Film na ilirskom i latinskom jeziku

Kao da se stidimo našeg: Razgovorali smo s ekipom filma Illyricum

Ervin Pavleković

Redatelj Simon Bogojević Narath s glumcima na setu

Redatelj Simon Bogojević Narath s glumcima na setu

Film redatelja Simona Bogojevića Naratha na programu je Pulskog filmskog festivala, a bit će prikazan večeras (četvrtak, 21. srpnja) u Areni te sutra (petak, 22. srpnja) na Brijunima



 


PULA – Ovogodišnji 69. pulski filmski festival donosi brojne filmske naslove, domaće i strane, a u kategoriji Hrvatski program bit će, između ostaloga, prikazan i hrvatski film »Illyricvm« (večeras u Areni, sutra na Brijunima), koji se izdvaja po tome što je prvi dugometražni film na svijetu na ilirskome i prvi hrvatski film na latinskome jeziku. Korištenje jezika kao što su latinski i ilirski jasno upućuje na činjenicu da je i sama radnja filma smještena u daleka vremena prije naše ere, točnije 37. godinu prije naše ere, u kojoj pratimo arhaičan i brutalan svijet koji pokazuje i neke sličnosti s današnjim svijetom.


Kako je redatelj Simon Bogojević Narath kazao, na ideju da napravi film o Ilirima, povijesnu dramu, došao je jer su u kinematografiji, pa i popularnoj kulturi općenito, Iliri nepostojeći pojam, a to pokazuje kako ne poznajemo dobro antičku, no ni vlastitu povijest. To se, prema njegovim riječima, reflektira na odnos prema vlastitoj kulturi i identitetu.




– Navikli smo na filmove i serije o Vikinzima, Grcima, Germanima, Rimljanima i ostalima, no onog što je naše lokalno, u najboljem smislu te riječi, kao da se stidimo. Takvu situaciju osjećam kao jedan od oblika kulturne dominacije, na našu štetu dakako. S druge strane, arheologija u suradnji s rapidnim razvojem genetike u posljednjih dvadesetak godina počinje uspješno propitkivati mnoge nacionalne i povijesne mitove, dovodeći u pitanje mnoge identitetne aspekte na koje smo navikli. Takva situacija rezultirala je radoznalošću i upravo zbog toga samo počeli rad na ovome filmu – govori redatelj te dodaje da vjeruje da će publika prepoznati teme koje su i danas aktualne, jer mnoge se stvari, nažalost, ili na nečiju sreću, nikada ne mijenjaju.


Uvjerljiva rekonstrukcija

 


Najveći dio ilirskih i rimskih kostima ručno je izrađen od materijala i na načine na koji su zaista bili korišteni u to doba; tako su bojeni prirodnim bojama, a bojni noževi koje koriste ratnici u filmu su točne replike oružja koje u svojim riznicama posjeduje Arheološki muzej u Zagrebu i koje vremenski potpuno odgovaraju razdoblju radnje filma.

Niz eksperata


Svaki film čija je radnja smještena u daleka prošla vremena, primjerice vrijeme prije naše ere, podrazumijeva i uključivanje raznih stručnjaka, koji svojim znanjem i znanstvenim činjenicama doprinose realističnosti filma i njegovoj uvjerljivosti. Na filmu »Illyricvm« radili su tako brojni stručnjaci, savjetnici za ilirski i latinski jezik, prevoditelji, povijesni, etnološki i antropološki savjetnici, čija je uključenost pomogla u rekonstrukciji života, kulture, običaja, i jezika iz razdoblja prije naše ere u koje je radnja filma smještena.


– Od samih početaka na pripremama za snimanje s nama surađivao je niz eksperata iz područja povijesti, arheologije, lingvistike, antropologije, muzikologije, s ciljem da taj misteriozni, zavodljiv svijet antičkih Ilira oživimo što točnije možemo, tako da su svi audiovizualni elementi u filmu – jezik kojim protagonisti govore, pjesme koje pjevaju, kostimi, oružje, tetovaže i kompletna ikonografija, kao i scenografski elementi stvarani u kontekstu znanstvenih činjenica. Naravno da u nekim slučajevima navedene znanstvene discipline nemaju egzaktne podatke, jer oni naprosto ne postoje, pa smo u tim situacijama kreirali filmske elemente sami, no pazeći da ne izađemo iz znanstvenog diskursa. Sav taj silan posao radili smo zbog osjećaja odgovornosti prema temi kojom se bavimo i zbog činjenice da takvo nešto radimo prvi – ističe Bogojević te dodaje da film vidi kao poziv na razgovor, istraživanje i reafirmaciju jednog jako važnog, ali ignoriranog dijela našeg zajedničkog i povijesnog i kulturnog, pa i identitetskog nasljeđa.


Prema riječima Ivana Drnića iz zagrebačkog Arheološkog muzeja, koji je na filmu radio kao savjetnik za ilirsko oružje i ilirsku nošnju, oni koji očekuju povijesni blockbuster, bit će razočarani.


– Film »Illyricum« je, barem za mene, kombinacija filma ceste i atmosferičnog trilera s jakim naglaskom na duhovni aspekt domorodačkog stanovništva, odnosno rituale, šamane i žrtve, smještenog u vrijeme rimskog osvajanja istočne jadranske obale i zaleđa i pokoravanja tamošnjih naroda – Liburna, Delmata, Japoda. Atmosfera sjajno dočarava sukob civilizacija – mediteranske i barbarske – kao i život na granici gdje sam život malo vrijedi. Tome svakako doprinosi i činjenica da Rimljani pričaju latinski, a domoroci rekonstrukcijom ilirskog jezika, što se može prvi put vidjeti na jednome filmu – priča Drnić.


