Uoči četrnaeste, ujedno i posljednje predstave u pariškoj Nacionalnoj operi Bastille u ulozi Collinea u Puccinijevoj »La Boheme«, moj sugovornik i ja sjedimo ispod same zgrade opere u tipičnoj pariškoj brasserie i razgovaramo o glazbi. Rodom iz Splita, sa stalnom adresom u Berlinu, bas Ante Jerkunica postepeno i s velikim uspjesima gradi svoju karijeru u cijelom svijetu. 

  Poslije dugog školovanja sve se dogodilo gotovo preko noći nakon što je – prema njegovim riječima – osvojio prvu nagradu na natjecanju za mlade pjevače u Zagrebu, u organizaciji Dunje Vejzović, sada već daleke 2005. godine. Njegova tadašnja agentica s kojom još uvijek surađuje organizirala mu je audicije po Njemačkoj, da bi naposlijetku odabrao Berlin. Prihvativši njemački glavni grad kao svoj dom, Ante Jerkunica ne osjeća veliku nostalgiju za domovinom. Paradigma romantičnog umjetnika koji čezne za svojom domovinom danas više ne vrijedi i Jerkunica odgovorno prihvaća svijet kao svoju pozornicu i duhovno-umjetnički prostor kao svoj dom, gdje god se on nalazio. 

 Čitam na Vašoj internet stranici da Vaši angažmani trenutno opisuju trokut Berlin – Pariz – Barcelona. Hoćemo li Vas uskoro pratiti iz Covent Gardena, Scale ili neke daljnje destinacije?

  – Imam ponude od čikaške i vašingtonske opere, no za sada se ti angažmani preklapaju s Berlinom tako da će Amerika morati pričekati. Očekujem od agentice da mi organizira audiciju za Covent Garden gdje bih jako volio pjevati. Na Salzburškom festivalu sam već pjevao, dok mi je želja da u budućnosti na red dođe i Bayreuth. 

 A Italija, Austrija?

  – Italija je zbog svojih opernih pozornica vrlo primamljiva, no agenture je u zadnje vrijeme izbjegavaju zbog vrlo nesređenih okolnosti financijske prirode. U Beču sam pjevao u Konzerthausu, i bilo je ponuda za Teater an den Wien, ali opet zbog prije ugovorenih termina nije se moglo ništa organizirati. To je uobičajena križaljka datuma i ugovora koja je neizbježna u svijetu opere. 

 Sajam taštine

 Je li stoga izbor Wagnera s jedne strane i Verdija s druge strane bio estetski u smislu oblikovanja glasa prema takvom repertoaru, ili je glas sam vodio k njima?

  – Ovo drugo. Čovjek mora osluškivati svoj glas. Ako se pribjegne onom prvom, to ne mora nužno uvijek dobro završiti. Moram reći da je moja karijera počela u Hrvatskoj gdje je poznavanje Wagnera zanemarivo u odnosu na belcanto, i moji su počeci u Splitu bili uvjetovani time. Vlastita spoznaja Wagnera zapravo je započela u Njemačkoj. Velike operne kuće, naravno, pokrivaju cijeli operni repertoar, no u Njemačkoj s naglaskom na Wagnera i moram priznati da me otkriće te glazbe te nakon toga i rad na njoj, ispunjava kao glazbenika. 

 Nastupate u glavnim nacionalnim kućama koje angažiraju najveća imena na opernoj sceni današnjice. Ako izostavimo pjevače, ostaju dvije najvažnije karike: dirigent i redatelj. Kako Vama iz pozicije pjevača uspijeva kvalitetno djelovati između – danas često – dva velika ega, odnosno dva velika osobna interesa?

  – To sve ovisi o tome tko je režiser, a tko dirigent. Ako nađu zajednički jezik ili zajednički interes, što se često događa, onda je to veliko zadovoljstvo za nas u ansamblu. Nažalost, uvijek se izvlače na vidjelo ekscesi, dok se dobri momenti podrazumijevaju.

  Najbolje je kad se ega postave malo po strani i sagleda veća slika. Realiziranje jedne opere je isključivo timski rad, i to samo tako može funkcionirati. Dakle moramo odoljeti »sajmu taštine« koliko god je to moguće! 

