Piše Kim Cuculić

Kompleksna plesna interpretacija poznate mitološke priče: Gledali smo “Odiseju”

Kim Cuculić

Fanni Tutek Hajnal

Fanni Tutek Hajnal

Koreografi Walter Matteini i Ina Broeckx su likovima Odiseja, Penelope, Telemaha, Atene i kiklopa Polifema, sirenama i proscima, pridodali nove likove Odiseja antiheroja, Nevinosti i Izgubljene Nevinosti



RIJEKA – Balet HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno je izveo predstavu »Odiseja« u koreografiji i prema konceptu Waltera Matteinija i Ine Broeckx – inozemnih koreografa koji su na pozornicu riječkoga kazališta donijeli drukčiji koreografski rukopis. Kao inspiracija poslužila im je Homerova »Odiseja«, ep koji opisuje pustolovine grčkog junaka Odiseja.


No, u svojoj plesnoj interpretaciji oni nisu krenuli u prepričavanje originalne mitološke priče, već su je u namjeri smještanja u suvremeniji kontekst povezali s »Uliksom« Jamesa Joycea, romanom iz 1922. godine u kojemu postoje brojne homerske paralele. Dok radnja »Odiseje« traje četrdesetak dana i opisuje Odisejev povratak kući nakon desetogodišnjeg Trojanskog rata njegovom sinu Telemahu i vjernoj ženi Penelopi, radnja »Uliksa« zbiva se u samo jednome danu.


Mit i suvremenost


Joyceov homerski okvir te niz simboličkih sličnosti običnom čovjeku, Leopoldu Bloomu (paralela s Odisejem) pridaju junačku dimenziju. Kako su zapazili teoretičari književnosti, riječ je o herojstvu, ili antiherojstvu svakodnevice, koje se uvelike zbiva u umu, areni individualnih strahova i težnji. Na tragu toga može se iščitavati i interpretacija Matteinija i Broeckx, koji su poznatim likovima Odiseja, Penelope, Telemaha, Atene i kiklopa Polifema, sirenama i proscima, pridodali nove likove Odiseja antiheroja, Nevinosti i Izgubljene Nevinosti, koji su likovima iz originala suprotni i komplementarni. Koreografi mitološku priču smještaju u okvire suvremenog života, stavljajući u prvi plan obiteljske odnose i relacije djece i roditelja.




Kako objašnjavaju Matteini i Broeckx, njihova priča počinje s modernom heroinom (Izgubljenom Nevinosti) koja je, sada odrasla, suočena s ocem (Odisejem antiherojem) nakon mnogo godina odvojenosti.


»Sve se događa u njezinoj glavi. Otuda Homerove pustolovine. Asocijacije između dvaju Odiseja, između nje i Telemaha. Čudovišta s kojima se sukobljava za nju su strahovi i teškoće s kojima se nosila tijekom odrastanja; za njega su izlika za odsustvo. Ona se prisjeća kroz što je prolazila i kako bi njezin život izgledao da su okolnosti bile drukčije, a unatoč svemu nije prestala nadati se nekako pronaći očinsku figuru za kojom je oduvijek tragala«, tumače koreografi.


Šesnaest scena


Svoju baletnu, slobodnu interpretaciju »Odiseje«, oni su zamislili u 16 scena – kazališnih slika od kojih svaka ima svoju vizualnu, glazbenu i koreografsku posebnost. Izbor glazbe Matteinija i Broeckx kreće se u rasponu od Bacha i Beethovena do suvremenih skladatelja, a ta raznolika glazbena podloga kreira i različite koreografske zamisli i rješenja, postavljajući pred članove riječkog baletnog ansambla zahtjevan izvedbeno-interpretacijski izazov kojemu su oni izvrsno odgovorili. Na premijeri je Penelopu plesala Maria Matarranz de las Heras, koja je strpljivim plesnim tkanjem utjelovila simbol vjernosti koji čeka Odisejev povratak. Međutim, kraj predstave kao da uništava Penelopine nade i čežnje – nakon ljubavnog dueta s Odisejem, u sjajnom oblikovanju svjetla Nuna Salsinhe, snopovi svjetla padaju na lica Odiseja i Penelope, Odisej potom nestaje u mraku, a Penelopino lice grči se u nijemi krik.


