Na ovogodišnjem 79. Filmskom festivalu u Cannesu čak tri japanska filma našla su se u glavnom natjecateljskom programu, a s najvećim nestrpljenjem očekivala se premijera najnovijeg filma Hirokazua Koreede, jednog od najcjenjenijih i svjetski najpriznatijih suvremenih japanskih redatelja. Njegovi filmovi nisu zaobišli ni hrvatska kina, gdje su se između ostalih mogli vidjeti i svi njegovi filmovi dosada nagrađeni na festivalima u Cannesu. Film »Čudovište« (2023.) je osvojio nagradu za najbolji scenarij, »Kakav otac, takav sin« (2013.) osvojio je nagradu žirija, a »Obiteljski posao« (»Shoplifters«, 2018.) nagrađen je Zlatnom palmom za najbolji film 71. Filmskog festivala u Cannesu.

Najnoviji film Hirokazua Koreede je znanstveno-fantastična drama »Sheep in the Box« (»Ovca u kutiji«). Radnja se odvija u Japanu, u bliskoj budućnosti, u kojoj robot vodi djecu do škole, dronovi raznose poštu, a hladnjak vas obavještava kada vam se isprazni zaliha piva. Glavni protagonisti filma su Otone i Kensuke, bračni par koji je izgubio sina i svatko od njih se na svoj način bori s tim nepodnošljivim gubitkom, dok se konačno se slože da kupe humanoidnog robota koji izgleda i zvuči potpuno identično kao njihov preminuli sin. Pored mnogih komičnih elemenata i situacija, Koreeda je i u ovom filmu ostao vjeran svojim stalnim temama kao što su odnosi unutar obitelji, smrt, bol zbog gubitka i humanost, dok se smisao pronalazi u svakodnevnim jednostavnim životnim rutinama.

»Mali princ«

Naslov filma dolazi iz knjige »Mali princ«, pa smo razgovor s Hirokazuom Koreedom započeli pitanjem je li ta magična priča bila, na neki način, i početna ideja za njegov film.

– Ustvari, »Mali princ« se dogodio vrlo kasno u procesu pisanja scenarija. Kada sam pisao priču želio sam da majka prije spavanja čita priču humanoidnom robotu, kao što je to radila i svom vlastitom sinu dok je on bio živ. Dugo sam tražio bajku koju bi mu čitala, jer sam želio da to bude nešto što robot ne bi mogao razumjeti, budući da on nema sposobnost imaginacije i mašte. Konačno sam se sjetio »Malog princa« i ovce u kutiji, nečega što sam mislio da je za njega nemoguće zamisliti. To je bila dobra scena, a na kraju i dobar naslov za film.

Obitelj ima važnu ulogu u vašim filmovima, no ovdje majka i otac djeluju malo čudno kao par. Kako ste gradili te likove?

– Želio sam da oni budu, na prvi pogled, malo čudan par. Djelomično zato jer se tijekom cijelog filma proteže tema prekoračenja granica između, primjerice, stakla i drva u arhitekturi, mašina i prirode, živih i umrlih. Taj bračni par očito ima različiti DNK, različite osjećaje i reakcije nakon smrti njihovog sina, no postupno, iako nikada neće postati isti, oni svoje razlike sve bolje razumiju. Zato sam želio da oni isprva izgledaju kao da ne bi trebali biti zajedno, ali također se nadam da će oni koji pogledaju film biti uvjereni da je to jedan vrlo realističan bračni par.

Vi mnogo radite s djecom, no u ovom filmu sva djeca imaju uloge robota. Na koji ste način pripremali djecu-glumce?

– Na audiciji s dječacima rekao bih im, primjerice, da prestanu disati 5 sekundi ili da ne trepnu. Većini dječaka je to teško učiniti, pa mi je to pomoglo u odabiru. Dječacima je posebno vrlo teško mirno stajati u mjestu, čega sam vrlo svjestan, a znao sam da mi je potreban netko tko će biti sposoban to obaviti, jer je to bilo važno za ulogu. Da se glavni lik ponaša ili govori kao robot, u smislu na koji smo navikli, nije bilo potrebno, pa ništa slično nismo ni trenirali ili radili na tome da izgleda manje ljudski. Ponekad, njegovi filmski roditelji pokazuju osjećaj nelagode zbog njegova zurećeg pogleda ili zbog nečega što on kaže, ali tu se više radi o njihovoj glumi nego njegovoj.

Snaga imaginacije

Mnogo toga što se do nedavno smatralo znanstvenom fantastikom postalo je dio naše svakidašnjice. Jeste li vi možda pronašli inspiraciju za vašu priču u nekom stvarnom eksperimentu ili događaju?

