Gruzijski film »Blackbird, Blackbird, Blackberry« (»Kos, kos, kupine«) prikazan je na 76. Filmskom festivalu u Cannesu u programu Quinzaine des cinéastes.

Radnja filma odvija se u jednom selu negdje u Gruziji. Glavna junakinja filma je Etero, krupna, sredovječna žena, neudana je i nema djece, živi sama u roditeljskoj kući, vodi mali dućan s higijenskim potrepštinama i voli jesti kupine i kolače, koji su u Gruziji ogromni. Dok je tako jedno jutro brala kupine, na grm je niotkuda sletio kos. Iznenađena, ona se zanese i počne kliziti u provaliju, no srećom se izvuče na sigurno i još uvijek potresena događajem vraća se u selo i otvara svoj dućan. Dolazi njezin dostavljač robe i njih dvoje se poseksaju. Time, kako ona samo kaže, završava 48 godina njezinog djevičanstva. Tako započinje ovaj s jedne strane zabavan i sladak, no s druge vrlo moćan i inspirativan film, a intrigantna i upečatljiva Etero, u interpretaciji Eke Chavleishvili, naprosto je neodoljiva.

»Blackbird, Blackbird, Blackberry« je treći dugometražni film gruzijske redateljice Elene Naveriani. Ona živi i radi na relaciji Gruzija-Švicarska i kako sama kaže već je napola Švicarkinja, kao i njezin film koji je švicarsko-gruzijska koprodukcija. Elenu Naveriani imali smo priliku sresti u Cannesu gdje smo s njom razgovarali o nastanku ovog fantastičnog filma.

Prema romanu

Kako ste došli do materijala za ovaj film?

– Film je rađen po istoimenom romanu feminističke autorice Tamte Melashvili (njezin prvi roman »Brojalica« preveden je i na hrvatski). Kupila sam tu knjigu čim je objavljena (2021.) i pročitala sam je u avionu dok sam se iz Gruzije vraćala u Švicarsku. Pročitavši prvu stranicu osjetila sam da je knjiga posebna i vrlo važna, i naprosto me tražila da je prevedem u filmsku formu. Taj roman je zaista fantastičan i inspirativan, a mene je osobito privukao način na koji se glavna junakinja Etero suprotstavlja patrijarhalnom sistemu i svemu onome što joj je usađeno kao mjerilo ponašanja i mišljenja te način na koji ona nalazi izlaz iz svega toga uz kontradikcije u njoj samoj. Na neki način ona slijedi pravila, ali zna da to nije ono što je zadovoljava i ne želi nastaviti živjeti na taj način te čini veliku prekretnicu, i time ona jednostavno procvjeta.

Jeste li bili vjerni romanu pri pisanju scenarija?

– Knjiga je napisana kao monolog i Etero reflektira o svom životu, okruženju i društvu općenito. Roman je vrlo interesantan i kompleksan i govori o mnogo toga, što je veoma važno, pa sam zaista trebala odabrati jednu liniju koju ću slijediti, koja je za mene imala specijalnu važnost, i naći način kako da to sve ispričam u sadašnjem vremenu, da gradim njezin lik tijekom cijelog filma i da pokažem kako ona prolazi kroz te promjene na minimalistički i suptilan način, kako postaje sve moćnija i slobodnija.

Metaforika kosa

No naslov romana ste zadržali, on je isti kao i naslov filma.

– Da, naslov romana sam zadržala, jer mislim da je vrlo zanimljiv, a ponavljanje riječi kos mi je na neki način vrlo senzualan. Kos se samo na trenutak pojavi u njezinoj blizini, no ustvari je važan dio nje same. Ptica kos ima specifično značenje i on, svojim kratkotrajnim pojavljivanjem, doslovno izokrene Eteroin život naglavačke. Kos ima također i metaforičko značenje. To je jedina ptica koja se ne može pripitomiti, ne može se držati u kavezu i nju se ne može obuzdati. Jednom riječju, to je slobodna ptica, a Etero se ponaša upravo isto kao i kos.

Vaš film zaista potiče na pozitivan pogled na život, koliko god njezin život na prvi pogled izgleda depresivan i prazan.

– Da, slažem se, no također mislim da je film vrlo inspirativan. Etero ni u jednom trenutku nije i ne želi biti žrtva. Ona ima potencijale kao i svi mi koji smo u načelu potlačeni i izmanipulirani društvenim normama, a za razliku od mnogih ona jednostavno ima volju raskrstiti s nečim što joj je nametnuto i da živi kako njoj paše. Ona živi na selu, koje je samo po sebi mala društvena zajednica i ona je jedina koja ne živi »normalnim« životom. U principu, sve njezine prijateljice joj na neki način zavide. Ona s njima ima vrlo bizaran odnos, ali sve te žene znaju da je Etero vrlo samovoljna i jaka osoba. One ustvari žele biti kao ona, jer vide da je ona slobodna, da radi ono što ona sama odluči, ali one nemaju njezinu moć izbora.

I zbog toga su prema njoj često grube, čak je i pokušavaju uvrijediti i povrijediti.

