Ožiljci 90-tih

Razgovarali smo s kustosicom Jankom Vukmir, u riječkom MMSU-u upravo postavlja važnu izložbu

Ervin Pavleković

Vlasta Delimar, »Nepravednosti«, 1992.

Vlasta Delimar, »Nepravednosti«, 1992.

Međunarodna izložba simboličnog naziva bit će izložena sve do 27. rujna ove godine u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci



Prvotno zamišljena kao dio pravca Doba moći u sklopu projekta Rijeke – Europske prijestolnice kulture 2020., izložba »90e: Ožiljci« u organizaciji Instituta za suvremenu umjetnost trebala je uz simpozij i popratni program biti otvorena još prošle godine. No to se nije dogodilo. Odonda je doživjela niz preinaka, a konačan datum službenog otvaranja je 27. srpnja ove godine.


Međunarodna izložba simboličnog naziva bit će izložena sve do 27. rujna ove godine u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a govori o umjetnosti posljednjeg desetljeća prošloga stoljeća koja detektira određeni političko-kulturni trenutak više geografskih lokacija, pritom opisujući sve promjene koje su zahvatile te lokacije, kao i posljedice koje su one ostavile na društvo.


O ovoj zanimljivoj izložbi koja govori o prošlim, ali nedovoljno tematiziranim i obrađenim vremenima, koja su ostavile ožiljke, za naš list govori kustosica izložbe Janka Vukmir iz Instituta za suvremenu umjetnost.




Prije svega, postoji li neka spojnica i simbolika devedesetih godina i riječi ožiljak; zašto se izložba zove baš tako?


– Trideset godina nakon najvećih političkih, društvenih, ekonomskih i informacijskih promjena našeg doba, još se uvijek nosimo s posljedicama tog perioda. Izložba se trebala odnositi na cjelokupan prostor nekadašnje istočne ili postsocijalističke Europe, ali stjecajem novonastale COVID-19 krize i okolnosti koje su iz te krize proizašle, morali smo reducirati njezin geografski, pa i umjetnički obujam.


Traumatski trag promjena


Tranzicija, za koju smo, kada je počela, zamišljali da će trajati i proći, imala je drugačiju dinamiku od ostalih događanja i od one dinamike koja je bila priželjkivana i moguća, te njezin životni ciklus još uvijek nije dovršen. Ona traje i danas i, što nije dobro, na različitim mjestima poprima nove devijantne oblike poput porasta nacionalizama, povratak u neke nezamislivo konzervativne sfere društvenog života i nevjerojatne promjene nekada davno izborenih vrijednosti, povratak u devolucijski proces koji je silno zabrinjavajuć. Vjerojatno najveću krizu stvorio je na cijelom nekadašnjem prostoru srednje i istočne Europe strahovit i često lopovski val privatizacijskih procesa.
Bilo bi prekompleksno da sada ulazimo u detalje promjena koje su zahvatile industriju, društvo, radništvo, proizvodnju, kulturu, i svaki zamislivi segment praktičnog i političkog života, ali promjene koje smo proživjeli ostavile su na naša društva traumatski trag koji je promijenio njegovu funkcionalnost, smanjio je komunikacijske sposobnosti te koji zahtijeva njihov dodatan napor da se održavaju iznad vode. Takva dugotrajna i besperspektivna borba je već sama po sebi traumatična, a naslage borbi tijekom trideset godina vidljive su na našim površinama. I, zato – »Ožiljci«.



Zanimljivo je pogledati kako samo nekadašnji izbjeglice danas govore o suvremenim izbjeglicama, a to navodi na pitanje kako je moguće da se upravo u onih koji su takvo što proživjeli ne očitava ni trunka empatije, razumijevanja, čak ni želja za prijenosom i razmjenom iskustava, ili pak pomoći? Dakle radovi na izložbi govore o onome što nas je trajno obilježilo.


Djeluje li ova izložba danas kao medijator, odnosno prijenosnik znanja, te bismo li ju mogli okarakterizirati kao svojevrstan društveno-kulturni dokument o povijesnoj traumi, dakle onaj koji cijelom kolektivu zadire u stare rane?