Ilirski jezik


Jedan od stručnjaka, savjetnika, koji je radio na filmu, i naš je veliki lingvist, akademik Ranko Matasović, koji je znanstvenom metodom sačinio jezik kojim govore Iliri u filmu, a na temelju njegova audiozapisa glumci su uvježbavali svoje uloge. Film je, kaže Matasović, značajan, jer je to prvi film na jeziku koji se više ne govori – na ilirskome.


– Ovo je prvi film u kojem su dijalozi na ilirskome, jednom drevnom jeziku koji se više ne govori i o kojem se vrlo malo zna, jer na njemu nema sačuvanih tekstova. Bilo je, doduše, filmova u kojima glumci govore na izumrlim jezicima. Prisjetimo se »Kristove pasije« Mela Gibsona, u kojemu se govori aramejski i latinski, pa i filmova i serija na posve izmišljenim jezicima, recimo klingonskom, ali ne i na jezicima koji su doista postojali i koji su preslabo posvjedočeni da bismo mogli pouzdano znati kakvi su im bili rječnik i gramatika. Ilirski je po tome, da tako kažemo, na pola puta između aramejskoga i klingonskoga – govori Matasović te ističe da, iako je bilo teško biti posve dosljedan pri konstrukciji ilirskih rečenica, tako da se iste riječi i iste gramatičke konstrukcije koriste u istim kontekstima, trudio se da bude što više.


– Potrudio sam se i da mnoge ilirske riječi budu donekle slične albanskima, tako da ih govornici albanskoga prepoznaju, a i da glasovi ilirskoga jezika ne budu glumcima preteški za izgovor, jer točan je izgovor ionako nemoguće rekonstruirati. Osobno nisam radio s glumcima, no u dogovoru s redateljem snimio sam sve dijaloge kako bi glumci čuli intonaciju, izgovor glasova i mjesto naglaska u ilirskome. Po scenama koje sam vidio iz filma, čini mi se da su se prilično dobro snašli – kazuje Matasović.


Kako je dalje pojasnio, na osnovi sačuvanih jezičnih ostataka, ilirske riječi koje su zabilježili grčki i rimski autori, ilirska imena mjesta i ljudi zapisana u antičkim tekstovima, da su Iliri govorili jezikom, ili srodnim jezicima koji su pripadali indoeuropskoj jezičnoj porodici, kao i latinski, sanskrt ili slavenski jezici poput hrvatskoga.


Varijanta albanskoga


– Vrlo je vjerojatno da je iz jednog ilirskog dijalekta potekao albanski jezik, koji je, naravno, poznat, pa možemo pretpostaviti da je ilirski morao biti nešto kao rana varijanta albanskoga, na sličan način kao što je latinski jezik predak talijanskoga, francuskoga i drugih romanskih jezika. Budući da je indoeuropski prajezik razmjerno pouzdano rekonstruiran, što je moja uža specijalizacija u lingvistici, a prilično dobro je poznata i albanska povijesna gramatika, odnosno pravila kojima se albanski jezik razvio iz indoeuropskoga, možemo doznati i ponešto o tome kako je, otprilike, mogao zvučati ilirski. Naravno, posve pouzdana znanja o tome ne može biti, tako da je u načinu kako sam ja osmislio ilirske dijaloge u filmu »Illyricum« dosta toga moralo biti prepušteno intuiciji i mašti – napominje Matasović.


Kao savjetnica za lingvistički segment filma, točnije kao savjetnica za latinski jezik, na filmu je radila i Petra Matović s Odsjeka za klasičnu filologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, koja smatra da se radi o jedinstvenom umjetničkom eksperimentu, jer je malo filmova snimljenih na latinskom, a na ilirskom nijedan. Sam proces prevođenja, kaže, nije bio lagan, već je to bio velik izazov, zato što se od klasičnih filologa obično traži prevođenje s latinskoga na hrvatski, a ne obrnuto, pa s ovakvim nečim nisu imale iskustva ni ona niti njezina kolegica Bidjin.


Rimske komedije


– Pokušavale smo postići da naš prijevod bude blizak govornom latinskom, pa smo riječi, kad god je bilo moguće, posuđivale iz rimskih komedija koje su bliže govornom jeziku starih Rimljana od, recimo, historiografije ili epova. Trudile smo se upotrebljavati riječi i izraze koji su zaista zabilježeni u tekstovima starih Rimljana, u čemu nam je pomagala online baza Perseus na kojoj smo pretraživale korpus rimske književnosti, a izbjegavale smo riječi nastale u srednjem ili ranom novom vijeku. U dogovoru s redateljem, u govor lika izvještačenog Grka unijele smo neka obilježja koja se pojavljuju kod pjesnika Augustova doba da tako i jezično taj lik bude malo drukčiji od ostalih. Kraće rečenice smo također pokušavale oblikovati prema rečenicama rimskih autora poput komediografa Plauta. Što se tiče ilirskog, smatram da je taj zadatak, iako je teksta bilo manje, puno zahtjevniji, jer je riječ o jeziku koji je slabo posvjedočen i kojim se bave tek rijetki stručnjaci, te kolega Matasović nije imao na raspolaganju pretražive zbirke i brojne rječnike kao mi – pojašnjava Matović.


Prema njezinim riječima, film bi mogao zainteresirati publiku za jezičnu povijest Hrvatske, jer često nismo svjesni toga koliko se jezika zapravo govorilo na ovim prostorima, i koliko je latinski nekad bio važan. Na kraju latinski jezik, napominje, bio je u upotrebi kao službeni jezik sve do 19. stoljeća, a u ovom filmu vidimo početak upotrebe latinskog na ovom području i susret dviju jezičnih zajednica.