 Bojim se da se »sajam taštine« u kombinaciji s dominantnim redateljem održavao pred nekoliko godina upravo ovdje, u operi Bastille, u produkciji »Tristana i Izolde«. Dirigent je bio Semion Biškov, a režiser Peter Sellars. Taj je svojom režijom gotovo kastrirao pjevače i orkestar, a pored toga nametnuo je vlastiti metatekstualni prolog samom Wagnerovom libretu. Gledatelj se zapravo morao educirati prije nego li je došao poslušati operu. Kako se snaći u takvoj situaciji iz pozicije protagonista i slušatelja? Je li to pomalo pretenciozno?

  – Bilo bi jako loše kad bi sve predstave bile svedene na razinu da svatko može u svakom trenutku ući u teatar i dobro se zabaviti. Takvo što pogotovo je opasno u današnje vrijeme kada je sve vrlo komercijalizirano, time pitko i površno. Takva kultura sve više uzime maha – kultura neangažiranja. 

  »Tristana i Izoldu« ne može baš svatko gledati. Teatar je tu da potiče ljude na preispitaivanje i osoba koja u ovom slučaju ide pogledati takvu operu mora prije toga sjesti i nešto pročitati. Pjevao sam ulogu kralja Marke u novoj produkciji u Berlinu i pročitao sam gotovo sve o toj temi. Morao sam se pripremiti vrlo temeljito. Nekako se time očekuje da se i gledatelj pripremi za takvo djelo. 

 Pjevač mora birati

Mislim da je dobro da netko tko dođe na predstavu, otiđe s nje makar s mišlju da je izvedba bila pretenciozna. To će ga potaknuti da kod kuće otvori neku knjigu vezanu uz to, da komentira, da propituje sebe ili svoju okolinu. Takva predstava je time zapravo uspjela – to je, dakle, bila dobra predstava! Uspjeh nije kad svi frenetično plješću, nakon toga u restoranu razgovaraju o tome 15 minuta i na kraju zaborave. To je u principu loša predstava. Ako jednu osobu od gotovo tri tisuće koliko ih stane u gledalište Bastille, potakne na dublje razmišljanje, tada je to uspjeh. 

 To što kažete vrlo je ohrabrujuće!

  – Svaki pjevač, bez obzira na njegovu kvalitetu ili poziciju na kojoj se nalazi može i mora birati. Mnogi pjevači, pa i neki moji kolege, prihvaćali su razne uloge koje su u konačnici bile kobne za njihov glas. Najčešće se prihvaćaju one za koje se, potaknuto taštinom, misli da se moraju naći u vlastitom repertoaru ili je pak novčana kompenzacija u određenom trenutku jako primamljiva. 

  Pjevač mora sebi biti najbitniji da bi mogao ići dalje, odnosno da bi mogao na kraju to što posjeduje podijeliti s nekim drugim. Ako se tako ne postupa, pjevač se iskorištava za nečiju svrhu, i to nažalost brzo završi. 

  Za sebe mogu reći da uistinu biram. Dobio sam neke vrlo primamljive ponude koje sam odbio vrlo hladne glave, zamolivši ponuđača da pričeka. To se može pripisati nekoj mojoj komociji, no želim se u vlastitoj karijeri osjećati ugodno. Nije mi bitno što drugi misle ili očekuju od mene. Treba slušati druge i preispitivati se, no to ne smije preuzeti kontrolu. Jednom kad završi predstava, kad se skida kostim i obriše šminka, čovjek odlazi kući sam s onime što je napravio, nitko od tih drugih više nije tu. 

 Da li sami spremate uloge?

  – Uglavnom da. Kada učim novu ulogu sjedam za klavir i prolazim partituru sam, do trenutka kada počinje rad s korepetitorom. Kada dođem do nekih određenih mjesta koja predstavljaju tehnički problem tada se obraćam mom profesoru. Uvijek je dobro da vas netko posluša – pjevač sam ne može sve čuti i profesor je tu da mi pomogne napraviti »zadnji finiš«. 

