Dokumentarni film “Braća po oružju” redatelja Gorana Maršaleka i scenaristice Tanje Belobrajdić, koji progovara o hrvatskim braniteljima srpske nacionalnosti, bit će prikazan 8. listopada u 19 sati u osječkom kinu Urania.

U središtu filma su ljudi, njihove odluke i cijena koju su zbog njih platili.

Rat protiv sumnje

Postoje trenutci u kojima čovjeka ne određuje ono što piše u dokumentima, ime koje nosi ili obitelj iz koje potječe. Odredi ga odluka – ponekad donesena u trenutku, a nošena cijeli život.

Rat je pun takvih odluka. Velike povijesne priče često ostaju zapisane kroz postrojbe, bojišta, datume i brojke, a iza nekih drugih priča ostaju ljudi čije se sudbine teže uklapaju u jednostavne podjele.

Ljudi koji su u vrijeme kada je bilo najlakše pitati “tko je tko” odgovor dali onime što su učinili. Upravo o njima govori dokumentarni film “Braća po oružju”, čiji je podnaslov “Ni krv, ni nacija, nego domovina”, koji će osječka publika imati priliku pogledati u četvrtak, 8. listopada, u 19 sati u kinu Urania.

Ulaz na projekciju je slobodan. Film je režirao redatelj Goran Maršalek iz Čepina, a prema scenariju novinarke i književnice Tanje Belobrajdić iz Vukovara. Producent filma je Dražen Hrženjak iz Udruge veterana, vojnika i domoljuba Zagreb.

U središtu filma su Damir Ralić, Željko Baltić, Rankan Čučković i Željko Ilić – Šeki, hrvatski branitelji srpske nacionalnosti čiji su se ratni putevi razlikovali, ali ih povezuje odluka da 1991. stanu u obranu Hrvatske.

Film je sniman u Zagrebu, Šibeniku, Vukovaru i na Žirju, a uz njihove priče otvara i sudbine drugih poginulih, nestalih i preživjelih branitelja srpske nacionalnosti.

Scenaristica Tanja Belobrajdić, vukovarska braniteljica i autorica koja se godinama bavi pričama poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, temu je gradila upravo kroz ljudske sudbine.

– Inače, i kad pišem o ljudima koji su srpske nacionalnosti, a nosili su istu odoru kao i ja 1991., ne pišem o “manjini”. Pišem o svojim suborcima, braći po oružju, o ljudima čiji je ratni put bio opterećen jednom specifičnom, strašnom težinom koju malo tko može zamisliti.

Zamislite da se borite za svoj grad, a s druge strane nišana su vam rođaci ili dojučerašnji susjedi koji vas zovu izdajicama. I onda se okrenete oko sebe, pa i u svojoj postrojbi vidite nekoga tko vas sumnjičavo mjeri – ne iz mržnje, nego iz onog ljudskog, instinktivnog straha za vlastiti život i život suboraca, koji se, opravdano, uvukao u većinu nas.

To je jedna posve drugačija vrsta samoće u rovu. U ovom filmu nema uljepšavanja. Snimili smo ga jer smo htjeli pokazati lica hrvatskih branitelja koji su nosili dvostruki teret – rat protiv agresora i rat protiv sumnje.

Tražili smo odgovor na pitanje: što jednog čovjeka potakne stati u obranu svoje domovine u trenutku kada s druge strane nišana ima vlastiti narod? Kakvu bismo odluku, u sličnoj situaciji, sami donijeli?

Njihova žrtva je dvostruka – oni nisu samo branili Hrvatsku, oni su branili i svoje ljudsko dostojanstvo i pravo da sami odaberu stranu dobra, a za to su platili cijenu koju i danas malo tko može razumjeti – kaže Belobrajdić.

Jedna od najtežih priča vodi gledatelje upravo u Vukovar. Željku Iliću – Šekiju roditelje je ubila granata JNA, a nakon pada grada prošao je srpske logore. Danas o svojoj odluci kaže da je bila lako donesena, ali je okolini u kojoj je tada živio bila nejasna.

