Gradska galerija Turnac

Izložba crteža Dominika Vukovića donosi pogled u svjesne i nesvjesne dijelove vlastitog i davnog jastva

Ante Peričić

Foto Ante Peričić

Foto Ante Peričić

Sam je Vuković, na otvorenju izložbe u Novom Vinodolskom, posvjedočio kako je riječ o dvjema serijama crteža koje su nenamjerno povezane. Vukovićevi motivi najčešće su vezani za dječji svijet



NOVI VINODOLSKI – Trideseta izložbena sezona Gradske galerije Turnac nastavlja se crtežima Dominika Vukovića, zagrebačkog ilustratora, grafičara i slikara te vanjskog suradnika na grafičkom odsjeku ALU-a u Zagrebu.


Izložbu je, pored autora, otvorio akademski slikar, idejni začetnik Galerije i njezin voditelj Ivan Balažević te povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i voditelj zagrebačke Galerije Forum Feđa Gavrilović koji kazuje da su Vukovićevi motivi najčešće bili vezani uz dječji svijet, koji se lako može usporediti s umjetničkim stvaralaštvom.


Autobiografski crteži


»I u jednom i u drugom slučaju svjedočimo sličnom preozbiljnom shvaćanju sebe, uz potpuno gubljenje u tom konstruiranom identitetu i u posvemašnjoj identifikaciji s njime. Drugim riječima – i jedno i drugo je, na neki način, igra, ali igre dosade. Sklon sam, gledajući sada jedan opus tako snažno oslonjen na sentimentalnu autobiografiju kao što je Dominikov, dovesti u pitanje ljudsku potrebu za preslagivanjem drangulija na policama svoje osobnosti. Dominik Vuković voli da ga se zove ilustratorom. U svjetlu ovih razmišljanja, mogao bih reći kako su, doista, svi njegovi – a ne samo njegovi, taj je trend vrlo prisutan u suvremenoj likovnosti i književnosti, crteži pokušaj vizualizacije nekog konstrukta, u ovom slučaju autorova ega. Svi mi pretačemo jednu iluziju u drugu. Dominik svoje fascinacije i preokupacije u crteže, dakle u neki nastavak svoga ega, a ja njegov ego u literarna tumačenja koja su, pak, nastavak mojega. Vezani uz svoju ličnost i on i ja grčevito se držimo za te izmišljotine, drhteći od straha pred onim što bismo mogli pronaći iza njih. A to je, rekli bi budisti – praznina«, tvrdi Gavrilović.




Iako će Gavrilović, a vidjet ćemo i sam autor, potvrditi da je riječ o autobiografskim crtežima, promatrajući iste dade se zaključiti kako je autobiografsko, u ovom slučaju, i kolektivno. Zagledati se u Vukovićeve crteže znači refleksija, znači pogled u svjesne i nesvjesne dijelove vlastitog i davnog jastva, znači reminiscencija, toplina i put.


Crtice iz djetinjstva


Sam je Vuković, na otvorenju izložbe u Novom Vinodolskom, posvjedočio kako je riječ o dvjema serijama crteža koje su nenamjerno povezane. »Prva serija crvenih crteža predstavlja crtice iz djetinjstva i memorije. Dobar dio njih autobiografski je i priča priču o mome djetinjstvu, ali, još više, o djetinjstvu općenito. Cijela se ta serija, a crteža ima stotinjak, naziva ‘Hahari i žabe’. Hahar je naziv koji portretira dijete općenito, a žabe su tu zato što sam odrastao na Jarunu na kojem je bilo puno žaba. Na temelju tih crteža nastao je roman Josipa Čekolje ‘Hahari na dnu mulja’. Na grafitnim sam crtežima, s druge strane, krenuo raditi ususret svom tridesetom rođendanu. Imao sam tu glupu ideju napraviti izložbu od trideset crteža. To je dosta djetinjasto, jer sam htio ispričati priču o samome sebi i, kada sam to krenuo raditi, ta je ideja nestala te sam jednostavno započeo tehnički raditi stvari grafitom, nastojeći što više filigranski ispričati nekakve crtice iz djetinjstva koje su me zanimale«, kazao je autor koji je u rodnom Zagrebu završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna. Godine 2009. upisao je Akademiju likovnih umjetnosti na kojoj se opredijelio za smjer grafike.


Na trećoj godini studija Vuković dolazi u klasu Svjetlana Junakovića gdje se upoznaje s primijenjenom grafikom i ilustracijom. Izlaže na brojnim grupnim i samostalnim izložbama, a za autorsku je slikovnicu »Svjetlana i sni o letu« dobio Nagradu »Grigor Vitez« za ilustraciju.


I sam je Balažević, na otvorenju, potvrdio kako je Vuković izvanredan crtač, a izložbu možete pogledati sve do osmog kolovoza.