RIJEKA – Izvrstan Božićni koncert zbora i solista Opere HNK-a Ivana pl. Zajca održan je na velikoj sceni riječkog kazališta uz veliki aplauz i odobravanje publike koja je brojem prisutnih zadivila i one najoptimističnije. Naime, iako novogodišnji koncerti, koji godinama broje više izvedbi, uvijek imaju prepuno gledalište, božićna koncertna izdanja, barem ona u samom kazalištu, nisu bilježila takav interes. Možda bi ga i bilježila da su takvi koncerti u posljednje vrijeme uopće i postojali jer od nekadašnje tradicije božićnih koncerata u katedrali sv. Vida s besplatnim ulazom za sve zainteresirane u posljednjih nekoliko godina i nismo imali nešto slično. Ideja da se ulaz naplaćuje u nekom smislu jest opravdana, ali bi jednako tako u ove božićne dane bilo lijepo jedan koncert učiniti poklonom svojim sugrađanima i njihovim gostima. Bilo kako bilo, pohvalna je ideja održavanja božićnog koncerta, a nakon onoga što smo imali prilike čuti i doživjeti gotovo je sigurno da bi ta ideja trebala biti trajna, ali i da će novogodišnji koncerti koji slijede imati težak zadatak održati istu ili sličnu razinu dobre atmosfere i kvalitetne glazbene izvedbe.

Lepeza skladbi

Od 2022. godine zbor Opere HNK-a, ili kako se pokušava brendirati Riječki operni zbor, vodi talijanski zborovođa Matteo Salvemini kojeg smo, osim u ulozi zborovođe, imali prilike vidjeti i kao dirigenta nekih opernih predstava. Ono što je odmah na početku moglo zabrinuti bolje poznavatelje kazališnih prilika jest broj članova zbora na sceni kojih je bilo samo 33. Za nadati se je da to ipak nije puni broj stalnih članova zbora, već da su neki s koncerta opravdano izostali i to uz iznimno opravdane razloge koji bi spriječili da se sudjeluje u možda i najvažnijem produkcijskom zadatku samoga zbora kao što je samostalni koncert. Izvedeni program zapravo je lepeza od kasnorenesansnih ili ranobaroknih skladbi pa sve do 20. stoljeća koju je zbor sa svojim voditeljem neobično lijepo predstavio publici. Prije samo nekoliko dana u istim je uvjetima nastupio i zbor HRT-a, dakle na prosceniju pred svečanim zastorom M. Trebotića, doduše sada uz poneku blagdansku dekoraciju. Iako ni ovoga puta u vizualnom smislu nije prikazano ništa spektakularno, može se reći da nije bilo niti loše, a ova cijela instalacija mogla bi se opisati kao decentna.

Vrlo brzo, kako su se izvodile skladbe, publika je sve manje uočavala vizualne komponente koncerta, a sve više se usmjeravala na one zvučne, odnosno glazbene. Koncert je započeo skladbom J. Peiterszoona Sweelincka pod nazivom Hodie, Christus natus est s elementima venecijanske tradicije cori spezzati, a nastavio se poznatim 1. stavkom Vivaldijeve skladbe Gloria RV 589.

Prvi solistički nastup na koncertu imala je Gabrijela Deglin u trećoj skladbi pod nazivom Laudate Dominum W. A. Mozarta uz sudjelovanje zbora. Treba biti potpuno iskren i reći da do toga trenutka koncert i nije nešto puno obećavao, posebno u smislu koordinacije i skupnog muziciranja, kako zbora unutar sebe u prvoj skladbi, tako ni u suradnji s korepetitoricom Nataliyom Marychevom ili solisticom Deglin. Marycheva je, naime, doista odsvirala sve što treba čak i iznad očekivanja, ali kao da uopće nije marila za tempo dirigenta i zbora, dok je Deglin fokusirane i duge fraze Mozartove skladbe sjekla kao nožem uzimajući dah gdje treba i gdje ne treba. Nervoza i neka turobnost bili su prisutni što se odrazilo i na mirne aplauze.