U interpretaciji Michelea Pastorinija lik Odiseja prestaje biti mitski heroj, a više je približen suvremenom kontekstu u kojemu otac obitelji iz vlastitog egoizma i trčanja za avanturama bježi od odgovornosti, brige za ženu i djecu. U jednom trenutku Pastorinijev Odisej, gotovo šapćući i time nerazgovjetan za publiku, izgovara tekst na talijanskom jeziku u kojem se razaznaju tek riječi koje upućuju na Odisejev odlazak i njegov povratak. Ideja njegova antiherojstva dodatno je naglašena likom Odiseja antiheroja, već pomalo rezignirane i izmučene figure koju je u plavom, šupljikavom ogrtaču dojmljivo utjelovio Andrei Köteles. To je svojevrsna Odisejeva savjest, koja vodi dijalog sama sa sobom, na kraju shvaćajući važnost ljubavi prema vlastitoj kćeri. U ovom motivu dogodila se sinteza mita i života – Odisejevu kćer, odnosno figuru Nevinosti, tumači Kötelesova kći Tesa. Lik djevojčice neka je vrsta minijaturne Penelope, koja prstima plete končiće u dječjoj igri, čekajući oca… S vremenom ona se pretvara u Izgubljenu Nevinost, koju je utjelovila Ksenija Krutova. U finalnoj sceni Odisej antiheroj iznova pronalazi svoju kćer, dok Izgubljena Nevinost polako iščezava.


Atena i Polifem


U ispreplitanju homerovskih motiva te likova koje su izmaštali koreografi prisutan je i lik Penelopina i Odisejeva sina Telemaha, koji podjednako čezne za ocem i kreće u potragu za njim. U tom smislu treba izdvojiti impresivne duete Telemaha i Odiseja, koje interpretiraju Nicola Prato i Michele Pastorini. U ovoj predstavi višestrukih likova zanimljivo se dramaturški pristupilo liku Atene, koja je razdijeljena na dvoje: ženu i muškarca, u interpretaciji Tee Rušin i Tilmana Patzaka. U ovoj plesnoj fantaziji nisu izostavljeni likovi sirena i kiklopa Polifema.


U ovom, moglo bi se reći i psihoanalitičkom iščitavanju »Odiseje«, Polifem – u tumačenju Svebora Zgurića – prema objašnjenju koreografa predstavlja nasilje skriveno u nama, prevladavanje instinkta nad racionalnošću. S druge strane, sirene inkarniraju senzualnost i monstruoznost istodobno, a ova mitska bića prikazana su u gotovo spektakularnoj, akrobatskoj sceni u kojoj eterične izvođačice Laura Orlić, Maria del Mar Hernandez i Soyoka Iwata kao da lebde iznad pozornice. Iz originalne priče su i Penelopini prosci, koji dolaze do izražaja u skupnim prizorima, a plešu ih: Svebor Zgurić, Carlos Huerta Pardo, Ali Tabbouch, Laura Orlić, Francesco Pio De Benedictis, Maria del Mar Hernandez i Soyoka Iwata.


Vrtlog emocija


Predstava počinje zvukom morskih valova, što priziva Mediteran, kao i veliki kameni zid koji dominira scenografijom Ane Aleksandre Buković. Taj zid pun je otvora koji u pojedinim prizorima postaju svojevrsni kvadrati samoće i tuge ili »žive slike« koje kreiraju plesači. Zid otvara i simboliku distance, nemogućnosti prijelaza. Kostimi Ine Broeckx su jednostavni, funkcionalni, odražavajući karaktere pojedinih likova i sadržeći simbolički naboj. Vrtlog emocija i unutarnjih previranja likova naglašava oblikovanje videa Fanni Tutek-Hajnal, koja uvećane portrete protagonista isprepliće s motivima vode, mora, vatre, uzavrele crvene boje…


Predstava »Odiseja« može se shvatiti i kao potraga za identitetom, smislom postojanja i nadasve istinom, što u završnoj rečenici o sjaju istine i ljepote sažima Odisej antiheroj. Ovom predstavom riječka publika povedena je na maštovito, ali i kompleksno plesno putovanje koje nije svedeno samo na poznatu priču, već otvara prostor za različite interpretacije.