su uvelike zadani i pomalo univerzalni. Ipak, poneke opere Bellinija ili Donizettija imaju neke naznake kasnijih razdoblja, pa su zato i mnogo češće na repertoaru od ove koju smo mogli vidjeti u Rijeci.


Sve navedeno dovodi nas do novog problema, a to je da se izvođači ili redatelj u operi »I Capuleti e i Montecchi« ne mogu sakriti iza fenomenalne glazbe koja u gledalištu sama odrađuje posao. Dapače, dugi recitativi i arije s obilnim repeticijama vrlo lako završe u dosadnom ponavljanju, a u izvedbenom smislu u posvemašnom šlamperaju. Da bi ovakva opera publici danas bila zanimljiva, potrebni su dobra režija, dobri pjevači i uredna izvedba. Ne ulazeći u estetiku, odnosno u osobne dojmove pojedinaca kojima se izvedba može ili ne mora svidjeti, nitko ne može reći da ona nije bila dobra. Možda zbog pandemijskih uvjeta u vremenima premijere ili iz nekog drugog razloga, redatelj Frank Van Laecke odlučio se za vrlo ekonomičnu inscenaciju (scenograf Philippe Miesch) s tek nekoliko scenskih elemenata, poput reflektora, stolaca i tek jednog velikog kauča na sredini scene (cijela radnja je, naime, premještena u fotografski studio 50-ih godina prošlog stoljeća). U takvim okvirima režija jest statična, ali nije dosadna, posebno kad ju izvođači vidljivo promišljaju i imaju dobru kontrolu tijela i pokreta.


Izvrstan i vrlo kompaktan, a na završnom poklonu primjerno discipliniran operni zbor (zborovoditeljica Željka Učnik Remic) tek je u manjoj mjeri vidljiv, a većinu predstave pjeva izvan scene. Kostimi Belinde Radulović bili su decentni i korektno izrađeni u skladu s redateljskim konceptom, a ostatak autorskog tima činili su i Jasmin Šehić kao oblikovatelj svjetla i Lukas Zuschlag kao koreograf.


Pet solista


Malenu solističku podjelu u ovoj operi čini samo pet solista. Mezzosopranistica Nuška Drašček kao Romeo doista je izvrsno izvela svoju dionicu, a jednako izvrsna bila je i sopranistica Nina Dominiko kao Julija. Jedinstvo glasovnih boja i veliki elasticitet i pokretljivost glasa u kombinaciji s preciznom izvedbom prepoznala je i publika koja je obje pjevačice nagradila zasluženim i iskrenim aplauzom. Bas Peter Martinčić kao Julijin otac Capellio nametnuo se pojavom i nosećom metalnom bojom glasa, kao i uvjerljivom glumom, a tenor Aljaž Farasin (donedavni član riječke opere) kao Julijin zaručnik Tebaldo glumio je uvjerljivo, ali mu je ipak ponestajalo snage i belkantističke fraze, što je posebno bilo uočljivo u duetu s Romeom. U izvedbi je sudjelovao i bariton Slavko Savinšek kao Lorenzo, obiteljski liječnik (svećenik) obitelji Capuleti, a navedeni poredak solista ujedno je i poredak u kvaliteti njihove izvedbe.


Na kraju valja spomenuti i orkestar (koncertni majstor Gregor Traven) kojim je ravnao maestro Marko Hribernik, a koji je toliko uredno i kvalitetno sudjelovao u izvedbi da može poslužiti kao primjer kako se ova opera treba izvoditi. Počevši od virtuozne uvertire (Sinfonia) orkestar se odmah prometnuo u ozbiljnog izvedbenog partnera, bez obzira radi li se o brzim ili sporim dijelovima. Sve skupine glazbala bile su izuzetno precizne: gudači u skupnom muziciranju koje vrlo lako kod Bellinija postane traljavo, a puhači u intonaciji i ljepoti tona. Kikseva gotovo da i nije bilo, pa je maestro Hribernik potpuno opravdano pojedine soliste (klarinet u sceni Julijina bunila, horna u dva solistička dijela i violončelo u početku drugog čina) izveo na pozornicu na kraju predstave. Ipak, dodati valja i harfu zadivljujuće vibrantne snage u prvoj Julijinoj ariji te precizne udaraljke. Orkestru i maestru može se jedino zamjeriti mjestimična prevelika glasnoća, posebno u tutti dijelovima i krajevima ansambala, ali moguće je da nisu dovoljno upoznali zamke riječke operne scene koja je ipak mnogo veća od one ljubljanske. No neprikosnovena urednost izvedbe, koja se možda najbolje očituje u finalu prvog čina (od a cappella kvinteta »Soccorso, sostegno…« nadalje), ali i pratnji solista u kadencirajućim frazama mogu biti na ponos ljubljanskog opernog ansambla.


Na kraju možda je dobro najaviti i predstojeću premijeru baleta »Romeo i Julija« Sergeja Prokofjeva, koja je u riječkom HNK zakazana za 27. travnja.