Na velikoj sceni Istarskog narodnog kazališta zaživjela je još jedna produkcija INK-a i njegove Čakavske scene, a ovaj put na daske je prebačena »Tijesna zemlja« Mate Balote, dok se režije prihvatio Marin Blažević. Predstava se opisuje kao hibridno dramsko-lirska, glumačko-plesna predstava što je, dakako, točan opis, no to je i predstava koja je i lekcija iz povijesti, lekcija koju bi trebali čuti i iz nje nešto naučiti. To je povijest koju stvaraju ljudske sudbine, životi koje s jedne strane pokreće potreba za preživljavanjem, a s druge neke čiste, obične emocije, poput ljubavi. »Tijesna zemlja« je vrlo emotivna, i zacijelo je mnogima u publici, barem u jednom trenutku zasuzilo oko, bilo od tuge, bilo baš od nade jer znate da ona mora pobijediti. Na početku se govori o tome kakav je istarski čovjek, no nisam siguran je li spomenuto da su istarski čovjek, kao i istarska žena, čvrsti, nesalomljivi.

Convivenza stilova

Na svu sreću, »Tijesna zemlja« nije novo mitologiziranje povijesti Poluotoka i novo uzdizanje na oltaru nekakvog politički forsiranog neotradicionalizma. Smještena u kraj 19. i početak 20. stoljeća, ovo nije priča o Magičnoj zemlji, ovo je predstava i priča o surovoj zemlji i ljudima koji na njoj žive, o mladiću i djevojci, gotovo bi ih mogli usporediti s Romeom i Julijom, iz Labina i Raklja, dva geografski bliska, ali po mentalitetu različita mjesta. Jedni su starosjedioci koji tu žive već tisuću godina, tihi, plahi i škrti, dok su drugi doseljenici koje je dovela Mletačka Republika, razuzdani i bučni. Dok oni žive svoj teški život, u pozadini se događaju ružne stvari poput ubojstava jer doseljenicima je normalno da otimaju od starosjedilaca. Godinama kasnije, ti starosjedioci i doseljenici formiraju korpus koji danas čini istarsko življe, no na te slojeve dolaze drugi, a i dalje će dolaziti i stvarati svoje vrijednosti jer to je Istra. »Tijesna zemlja« tako u isto vrijeme ukazuje na negativne stvari, dok u pozadini, poput neke krijesnice u kutu, baca pozitivno svjetlo. Sve teškoće, sva neimaština, bolest i smrt ne mogu slomiti junake priče i napose onu glavnu junakinju, a to je Istra. Jer život mora ići, no da bi se stvorio novi život, nešto se mora dogoditi s ovim starim.

Rekao sam da predstava izbjegava otići u forsirani neotradicionalizam, ali to ne znači da ne odaje počast tradiciji kao takvoj. »Tijesna zemlja« nije nihilistička, ona prihvaća ono što je bilo kao temelj na koji dolazi nadogradnja. Neke stvari se moraju promijeniti, neke stvari će se vremenom zaboraviti, ali neke druge neće. Zato je i kraj predstave tako dobar i pokazuje kako je moguće pozvati se na emocije gledatelja bez forsiranja. Zbilja, ako vas do tada nije barem malo steglo u grlu, ovdje ćete teško ostati ravnodušni, pa osjetiti tugu, ponos ili nešto treće.

Neva Rošić kao Istra

Kad smo kod toga, sada je prava prilika da spomenem inteligentno korištenje Vivaldijeve glazbe, »Četiri godišnja doba«. Predstava o Istri nema ni tona istarske ljestvice i to funkcionira odlično. To je istovremeno direktna i jasna sugestija o spajanju starog i novog, kao i pametan alat kojim se ravna tempom predstave što dolazi do izražaja kada se sve češće počne spominjati riječ »nada«. Ako tu riječ i ne čujete, osjetit ćete je kroz glazbu, znat ćete da se nešto sprema. Tu je i dvoje plesača koji ne plešu balun nego priču predstavljaju kroz suvremenu koreografiju. Convivenza stilova? Dobro funkcionira iako u početku izgleda malo čudno.

Foto Karlo Čargonja

Predstava o Istri djeluje uvjerljivo jer je ta Istra stvarna, prikazana, utjelovljena kao stara dama, s tim da ovo stara treba shvatiti na najbolji mogući način, ne kao nemoćna, nego kao dugovječna i izdržljiva. Tu Istru predstavlja sjajna i neuništiva Neva Rošić, dok kroz film u pozadini daje povijesni kontekst i priča priču. Ona ima dugu sijedu kosu i blage crte lica, no najviše od svega do izražaja dolazi njezin glas koji je istovremeno autoritativan i topao, glas za koji biste rekli da pripada nekome tko je svašta prošao, ali koji se nije dao, nije pokleknuo.

»Tijesna zemlja« nudi dovoljno manevarskog prostora za povlačenje paralela s aktualnim vremenom uz podsjećanje na korijene nekih elemenata istarskog mentaliteta, poput onog objašnjenja da je Istra na »kunfinu slavinskog svita«, i da Hrvatska počinje od Rijeke, a povod cijeloj sceni je rasprava zašto dijete uči talijanski, i dobiva odgovor da su Talijani tu glavni. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li i kako će na ovu raspravu reagirati publika kada se predstava bude prikazivala u Rijeci. Kad smo već kod toga, možda je upravo činjenica što je redatelj i dio ansambla iz Rijeke dalo cijelom projektu određenu i potrebnu distancu, sposobnost da se Istra pogleda iz vanjske, premda ne daleke točke.

Iskupljenje u završnici

Redatelj Blažević je očito shvatio da radi nešto veliko i posebno, no unatoč tome nije od predstave napravio spomenik sebi odnosno nije ju nepotrebno dužio te je uspio održati zanimljivost vještom kombinacijom priče, dijaloga, plesa, glazbe i dirljivih trenutaka. Koliko god da me uspio zaokupiti, negdje pred kraj već sam počeo gledati na sat jer ne može se rasplet odgađati beskonačno. No, iskupio se završnicom koja je više nego dobro zaokružila priču i podsjetila na onu staru da »konac djelo krasi«.

Uz doajenku Nevu Rošić u predstavi glume Ivna Bruck i Luka Mihovilović uz Noela Smailbašića i Mitju Ozrina Jolića u alternaciji s Geom Petrovićem i Lukom Pejkovićem. Plesači su Maria Matarranz de Ias Heres i Michele Pastorini.

Blažević potpisuje i dramatizaciju, oblikovanje svjetla kao i scenografiju uz Mašu Kolar koja je autorica koreografije. Oblikovatelj projekcija je Marin Lukanović, kostimografkinja je Sandra Dekanić, asistent scenografije je Vanja Ujčić, a jezični savjetnik Anton Percan.