– Pa evo, upravo smo govorili o manjku empatije za novu generaciju izbjeglica. Gdje je nestalo sjećanje na vlastite izbjegličke i imigrantske situacije i kako je moguće da ne postoji već organizirani, usustavljeni prijenos znanja i iskustva, pomoć ljudima koji su u situaciji koja nam nije posve nepoznata. Ako baš hoćemo, čak i ta autistična društvena, da ne govorimo politički, situacija odraz je ožiljaka koje smo stekli.


Izbjegavamo 90-e


Izložbu radije vidim kao podsjetnik na 90-e, jer ne da smo skloni, nego smo organizirani, izdresirani ili natjerani da se 90-ima ne vraćamo, osim ako u njima ne tražimo izvor svojih prava i privilegija, i pečat svojeg petrificiranog domoljublja. Imate i vi pravo, ona je i društveno-kulturni dokument. Radovi na izložbi govore, sasvim filološki, o čemu se govorilo devedesetih i što je još važnije, što je od govora devedesetih ostalo usađeno u današnjicu. Mislim da su rane nakon trideset godina zarasle, no ožiljci nisu, a upravo to označava slojevitost poteškoća s kojima se kao živi i djelatni nosioci društva moramo nositi i boriti desetljećima. Mislim da je to breme teško za pojedinca, a kamoli za cijele društvene zajednice.


Jesmo li se kao zajednica i društvo dovoljno posvetili devedesetim godinama te smatrate li da, u ovome slučaju, izložba pokušava popuniti generacijski jaz ili pak prazninu, uvjetno rečeno, između starijih i novijih generacija, odnosno onih analognih i digitalnih, današnjih?


– Lijepo pitanje, hvala! Ne, naravno da se nismo devedesetima dovoljno posvetili. Dapače, mi to, kao društvo, uporno izbjegavamo. Ova izložba je i nastala potaknuta time što se i znanstveno, i historijski, i kulturno, i umjetnički, i društveno, i na sve moguće načine, izbjegavaju obraditi devedesete i izbjegava se vraćanje njima, što postojeće ožiljke čini još vidljivijima. Umjesto da ih se pretrese uzduž i poprijeko i da se sva javnost suoči sa svim njihovim aspektima, a 90-e su stvarno, kao i sva tranzicijska razdoblja, zahtjevne, kompleksne i pune konflikata na svim razinama, mi smo ih skloni samo pomesti pod tepih. Izložba upravo nastaje potaknuta činjenicom, zamislite, da nismo nikada napravili, barem što se tiče likovne umjetnosti, ozbiljnu analizu, retrospektivu ili ozbiljno tematizirali 90-e u hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Naravno, bilo je nekih napora, nekih pokušaja i nešto malo rezultata, ali to je ne samo daleko od dovoljnoga, to je sramotno malo.


Moram reći, 90-e nisu ni na širim geografskim područjima stvarno obrađene, ni istočno niti zapadno. Nije svugdje tako, ima iznimaka, no razumljivo je da države koje su 90-e proživjele u ratu i poraću kasne s tim procesom, ali nećemo se toga moći osloboditi sve dok barem ne uložimo taj napor. Neki smo dan održali međunarodnu konferenciju o 90-ima, također s podnaslovom »Ožiljci«, koja je izvorno bila zamišljena kao popratni program ove izložbe, no postala je samostalni projekt bez doticaja s Rijekom. Sudionici konferencije bili su stava da 90-e nisu još ušle u ozbiljne istraživačke itinerere, a financiranje da i ne spominjemo. Nije samo u Hrvatskoj tako, ali recimo da mi zbog rata i poraća dodatno imamo problem manjka izvora na temelju kojih bi se ta istraživanja sazdala, zato što nismo ništa objavljivali, a i od početka su se službeni i neovisni koncepti o kulturnoj produkciji razilazili. Dok je država tražila način da afirmira kulturni identitet putem primitivne i naivne umjetnosti, onaj stvarni, produktivni umjetnički identitet je godinama bio, blago rečeno, zanemarivan.


Yerbossyin Meldibekov, »Invazija«, 2000. – 2018.


