Antun Motika, jedan od velikana hrvatske likovne umjetnosti, autor prozračnih i senzibilnih pejzaža, erotičnih aktova, interijera i mrtvih priroda naglašeno intimna ugođaja, bio je jedan vodećih predstavnika intimizma modernog hrvatskog slikarstva prve polovice 20. stoljeća, ali i jedan od vodećih eksperimentatora u hrvatskoj likovnoj umjetnosti.

Sklonost eksperimentiranju u najrazličitijim medijima pokazivao je od najranijih dana, ali je taj dio njegova rada uglavnom ostao skriven javnosti. Iako ga je struka uvažavala i visoko cijenila kao slikara, za eksperimentalne radove koje je umjetnik stvarao u izolaciji svog kabineta uglavnom nije bilo interesa. Tek u novije vrijeme oni se počinju smatrati jednakovrijednim njegovom slikarstvu, ako ne i inovativnijim u promišljanju vizualnog jezika.

Svjetlosni odrazi

Upravo tom, manje poznatom i neistraženom dijelu njegova opusa posvećena je izložba »Projekcije – Antun Motika i nasljeđe eksperimenta« koja je sinoć otvorena u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti, a priredile su je kustosice Branka Benčić i Sabina Salomon. Na izložbi je prikazan izbor Motikinih eksperimenata nastajalih u kontinuitetu od početka četrdesetih do sredine osamdesetih godina prošlog stoljeća, koji pokazuje preokupaciju umjetnika svjetlom i pokretom, a uključuje njegove luminokinetičke radove, transparencije te nekoliko fotokolaža, frotaža i crteža.

Motikini eksperimenti u Rijeci nikad do sada nisu izlagani, a za života autora bili su javno prikazani samo dva puta, ali nikad u vidu projekcija, mobilnih svjetlosnih instalacija kako su zamišljeni. Kako bi rasvijetlile ovaj dio Motikina opusa, ukazale na inovatorski i anticipatorski potencijal njegovih luminoeksperimenata, te liniju kontinuiteta eksperimentalnih praksi, kustosice Branka Benčić i Sabina Salamon izložbu su koncipirale kao skupnu, pa uz Motikine prikazuju i radove njegovih suvremenika, kao i recentne radove hrvatskih i međunarodnih umjetnika: Stana Brakhagea, Zlatka Hajdlera, Aleksandra Srneca, te Juliane Borinski, Ane Hušman i Ivana Marušića Klifa, Gorana Petrcola, Davora Sanvicentija i Silva Šarića.

Svjetlosni eksperimenti što ih je Motika stvarao od ranih četrdesetih do polovice osamdesetih mogu se podijeliti u dvije osnovne skupine: transparencije nastale velikim dijelom od 1942. do 1949. u učionicama tadašnje Obrtničke škole u Zagrebu, te kinetičke instalacije koje je bilježio i skicirao u obliku radnog dnevnika kao pripremu za veliku izložbu koje je za njegova života izostala.

Transparencije su radovi namijenjeni projiciranju, nastajali tako da je između dva komada stakla, celofana ili plastike stavljao listove biljaka, mrtve kukce, perje, brašno, smolu, pigmente, tekućinu, a zatim bi ih pritisnuo i pomoću različitih projektora kroz njih projicirao svjetlost na zid. Na taj način dobivao je svjetlosne odraze začuđujućih struktura, od neprepoznatljivih makrodetalja do apstraktnih kolorističkih formi.

Sličnom metodom stvarao je i »bazene«, transparentne posudice u koje bi ulijevao boju i različite tekućine, čije bi gibanje projiciranu sliku činilo pokretnom.

Tekuće slikarstvo

Rezultate svojih eksperimenata Motika je poput znanstvenika zapisivao u bilježnice i notese. Ostavio je nekoliko desetaka takvih bilježnica, uz brojne nacrte za svjetlosne projekcije, različite tehničke izume i kinetičke instalacije kojih je skicirao više od tisuću, ali ni jednu nije realiziro.

Prve instalacije prema njegovim nacrtima izveo je tek Filip Beusan za izložbu »Eksperimenti, od Futuropolisa do Muzike svjetla« održanu u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti 2012. godine, a dva nova rada u obliku velikih rotirajućih ploča s geometrijskim tijelima na koje se projiciraju obojena kolažirana stakalca napravio je i za riječku izložbu.

– Motika je bio nezasitni proizvođač različitih ideja, ali primarno ga je zanimala priroda koja se stalno mijenja pod efektima svjetla. Oslobođen zapreka kombinirao je tehnike slikanja, kolažiranja, paljenja, oslikavanja i projiciranja s ciljem postizanja čarolije boja i pokreta. Radio je i u murano staklu je ga je prosijavanje svjetla naprosto fasciniralo. Svoje svjetlosne eksperimente nazivao je tekućim slikarstvom kojim je htio izraziti doživljaj ukupne stvarnosti, jer je svijet oko sebe promatrao kao sliku u neprestanoj mijeni i pokretu – kaže kustosica Sabina Salomon.

Za Motiku važna tema tzv. čistog svjetla koja se u različitim medijima proteže kroz njegovo cijelo stvaralaštvo, vidljiva je i u izloženim frotažima, a prikazano je i nekoliko »muzičkih crteža« ugljenom što ih je stvorio promatrajući vijugavo njihanje cigaretnog dima dok je pušio i slušao radio. Posebno su zanimljivi fotokolaži mobilne strukture na kojima su slike slagane jedna iznad druge i nisu sa svih strana fiksirane na podlogu pa se mogu listati. Kolaži se listanjem animiraju, jer se svakim okrenutim listom i svakim pomicanjem slike dolazi do nove kompozicije.

Na otvorenju izložbe prikazan je film Stana Brakhagea »Mothlight« (1963.), napravljen bez kamere, u kojem je autor na filmsku vrpcu lijepio cvijeće i krila moljaca. Uz Motikine eksperimente može se vidjeti i film Aleksandra Srneca »Počeci 2« (1963), nastao na samom početku njegovih luminokinetičkih istraživanja, kao i rad »Kariokineza« (1965.) Zlatka Hajdlera – filmski zapis polaganog izgaranja filmske vrpce na žarulji projektora, te niz recentnih ostvarenja, svjetlosnih instalacija i ambijenata inspiriranih eksperimentima Antuna Motike.