Brojni nezavisni umjetnici još od osamdesetih godina prošlog stoljeća koriste aerodromske prostore, banke, gradske trgove, poslovne prostore, vijećnice i druga strogo nadzirana javna mjesta za svoje pobunjeničke geste. Štoviše, Ferčec je u više projekata surađivao s Borutom Šeparovićem, čije bismo intervencije u javne prostore mogli nazvati pojačanom dramatizacijom »nevidljivih« izvedbi moći, zbog čega je barem dio domaće javnosti očekivao i od ovog projekta neku vrstu angažmana koji nadilazi klasični okvir kazališne predstave.    

Na ovaj se način kazalištu kao mediju deautomatiziranih ljudskih susreta odriču njegovi najjači aduti: ne postoji pomak od suhoparnog zrcaljenja zbilje prema njezinu nadopisivanju i nadigravanju, prema zoni u kojoj smo puno više no što vide nadzorne kamere, definitivno više od odijela, više od putničke torbe i tijela koje ukočeno izgovara naučene rečenice ili ih flomasterom ispisuje po površini vlastite kože.   

Rezerviranost

Umrtvljenost izvedbe može se čitati i kao dokazni materijal o općem pomanjkanju bilo kakve mogućnosti revolta, odnosno o gubitku bilo kakve smislenosti. Sa svoje bih strane rekla da smisao nije mobitel pa da ga se izgubi u tramvaju ili u nekoj drugoj javnoj zoni. Stvaranje smisla, stalni rad na generiranju promjene, pa i samo čitanje pisma Heineru Mülleru, zapravo predstavljaju i strastveni i angažirani čin, čiji romantizam ne treba ni skrivati ni pretvarati u nedostižnu misiju. 

    Publika je na rezerviranu predstavu reagirala podjednako rezervirano, a umjetnički tim predstave (scenograf: Siniša Ilić, kostimografkinja: Doris Kristić, zvuk: Nina Levkov, scenski pokret: Selma Banich), uključujući tu i pisca i redatelja, nije čak izašao na završni naklon. Moj je dojam da predstavu obilježava manjak povjerenja u bilo kakvu revolucionarni program, kao i upadanje u svojevrsni narcizam izvanjski veoma ohlađenog, gotovo profesionaliziranog samosažaljenja. Pohvaljujem jedino glumce, koji su vrlo ozbiljno i predano odradili suhoparne scenske zadatke.