Djelujući prema poznatom načelu »svi za jednoga, jedan za sve!«, ova družba zajedničkim snagama nastoji spriječiti pokvarenog kardinala Richelieua da zauzme francusko prijestolje. Dumas je upotrijebio svoje naracijsko umijeće puno brzih preokreta u radnji da bi ovu priču o spletkama političkih i crkvenih moćnika u borbi za vlast doveo do krajnjih napetosti i dramatične završnice. Uoči sutrašnje premijere razgovaramo s redateljem i autorom dramatizacije Kokanom Mladenovićem.

   Kako ste napravili dramatizaciju ovog prilično opsežnog Dumasova romana?

   – Napravili smo potpuno novi tekst za predstavu. U dramatizaciji su potencirani elementi viteštva, romantike i hrabrosti tri mušketira. Naglašen je motiv njihove požrtvovnosti, da bez obzira na osobne žrtve i sve političke i dvorske spletke u vremenu u kojem žive, uvijek budu tu za svoju državu. Oni ni u jednom trenutku ne dovode u pitanje svoju lojalnost, kao što ni u jednom trenutku ne postavljaju pitanje treba li se žrtvovati za ljubav i učiniti sve za prijatelje. Njihovo geslo »svi za jednoga, jedan za sve!« potencirano je u ovakvoj dramatizaciji.

Satirični songovi

Upravo zato da bi se tome kontrastirala jedna druga priča ispričana iz današnjeg vremena – vremena u kojem više nema ni velikih ideala, ni požrtvovnosti, ni ikakvog osjećaja za kolektivno dobro. Taj sukob današnjeg svijeta i svijeta mušketira osnovna je priča naše predstave.

   Kako su se songovi Predraga Lucića uklopili u dramatizaciju?

   – Predrag Lucić jedan je od najhrabrijih autora i jedan od najzanimljivijih pjesnika nove satirične poezije. Lucić je naprosto idealan odabir za ovu vrstu suradnje. Ono što govorimo o državama u kojima živimo, o crkvi, o emotivnim vrijednostima – to je u predstavi dobrim dijelom izrečeno kroz songove Predraga Lucića. Mislim da tu ima stihova koji će se nakon predstave citirati.

   Kako su nastajali songovi? Je li Lucić dolazio na probe?

   – Obilježili smo mjesta u tekstu za koja su nam trebali songovi na određene teme. Onda je Predrag bio s nama nekoliko puta, gledao je konkretne scene i inspirirao se te za njih napisao sjajne songove. Mnogo toga lijepog dogodilo se s ovom predstavom, a jedna od najljepših stvari je poznanstvo s Predragom Lucićem.

   Radnja »Tri mušketira« originalno je smještena u 17. stoljeće. U kojoj mjeri je ovaj Dumasov roman aktualan i u naše vrijeme?

   – Dumas je »Tri mušketira« napisao u prvoj polovici 19. stoljeća. S ovim je romanom htio iznova podsjetiti na najslavnije i najromantičnije junake francuske povijesti, a istodobno je želio biti satiričan prema političkim intrigama svoga vremena. Odabrali smo upravo »Tri mušketira« s namjerom da kroz njih progovorimo o današnjem vremenu – ne samo kroz songove i okvir predstave, nego i kroz same scene originalnog romana, gdje su mušketiri žrtve političkih intriga i spletki.

Vrijeme bez morala

Kardinal Richelieu, koji uistinu vlada Francuskom toga doba, i sve ono u što je upleo ne samo Francusku nego i čitavu Europu, jako podsjeća na današnje političke igre, na suvremene beskrupulozne vladare i na naše vrijeme bez ikakvog morala u kojemu vladaju isključivo interesi – bili oni osobni ili politički. U tom smislu je ta rišeljeovska Francuska, čije su žrtve na kraju postali mušketiri, vrlo slična državama u kojima mi danas živimo.

   Koliko su Dumasov roman i vaša predstava kritika Crkve?

   – U svim zemljama u kojima mi trenutno živimo u ovom dijelu Balkana, Crkva ima mnogo veću ulogu nego što bi je smjela imati u jednoj građanskoj državi. To vulgarno miješanje u svakodnevni život, to izdizanje iznad parlamenta i zakona, to nepolaganje računa nikakvim organima građanske države je nešto što je Crkvu učinilo jednom čudnom mješavinom političkog faktora i poduzeća.

   Kada govorimo o Crkvi, sve manje govorimo o istinskom religijskom osjećaju. Uglavnom govorimo o njenoj financijskoj i političkoj moći ili o mnogobrojnim aferama koje potresaju crkve svuda u svijetu, pa tako i kod nas. Jedna građanska država trebala bi imati svoju autonomiju i svoj autoritet. Sramotno je do koje smo mjere dopustili da Crkva ima utjecaja i važnosti u društvenom životu, i do koje se mjere naše političke elite kukavički dodvoravaju crkvenim vlastima.

   Zašto ste predstavu žanrovski odredili kao glazbeni triler?

   – Predstava ima svoj trilerski zaplet. Riječ je o montiranju scena, što više nalikuje filmskoj montaži nego klasičnoj dramaturgiji. Glazba u predstavi više se može vezati uz Brechtov teatar, nego uz mjuzikl i neke lakše žanrove. Ovo je komad s mnogo glazbe i songova, ali oni imaju isključivo dramsku funkciju. Ne radi se o zabavljačkom kazalištu.

Jasan stav

Kako su se riječki glumci i gosti snašli u takvom konceptu?

   – Jako dobro. Mislim da možemo biti ponosni da imamo nekoliko izuzetnih glumačkih kreacija u predstavi. Posebno mi je važno da to bude naša predstava. Loše je kad se ponekad vidi da redatelj i autorska ekipa nameću stavove ansamblu. Ova vrsta aktualne problematike od svakog glumca ponaosob traži da ima svoj jasan društveni stav. To nisu scene u kojima se samo pokazuje glumačka vještina, nego je važno što vi kao aktualni sudionik vremena u kojemu živite mislite o tome vremenu i koliko ste smjeli da devijacije toga vremena kritizirate. U tom sam smislu iznimno zadovoljan što je ovo naša zajednička priča o jednoj naizgled samo romantičnoj, a zapravo bolnoj društvenoj temi.

   Tko bi onda bili današnji mušketiri?