  Kad se radi o nekoj ulozi u Wagnerovoj operi, od prvog susreta s partiturom pa do prvih proba, sve prati jedan poprilično dugotrajan proces koji ponekad može trajati i godinama. Dirigent i probe s ansamblom dolaze na kraju i tada preferiram ostvariti novu ulogu u potpuno novoj produkciji. Nažalost, »Tannhäuser« kojeg ću uskoro pjevati iz stare je produkcije, no veselim se što ću nakon toga u Antwerpenu pjevati ulogu Landgrafa u novoj. 

 Nepravedne podjele

Koje je Vaše mišljenje o suvremenoj glazbi? Biste li rado sudjelovali u nekoj praizvedbi suvremenog djela?

  – Vrlo rado. Glazba je glazba. Ne pravim razliku između tradicionalnog repertoara ili onog suvremenog. U konačnici – Bach, Mozart ili Wagner su u svoje vrijeme bili suvremeni skladatelji. Svaka je glazba, odnosno umjetnost, produkt svoga vremena. Imamo obvezu stoga i mi biti suvremeni, dati šansu novim skladateljima. 

 Dakle, ne gledate na glazbu kroz jedan određeni estetski okvir! Bitno je da je zvuk kvalitetno organiziran.

  – Naravno! Bez obzira na glazbeni rod, postoje pop pjevači koji su izvrsni interpreti vlastitog žanra. Glazba je u principu samo dobra ili loša. Nažalost, u samoj klasičnoj glazbi postoje nepravedne podjele gdje se, na primjer, interprete barokne glazbe smatra manje vrijednima. To je samo proizvod uskosti gledanja na tu umjetnost. Nadalje, postoji taj vječni jaz između vagnerijanaca i verdijanaca gdje se kroz predrasude smatra da isti pjevač ne može pjevati jedno i drugo. 

 Smatrate da se upravo na tim predrasudama stvara jedna društvena manira koju u konačnici glazbena industrija vješto iskorištava?

  – To je donekle točno. No, postoje pjevači koji su se posvetili samo jednoj vrsti glazbe. Ne postoje manje vrijedne opere ili manje vrijedni glazbenici. Važno je to ustvrditi! 

 Jeste li u Vašem dosadašnjem reperotaru našli lik iz određene opere koji Vam potpuno odgovara glasovno, psihološki ili na još neki Vama intiman način?

  – Što se tiče Wagnera, to je Kralj Marke iz »Tristana i Izolde«. Jako volim pjevati cijelu tu ulogu, pogotovo njegov poznati monolog. Izgovaranje samoga teksta veliki je užitak, i za samog izvođenja pjevač ima jednistvenu priliku promišljati o samome sebi. Wagner to vrlo obilato omogućuje što stvara jedan poseban dramatski osjećaj i moment na sceni. 

 Ne smatrate li da upravo zbog takve kompleksnosti redatelj treba omogućiti slušatelju da uopće uspije primiti tu količinu sadržaja, držeći se više komplementarnog režijskog principa, konkretno suprotno onom Sellarsovom?

  – Mislim da je zapravo dirigent taj koji svojim vladanjem muzičkog materijala mora donijeti Wagnera publici. Samo to on zapravo može i smije. »Tristan i Izolda« u suštini ne trebaju kompleksnu scenografiju već samo (!) dobre pjevače i dobrog dirigenta. U tom slučaju gledatelj se mora potruditi da operu dođe slušati, a ne gledati. To je teži put! Treba više znanja o tom umjetničkom djelu i slaže se s onim što sam prije rekao o većoj odgovornosti same publike. Ponavljam, to je teži put, ali zauzvrat daje puno više! 

 Živa izvedba i tonski zapis

Smatrate li stoga da diskografija kao medij može premostiti put do glazbenog doživljaja?