«Recka« među ožiljcima


Nadam se da se generacijski jaz s negativnim konotacijama neće stvoriti, premda se bojim da neće biti tako, ali da, sigurno je da nismo bili u mogućnost prenijeti svoje znanje i svoja iskustva, a dokumenata smo stvorili relativno malo. Tamo gdje se taj jaz stvori, možda djelomično bude i dobrodošao. Moramo reći da je život u kulturi uvijek pun konfrontacija i neslaganja, ali da bismo, kao svako kulturno društvo morali malo izgraditi vlastite kapacitete da te konfrontacije učinimo produktivnima, dobrima za razvoj kulture i znanosti. Nažalost, mi često činimo suprotno. I da, promjena s analognog u digitalno društvo je velika tema, s kojom, kao i s mnogo toga drugoga, kaskamo i zaostajemo. Za početak, ono što nije na internetu, kao da se i nije nikada dogodilo, a s druge strane, malo je razumijevanja za digitalizaciju i objavljivanje materijala analognog doba. Mi konkretno u Institutu za suvremenu umjetnost čekali smo punih dvadeset godina na pozitivni odgovor za financiranje banalne digitalizacije nekih od dokumenata koje smo stvorili i prikupili u 90-ima. To je tragično propušteno, izgubljeno i nenadoknadivo vrijeme i odražava naš zaostatak. Samo još jedna »recka« među ožiljcima.


Po kojem ste ključu odabirali umjetnike za ovu izložbu?


– Ovaj je projekt, a izložba je trebala biti samo jedan njegov dio, moram reći, proživio toliko promjena svojih koncepcija i obujma, a termina da ne i spominjem, da u nekim trenucima više nisam znala kako ćemo je spasiti. U konačnici, spašen je samo njezin dio, ali originalna ideja je davno izgubljena. Umjesto historijske izložbe temeljene na dokumentima i činjenicama, imamo izložbu koja je asocijativna, što nije nužno loše, ali je daleko od onog što smo inicijalno htjeli i čemu su se nadali naši brojni suradnici. Najjednostavnije rečeno, htjela sam prikazati paralelizme, razlike, sličnosti i divergencije umjetničke produkcije i tema kojima su se umjetnici bavili. Popratni katalog izložbe koji je također nestao u vrtlozima COVID-19 krize, trebao je donijeti dvadeset tekstova dvadeset autora o dvadeset različitih kulturnih sredina. Trebali smo, ali se pokazalo da to nije moguće, biti proizvođač materijala relevantnog za širi kulturni krug, da ne govorim koliko bi to bilo važno nama ovdje. Konačna selekcija mješavina je priželjkivanog i mogućeg, ali ono što sam uspjela zadržati je varijetet tema, pojava, simptoma, različite diskurse, umjetničke i društvene, stoga se nadam da će ukupni narativ izložbe ipak biti dovoljno šarolik i zabavan za publiku koja to priželjkuje, no i dovoljno konzistentan i ozbiljan za kolege koji, naravno, u izložbama traže te vrijednosti. Kad već to spominjem, moram reći i da je tretman kulturnih proizvoda u suvremenom svijetu vrlo kontradiktoran, pa u njemu trenutačno dominira prebrojavanje događanja, publike i masovnost, uz izgubljene vrijednosti muzejskih i galerijskih institucija kao proizvođača znanja, istraživanja i dokumenata. Tako je zapravo posvuda, ne samo kod nas, ali ta ‘eventizacija’ i ‘entertejnmentizacija’ kulture ne doprinosi povećanju znanja.


Škart, »Tuge«, 1992.


Najviše je ožiljaka


O koliko je točno radova u izložbi riječ te koje su sve tehnike ili mediji zastupljeni putem kojih različiti autori progovaraju o tim, za nas, teškim vremenima?


– Na izložbi se predstavlja 40 radova i 30 umjetnika iz 17 država, ako brojim one u kojima sada žive. Mobilnost je silno intenzivirana tijekom ovih 30 godina, ponekad je teško ljude fiksno locirati uz jednu zemljopisnu ili geopolitičku lokaciju. Zastupljenost medija je možda manje šarolika nego očekujete, ali morate se podsjetiti da se radi o 90-ima, kada su umjetnička produkcija i produkcijski uvjeti bili sasvim drugačiji. Na izložbi ima videa, objekata, skulptura, fotografija, videoigra, dokumentacije, plakata, crteža, instalacija… šaroliko je toliko koliko nam nude devedesete. U svakom slučaju, najviše je ožiljaka.