– Početna ideja za moju priču rodila se nakon što sam pročitao jedan tekst o poslovnom projektu u Kini koji se bavi time da upotrebom generativne umjetne inteligencije oživi umrle. Otišao sam u Peking i sreo se sa šefom te tvrtke, koji je imao dvadesetak godina, nevjerojatno mlada osoba na toj poziciji. On mi je pokazao kako se uz pomoć fotografija i snimljenih govornih zapisa nekoga tko je mrtav može »oživjeti«. Možete, primjerice, vratiti svoju majku natrag u život, to jest voditi telefonski razgovor s vašom mrtvom majkom. A budući da se radi o generativnoj umjetnoj inteligenciji, to nisu samo razgovori o vašoj zajedničkoj prošlosti, već su to sasvim novi, normalni razgovori o sadašnjem ili budućem vremenu. S jedne strane bio sam vrlo fasciniran, ali osjetio sam i veliku tjeskobu i prijetnju. U razgovoru s njim sam shvatio da bi mnogi ljudi u Kini to željeli raditi i da već i u Japanu pogrebna poduzeća počinju to koristiti. Osim toga, šef kineske tvrtke mi je rekao: »To se sada može raditi samo preko telefonskog razgovora, no kako robotika svakim danom sve više napreduje, moguće je da za desetak godina vaša majka može zaista uskrsnuti i može vam doći u posjet, doslovno stajati pred vama.« Dodao je da će to za njega biti jako dobar biznis.

Spomenuli ste tjeskobu i prijetnju oko toga.

– Da, jer cijeli ljudski odnos prema smrti i gubitku dragih osoba će se promijeniti, a umjetna inteligencija će nas ustvari sprečavati u tome da procesuiramo bol. Ako se osoba koja je umrla vrati natrag i pojavi pred nama, to možda djelomično ili trenutačno može umanjiti našu tugu, ali to je zavaravanje samog sebe. Ja smatram da više pomaže da pronađemo način da prebrodimo tu kriznu situaciju i prihvatimo činjenicu da mrtvi više ne mogu fizički biti s nama. No, oni zauvijek ostaju u našem sjećanju i, kao u filmu, u vrtu se može imati stablo limuna ili masline, koje je zasađeno kada se dijete rodilo i to stablo dopušta roditeljima da se prisjećaju svog sina. I u tome se nalazi utjeha i prekrasna snaga ljudske imaginacije, što je također način procesuiranja njihove boli.

Zasadi li se u Japanu doista stablo kad se dijete rodi?

– Da, to se prakticira već duže vrijeme. Ako se živi u kući s vrtom, može se zasaditi stablo kad se dijete rodi, kako bi to stablo raslo zajedno s djetetom. Nisam nikad živio u kući s vrtom, pa nemam stablo istih godina. Danas, također, sve više ljudi sadi drvo kada netko umre, umjesto da se tijelo stavlja u grob, što je, ustvari, najviše pitanje logistike, jer nema dovoljno prostora za groblja.

Razlika između Japana i Zapada

Drveće, ustvari, ima velik prostor u ovom filmu.

– Pročitao sam mnogo knjiga o drveću i shvatio da je drveće povezano na specifičan način koji ljudi ne mogu razumjeti. Ona komuniciraju preko lišća i korijenja, a, također, ako osjete neku vrstu opasnosti, mogu emitirati neku vrstu mirisa koji se prenosi preko kukaca i tako šalju poruku jedni drugima, što je fascinantno. To je, ustvari, način na koji se šume održavaju zdravima, a sve to je tako daleko od načina na koji ljudi komuniciraju i podržavaju jedni druge. Stoga, ja zamišljam kada umjetna inteligencija počne međusobno komunicirati, bez da bude vođena od ljudi, možda će vrsta inteligencije koju oni posjeduju biti bliža onoj koju imaju šuma i drveće, bez obzira na to što izgledom nalikuju ljudskoj vrsti. Razgovarao sam s jednim znanstvenikom koji se bavi generativnom umjetnom inteligencijom koji je rekao istu stvar: Ljudi sve više gube sposobnost imaginacije zbog prekomjerne upotrebe tehnologije, pa će možda umjetna inteligencija postati bliža s drvećem nego s ljudima. Ne smatram to distopijskim ili utopijskim razmišljanjem, već samo prirodnim slijedom kada ljudi i umjetna inteligencija krenu svaki svojim putem.

Znači vi se ne bojite da će umjetna inteligencija jednog dana zavladati i biti okrutna prema ljudima?

– Razumijem prijetnju koju ljudi osjećaju od umjetne inteligencije, koja uključuje i mnoge unutar filmske industrije, ali ja ne mislim da je budućnost u kojoj umjetna inteligencija ima kontrolu nad ljudskom vrstom veoma realistična. Ako se umjetna inteligencija nastavi razvijati i počne uspostavljati međusoban kontakt, stvarajući svoju društvenu zajednicu, ja ne mogu vjerovati da bi oni uopće bili zainteresirani imati bilo što s nama, s našom kontradiktornom, dosadnom, iritantnom, nezrelom ljudskošću. Siguran sam da bi im bilo puno bolje da nemaju nikakve veze s nama.

Mislite li da se Japan, po tom pitanju, razlikuje od stavova na Zapadu?

– Duboko u sebi mislim da je to vjerojatno istina. Mislim da je između Japana i Zapada velika razlika i sve što me ljudi više pitaju o tome, to mi postaje sve jasnije. Možda je to sve povezano s načinom na koji mi gledamo na prirodu. Dok Zapad doživljava prirodu gotovo kao prijetnju koju treba savladati, osvojiti i civilizirati, mi gledamo na prirodu sa zahvalnošću, kao nešto što treba sačuvati i poštovati. Možda je to početak svih razlika.