  – Živimo u vremenu u kojem ne možemo zamisliti da takvo nešto ne postoji i nemamo pravo dovoditi to u pitanje. Nije problem u zapisu i savršenstvu takvog proizvoda, već u tome da slušatelj mora znati što i zašto sluša. Često imam priliku pjevati pored kolega koji su danas velike operne zvijezde i postoji jasna razlika između žive izvedbe i tonskog zapisa njih samih. Potom, u operu dolaze ljudi koji kod kuće imaju cijeli zid prepun savršenih snimaka i onda očekuju da će čuti »istu kvalitetu« slušajući izvedbu uživo. Time, pored toga što se često razočaraju, propuštaju čar neposredne izvedbe koja se sastoji od beskonačno puno više varijabli čineći ju time jedinstvenom i neponovljivom. 

 Radite li na vlastitoj diskografiji? Zanima li Vas snimanje CD-a s poznatim basovskim arijama?

  – Postoje zapisi nekih manjih uloga koje sam pjevao i većina od njih su uživo snimljeni. 

  Koliko kod je ovaj posao specifičan, i često mistificiran frazama poput »daske koje život znače« i »moj život je glazba«, ustrajem pri činjenici da je to ipak samo jedan posao i sve to sutra može nestati, jer to je život. 

 Lied je najčišći oblik umjetnosti pjevanja

Unatoč tome što govorite uspješni ste u svome poslu. Stvari koje Vas mogu uzeti kriju se na svim stranama, no Vi im odolijevate i istovremeno uspijevate.

  – Za sad odolijevam i nadam se da će mi to uspjeti! Imao sam sreću da sam si uredio život onako kako meni odgovara i što radim posao koji me ispunjava. Mora postojati život i izvan ovoga posla, ako to nije tako, onda fundamentalno nešto nije uredu. 

 Kako se osjećate u repertoaru lieda, odnosno solo popjevke?

  – Ima lijepih solo pjesama iz ruskog repertoara, dok su u njemačkom poznate popjevke Huga Wolfa ili Richarda Straussa. 

 To bi bio jedan lijepi CD!

  – Slažem se, puno bolje nego CD s arijama! Imao sam u planu program za koncert ruskih skladatelja. U prvom dijelu »Pjesme i plesove smrti« Musorgskog, a u drugom dijelu »Romance« Rahmanjinova i Glinkine popjevke. Za to treba jako puno vremena, vjerojatno više od pripreme jedne operne uloge. Vjerojatno zato još uvijek nisam uspio napraviti takvo što. Kod lieda nema pomagala poput kostima, scene, režije i na kraju dirigenta. Pjevač i korepetitor su sami, iznad njih je skladatelj, ispred je publika. Lied je najčišći oblik umjetnosti pjevanja i zato večer takve glazbe treba biti osmišljena do kraja! 

 Imate li nekog korepetitora koji bi bio adekvatni suradnik u takvom glazbenom projektu?

  – Moram reći da nemam i da ga tražim. Korepetitori s kojima obično radim veliki su profesionalci u sviranju opernog repertoara, spretni su i nadasve korisni. Ovdje se traži jedan »spori i nepraktični« muzičar koji će provocirati, propitivati i biti iznad ideje da se dođe zajedno od početka do kraja. 

 Od svih opernih ili simfonijskih orkestara, koji biste izdvojili kao Vama najdraži?

  – Prije nekoliko godina u Amsterdamu sam pjevao Parsifala gdje sam imao čast muzicirati s Kraljevskim Concertgebouw orkestrom. To je orkestar koji je vrijedan svakog poštovanja. Svakako bih još izdvojio orkestar pariške Nacionalne opere i Bečku filharmoniju s kojom sam nastupio u sklopu Salzburškog festivala. 

 Da li se pustite ikad na sceni ili se zadovoljite ulogom posrednika između skladatelja i publike?

  – Trebalo bi razlučiti što to znači – pustiti se. Kad malo bolje promislim, zapravo ne. Uvijek želim imati kontrolu i pustiti se točno onoliko koliko sam pripremljen za određenu ulogu. Puštam ono što mi tekst na određenom mjestu dozvoljava. Pogotovo kod Wagnera – uloge i pripadajući im tekst vuku pjevača prema rubu. Ne kažem da treba pjevati akademski, već treba držati jedan optimum. 

  Zavisi i kakav je dan. Nekad se daš premalo, nekad previše. To je opet, ono što smo prije rekli – čar žive izvedbe.