Solistički nastupi

Od četvrte skladbe nadalje, koncert kao da je dobio neki uzlet koji je trajao i nakon što je program u potpunosti izveden. Posebnu pohvalu valja dati ženskom dijelu zbora, tradicionalno težem za ujednačavanje glasova i oblikovanje zajedničke tonske boje i to u skladbi Laudate pueri (iz »Drei Motteten« op. 39, br. 2) F. Mendelssohna u kojoj su pravilno tretirane sve stilsko-izražajne značajke romantizma, jednako kao i prilikom izvedbe cijelog zbora u skladbi Locus iste A. Brucknera. Solističke nastupe tada su upisali i tenor Bože Jurić Pešić u poznatom Panis angelicus C. Francka (u kojem je možda mogao sudjelovati i zbor!), ali ponovo i Gabrijela Deglin koja je ovoga puta zablistala u svim aspektima ostvarivši dojmljivu interpretaciju skladbe Repentir Ch. Gounoda. Zapravo može se reći da je potonja bila i najbolje izvedena solistička skladba na cijelom koncertu jer je osim izvrsno izvedenih melodijsko-ritamskih zapisanih elemenata Deglin u pjev uspješno pretočila i skladateljevu tugu zbog smrti petogodišnjeg unuka koja ga je i potaknula na skladanje ove potresne skladbe. Intonativno besprijekorno, decentno, a istovremeno i snažno, Deglin je u publici izmamila i pokoju suzu. Pohvale bi mogle biti upućene i Juriću Pešiću, ali je neosporna činjenica da njegov izbor repertoara za ovaj koncert nije odviše zahtjevan, to jest da u okvirima tih skladbi i nije bilo prostora za neko spektakularno umjetničko ostvarenje pa je opći dojam ostao na razini pohvalne korektnosti i impozantnosti.

Aranžman Zajčeve skladbe Offertorium pastorale koji je učinio mo. Pavle Dešpalj zanimljivo je osvježenje i četveroglasni odmak od originalne dvoglasne fakture, koji bi na prvi pogled mogao izgledati začudno, ali je napisan i izveden s mjerom te je cijeloj skladbi puno više dodao nego oduzeo. Ponovo su solisti Jurić Pešić sa skladbom Adeste fideles i Deglin s A Slumber Song of Madonna S. Barbera bili odlični, a cijeli koncert završio je u suvremenijem tonu s Christmas Lullaby J. Ruttera (uz manje intonativne poteškoće u a cappela dijelu), poznatim Cantique de Noël A. Adama uz Jurića Pešića kao solista te nezaobilaznim, iako više uskrsnim, ali i svevremenskim stavkom Aleluja iz oratorija »Mesija« G. F. Händela.

Sedam dodataka

No, pravi spektakl i uzbuđenje tek je tada započelo, iako je publika prethodnim kvalitetnim izvedbama već bila prilično zagrijana. Naime, dvije protekle subote zbor je održavao kratke nastupe ispred zgrade kazališta izvodeći pretežno repertoar hrvatskih tradicijskih božićnih skladbi. Kako istih nije bilo u službenom programu ovog koncerta naslutiti se moglo da su sačuvane za kraj kao dodaci i to ne jedan ili dva, već čak njih sedam! Prvo je krenulo s Radujte se narodi i Veselje ti navješćujem u kojem je, na poziv dirigenta, publika pjevala i to relativno glasno, čak i bez nastupajućeg zbora. Uzdasi oduševljenja mogli su se čuti i nakon izvedbe skladbe White Christmas u izuzetno kvalitetnom i dinamičnom aranžmanu, autor kojeg nam je ostao nepoznat, te uz sudjelovanje zbora ne samo pjevanjem već i zviždanjem ili drugim efektima svojstvenima suvremenim zborskim nastupima. U Svim na zemlji i U to vrijeme godišta publika je, ovoga puta i jače, zdušno pjevala, a pokušala je sudjelovati i u We Wish You a Merry Christmas u kojem je barem znala pripjev što je doista pohvalno, ali ne i kitice (iako je isti moment bio prisutan i kod nekih članova zbora što je manje pohvalno).

U potonjoj skladbi solisti su sudjelovali dijeleći čokoladne bombone u čemu se Jurić Pešić više istaknuo nesebično ih dajući čak i u lože na mezzaninu, dok je vrećica koju je držala Deglin pri kraju skladbe ostala nešto punija. Višekratni izlazi na naklon publici dali su prostora za uočavanje nekih odjevnih elemenata poput pokojih zimskih čizmi na pozornici, ali je ipak cjelokupni dojam i u tom smislu ostao pozitivan zbog doista lijepih crvenih haljina ženskog zbora koje, iako potječu od bivše uprave, i dalje, što je pohvalno, ostaju u upotrebi. Dirigent Salvemini unatoč svemu i dalje je želio ponuditi još neki glazbeni trenutak pa je zbor natjerao na ponavljanje nelake Aleluje u kojima su se (barem neki) soprani u dijatonskom pomaku ovoga puta jedva popeli na dugodržeći ton g2.

Ipak, publika je bila izuzetno zadovoljna, a pljesak i povici oduševljenja koji su dopirali čak i s popunjenih gornjih katova pretočili su se u komentare odobravanja na hodnicima i u ovećem redu za garderobu. Doista, ovo je bio dobar i kvalitetan koncert, koncert iznad očekivanja, veseo i nasmijan kakav i treba biti blagdan Božića.