Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca premijerno će sutra izvesti predstavu »Pseudolusove muke«, koja nastaje prema motivima Tita Makcija Plauta. Režija je povjerena talijanskom redatelju Giovanniju Battisti Stortiju, koji je specijalizirao fizički teatar u klasi Etiennea Decrouxa. Bio je član »Teatra Cricot 2« Tadeusza Kantora. Osnivač je »Teatra Alkaest – Associazione Culturale di Milano«, koji je od 1987. vrlo aktivan u društvenim i socijalno-kulturnim krugovima.

   U Italiji je radio s brojnim redateljima, kao što su Gabriele Vacis, Renato Carpentieri, Cesare Lievi, Renato Gabrielli, Claudio Longhi i drugi. Surađivao je i s koreografima među kojima su Giorgio Rossi, Caterina Sagna, Michela Lucenti i Julie Anne Stanzak – plesačicom Tanztheatera Wuppertal glasovite Pine Bausch, a bio je izvođač u dvjema predstavama Roberta Wilsona. Predaje glumu na Accademia dei Filodrammatici di Milano i na Civica Accademia d’Arte Drammatica »Nico Pepe« di Udine.

Voda na izvoru

Kako je došlo do suradnje s Talijanskom dramom u Rijeci?

  – Do suradnje je došlo zahvaljujući Giuseppeu Nicodemu, glumcu Talijanske drame koji je bio moj student na Accademia d’Arte drammatica »Nico Pepe« u Udinama i s kojim sam već ranije surađivao. On me je upoznao s posebnošću Talijanske drame i njenom ulogom u okviru Hrvatskog narodnog kazališta i grada Rijeke. Zatim sam upoznao Leonoru Surian, ravnateljicu Talijanske drame, i u razgovoru s njom rođena je ideja da radimo predstavu inspiriranu djelima Tita Makcija Plauta.

   Zašto ste odabrali upravo Plauta?

   – Od 1500. pa nadalje, Plaut je prepoznat i priznat kao »otac« europskog komičkog teatra: Goldoni, Beaumarchais, opera buffa, Moliere, Corneille, Von Kleist… Njegov je jezik toliko profinjen da ga je Ciceron uvrstio među najveće pjesnike toga vremena. Plaut je uspio razviti umjetnost dijaloga kao nitko prije njega, uvodeći u kazalište prostor života. Njegovi su likovi bezvremenski i lako je ući u trag, primjerice, utjecajima koje je izvršio na filmski žanr koji poznajemo kao »commedia all’italiana«.

   Za one koji vole teatar i bave se kazalištem, sretno je iskustvo i od velike je pomoći kada se povremeno mogu vratiti korijenima komedije, što je poput pijenja vode na izvoru. Otkriće da su se prije više od dvije tisuće godina muškarci i žene iz svih društvenih slojeva zabavljali zahvaljujući dramaturškim strukturama, situacijama i likovima sličnim onima koje su i danas u uporabi, sugerira osjećaj »bratstva s vremenom« koji nadilazi objektivne razlike između povijesnih razdoblja.

   Bogat korpus Plautovih djela, od kojih je 21 poznato, te njihove brojne inačice, omogućili su nam da se napravi tekst primjeren glumicama i glumcima Talijanske drame. Pritom smo pročistili Plauta i revitalizirali njegovu komediju.

Tjelesna ekspresija

Hoće li u »Pseudolusovim mukama« doći do izražaja iskustvo koje imate u korporalnoj mimi i plesnom teatru?

   – Smatram da je tjelesna ekspresija osnovni dio glumačke umjetnosti, možda čak i u većoj mjeri u odnosu na ono verbalno. Kao i u svojim drugim režijama, pa tako i u »Pseudolusovim mukama«, posebnu pažnju posvetio sam gestama, pokretima glumaca te odnosu glumca i scenskog prostora.

   Da li ćemo vidjeti suvremenu interpretaciju Plauta?

   – Plautova djela su, formalno i sadržajno, suvremena sama po sebi.

   U kojoj mjeri su na vas utjecale suradnje s kazalištima Tadeusza Kantora i Pine Bausch? Između ostalih, surađivali ste i s Robertom Wilsonom.

   – Radio sam s Tadeuszom Kantorom i njegovim ansamblom »Teatr Cricot« sedam godina – od 1980. do 1987. godine. Glumio sam i u dvije predstave koje je režirao Robert Wilson: »T.S.E. – Under The Shadow Of This Red Rock« i »Happy Days« Samuela Becketta. Također obožavam i cijenim rad Pine Bausch. Redovito sam surađivao s jednom od njenih glasovitih plesačica – Julie Anne Stanzak, s takvom strašću i zadovoljstvom da je i moja kći Giulia posvetila svoj diplomski rad opusu Pine Bausch. Kada imate priliku susresti se s umjetnicima takve veličine, njihove poetike vas obilježe i ostave trajni trag u svakom činu izražavanja.

   Kakvi su vam dojmovi o ansamblu Talijanske drame?

   – Među zadacima redatelja najvažniji je onaj koji se sastoji od tri dijela: autora, glumaca i zajednice gledatelja. U tom smislu glumice i glumci Talijanske drame pokazali su visoku profesionalnost i da žive svoje uloge, što mogu zahvaliti svojoj zrelosti i godinama iskustva na pozornici, svojoj pristupačnosti i posvećenosti projektu.