– Da, to je upravo ono što sam i pokušala pokazati. Njihovo prijateljstvo nije primjer pozitivne ženske solidarnosti, ali na kraju krajeva one su ipak svjesne da imaju samo jedna drugu. Razlika između Etero i drugih žena je u tome što ona niti ne želi niti ne igra istu ulogu kao i sve one i nije joj problem otvoreno izreći brutalnu istinu. Ostale su žene zarobljene u patrijarhalnom sistemu razmišljanja i njihova samoobrana je njihov način života koji se smatra normalnim. No očito je da one nisu sretne i frustracije iz vlastitog života razlog su da napadaju Etero. One, na neki način, također žele promijeniti stvari, ali u stvarnosti je potrebno mnogo vremena da se odbaci mišljenje i ponašanje koje vam je usađivano od rođenja.

Rad s glumicom

Ona živi sama, no ona nije usamljena. Ona se ne želi odreći svoje slobode ni radi muškarca do kojeg joj je stalo.

– Da, to je istina, to je njezin izbor i ona vrlo čvrsto stoji iza svoje odluke. I, ustvari, ne radi se o tome da ona ne želi živjeti s nekim, jer i nije joj baš lako reći ne, već se, u osnovi, više radi o tome da ona ne želi ući u neki odnos za koji zna da bi joj stvarao probleme i da je to nešto čemu se stalno suprotstavljala. Vjerujem da ona ima sposobnosti i moć s kojima se mnogi ljudi mogu identificirati, jer ona djeluje upravo onako kako bi i trebalo. Ono što želim reći je da bi ljudi, u osnovi, trebali biti iskreni sami prema sebi i u skladu s time donositi svoje životne odluke. A ona upravo to radi, iako je i njoj to ponekad teško učiniti. U svakom slučaju, ona ne želi inzistirati na tome da bude s nekim u vezi na isti način kao što su to i njezine prijateljice, jer ona vidi i zna što se oko nje događa.

Je li vam bilo teško naći glumicu za ovu ulogu, koja je zaista savršen izbor?

– S Ekom Chavleishvili već sam surađivala na svojem prijašnjem filmu »Wet Sand« (»Mokri pijesak«, 2021.), tako da ne samo da sam je poznavala već mi je ona bila prvi izbor još dok sam čitala knjigu. Ta je uloga bila naprosto stvorena za nju. Ona posjeduje osebujnu energiju i karizmu koje nalazimo kod Etero. Osim toga, ona je vrlo obzirna i velikodušna glumica. Ona vas čuje što joj govorite, a to je vrlo važno jer time s razumijevanjem stvara lik upravo onako kako ste ga sami zamislili.

Odlazak iz Gruzije

Kako ste uspjeli privoljeti dvoje glavnih glumaca na potpunu nagost u nekoliko scena filma?

– Prije svega sam morala izgraditi međusobno povjerenje i razumijevanje razgovarajući s njima o tome zašto su te scene važne za mene. Eka nije nikad rekla: »Ne, ja to ne želim napraviti«, ali bilo je momenata kada sam morala zdušno objašnjavati zašto tu scenu moram imati u filmu, a ne samo reći: »Sada se skini«. To što su oni glumci, ne znači da moraju slijepo slušati moje naredbe. Oni moraju pristati da to naprave, što znači da moraju vjerovati u ono što rade i oni su oboje točno znali zašto to rade. Eka je vrlo jasno razumjela svoju ulogu i ono što predstavlja njezino golo tijelo. U filmu se ne radi samo o tome da dvoje ljudi vode ljubav, već nam njihova tijela daju veću sliku o njihovom životu koji je prošao, jer ljudi stare. No bez obzira na godine, oni imaju pravo dijeliti intimnosti na isti način kao i mladi ljudi. Tjelesna privlačnost i seksualna želja ne prestaju s godinama, a Etero se putem seksa doslovno oslobađa svih svojih strahova.

Beskrajno sam umorna od prezentacije savršenih ženskih tijela koja u stvarnosti gotovo da i ne postoje. Deprimirajuće je gledati nešto što nam nimalo ne nalikuje i pokušavati na sve moguće načine tako izgledati. No ja uvijek pokušavam kršiti pravila i stoga je moja potpuno svjesna odluka bila da Etero prikažem potpuno golu. Ona je i u knjizi opisana s takvim tjelesnim kvalitetama, baš onako kako izgleda u filmu. Mislim da je to bilo vrlo važno i da je Etero glas za tijelo koje se ne vidi tako često na filmu.

Je li vam to što ne živite u Gruziji pružilo više slobode da napravite ovaj film?

– Mislim da mi to daje više stvaralačke slobode, iako bih ja sve pokušala da isti takav film napravim i da sam ostala u Gruziji. Za svaki film je naravno važna financijska potpora, a ovaj je film rađen u švicarsko-gruzijskoj produkciji što mi je svakako olakšalo situaciju. Da se radilo samo o gruzijskoj novčanoj potpori bila bih primorana na gomilu kompromisa. To je i bio razlog da sam otišla iz Gruzije, što mi je također pomoglo da pronađem istinsku sebe i da živim po vlastitom nahođenju bez nametnutih društvenih normi. Maknuvši se iz Gruzije i distancirajući se od mjesta gdje sam se rodila i odrasla počela sam gledati na svijet drugim očima i naravno proširila sam svoju percepciju.