Koja je tematika radova te razlikuju li se oni po načinu govora ili pak tonu na koji adresiraju određenu problematiku? S obzirom na to, možete li izdvojiti barem neke od autora?


– Teme su tipične za 90-e godine, o tome se jedino i radi. Govore o ikonama tranzicije, sili novih moći, korupciji i kriminalu, ratovima i strahovima, položaju i ulozi žena u društvu, novim brzorastućim nacionalizmima, prisilnim migracijama i novostvorenoj mobilnosti, privatizaciji javnog prostora i društvenog kapitala, novonastalim kulturnim sustavima i promjenama položaja umjetnika, siromaštvu, nestanku socijalne sigurnosti, informacijskoj i tehnološkoj revoluciji, i još koječemu što je obilježilo devedesete i ostavilo ožiljke na društvenom i osobnom tkivu pojedinca. Bilo da govore kritički, cinički ili humorno, bilo da koriste konvencionalne ili nove medije i bilo da nastupaju izravno ili neizravno, diskretno ili glasno, predstavljeni radovi pričaju o vremenu i kako smo ga kao društvo doživjeli i preživjeli, te o neizbrisivim tragovima koje je to vrijeme ostavilo. Izričito ne želim izdvajati nikoga od umjetnika. Mislim da su svi ravnopravno vrijedni, važni, i značajni. Izdvajanje ostavljam publici, sigurno će neki rad biti popularniji od drugih, vidjet ćemo i koji.


Današnje refleksije


Daje li nam izložba mogućnost sada sagledati prošla vremena iz nekog drugog kuta, tj. nudi li nam kao kolektivu, zajednici i društvu mogućnost reinterpretacije našega iskustva, našega shvaćanja ili pak našega viđenja tih prošlih vremena


– Nadam se da će izložba ponuditi uvid u nepoznate i zaboravljene aspekte nekada poznatoga. Teško mogu reći da ćemo prošla vremena sagledati iz nekog drugog kuta, jer mislim da prošla vremena uopće nismo temeljito sagledali, pa mi se ovo čini kao prilika da to konačno počnemo činiti. Da ne govorim o tome da, iako su neki radovi na izložbi već bili predstavljeni u Hrvatskoj, mi zapravo, kao ni publika, umjetnost o 90-ima ne poznajemo dovoljno. Moram reći, neki su radovi nastali i kasnije ili nedavno, ali reflektiraju ono što nas je obilježilo 90-ih, i što nas ne prestaje obilježavati, posebno generaciju koja je bila protagonist kulture tih godina. Tu sad možemo govoriti o kulturnim politikama nakon 90-ih i kako su se one odnosile prema suvremenoj likovnoj produkciji, ali to je pitanje stvarno za neku drugu zgodu.


Postoje li neke naznake aktualnosti i suvremenosti u izložbi »90e: Ožiljci«? Drugim riječima, koje su promjene, koje su se dogodile devedesetih godina, aktualne i danas?


Oleksandr Rojtburd, »Psihodelična invazija«, 1998.


– Izložba je fokusirana na promjene koje i danas obilježavaju društvo, i time suvremenije ne mogu biti. I danas se borimo s položajem žena, postindustrijskim poteškoćama, migracijama, nasiljem, devolucijskim devijacijama i porastom konzervativizma… Stvari se mijenjaju, i da ne bude baš sve tako otužno, neke se stvari mijenjaju na bolje, ali to je daleko od dovoljnoga. Kako jedan kolega s Kosova kaže: »Ovdje je užasno, ali nikada nije bilo bolje«.


Vi u Rijeci najbolje znate


Govori li neki od radova o položaju žena u devedesetim godinama? Je li se društvena pozicija i uloga žena od devedesetih godina naovamo promijenila te koliko?


– Da, nekoliko se radova referira izravno ili unutar nekog određenog konteksta na položaj i percepciju žena, ženski rad, privatno i javno žena. Kako se stvarno promijenila društvena pozicija žena od 90-ih naovamo možda vi u Rijeci najbolje znate, baš su ovdje popularni špaliri pred bolnicama koji ženama žele oduzeti nekada davno stečena civilizacijska prava. Ali pritom zaboravljaju da stajanjem pred bolnicama ne pomažu sazdati zdravije društvo.