– Kad sam rekao da se vraćam u Vukovar, svi su rekli: ‘Jesi ti lud? Tamo se puca!’ – kaže.

Redatelju Goranu Maršaleku ovo nije prvi susret s ratnom dokumentaristikom. Nakon filma “Bura duše”, suradnju s Draženom Hrženjakom nastavio je dokumentarcem “1991. – Tko je tvoj bližnji?” o stranim dragovoljcima koji su branili Hrvatsku, filmom koji je nagrađivan na međunarodnim festivalima.

Upravo je potraga za manje poznatim ljudskim pričama iz Domovinskog rata tu suradnju dovela i do “Braće po oružju”. Maršalek kaže da protagonisti vlastitu odluku ne doživljavaju kao nešto posebno.

– Za njih nije riječ o velikoj gesti koju treba posebno objašnjavati, oni su jednostavno branili zemlju koju smatraju svojom. Tako je nastala priča o njihovim osobnim iskustvima, ranama, odnosima sa suborcima i životu nakon rata.

U pozadini ostaje pitanje koje nadilazi ratnu kronologiju: koliko čovjeka određuje njegovo podrijetlo, a koliko ono što učini kada mora birati? – kaže Maršalek.

Između dvije sumnje

Priče protagonista filma su različite, ali podjednako potresne. Jedan je teško ranjen u akciji, jednom su roditelji poginuli u Vukovaru, a on je, poslije pada grada, maltretiran u srpskom logoru.

Jedan boluje od teškog PTSP-a, a jedan je, kao oficir JNA, u tajnoj operaciji utjecao na obranu Šibenika. Autori filma ističu da nisu željeli dodatno dramatizirati temu i da im nije cilj bio senzacionalizam te zato u filmu najveći prostor imaju razgovori s protagonistima čija iskustva otvaraju pitanje identiteta, pripadnosti i odnosa prema sredini u kojoj su nakon rata nastavili živjeti.

Cijena njihova izbora nije bila mala i zbog toga su, kako film pokazuje, nerijetko stajali između dviju strana: za dio Srba bili su izdajnici, a u dijelu hrvatske sredine istodobno su nailazili na nepovjerenje.

Upravo zbog toga njihova su iskustva desetljećima ostajala manje vidljiv dio priče o Domovinskom ratu. Producent Dražen Hrženjak ističe da je i samo pronalaženje ljudi spremnih javno progovoriti bio jedan od najvećih izazova projekta.

– Neki potencijalni sugovornici od sudjelovanja su odustali upravo zbog straha od stigmatizacije. Cilj ovoga filma bio je, prije svega, iznošenje istine – kaže Hrženjak.

Autori naglašavaju da ne postoje potpuno pouzdani službeni podaci o ukupnom broju hrvatskih branitelja srpske nacionalnosti.

U ranijim medijskim objavama spominjale su se procjene veće od deset tisuća, a službene brojke variraju. Upravo zato film ne pokušava svoju priču dokazivati statistikom, nego imenima i konkretnim životima.

Možda najjednostavniji odgovor na pitanje o motivima daje Rankan Čučković, hrvatski ratni vojni invalid, teško ranjen u akciji Oluja.

– Ja sam ostao u Hrvatskoj i branim svoju Hrvatsku – govori Čučković u filmu. U toj rečenici gotovo da je sadržan cijeli film. Za njega je Hrvatska bila njegova domovina, i to mu je bilo dovoljno.

Film “Braća po oružju” premijerno je prikazan početkom 2026. u Zagrebu, a tijekom godine film je nastavio svoj put pred publikom i pokazao koliko zanimanje postoji za temu o kojoj se desetljećima govorilo znatno manje nego o mnogim drugim poglavljima Domovinskog rata.

Sada film dolazi pred osječku publiku, u sredinu koja rat ne poznaje samo iz arhivskih snimaka i donosi ono što je lako prepoznati – govor suboraca, šutnju nakon teške rečenice, uspomenu na čovjeka kojega više nema.

Nakon više od tri desetljeća neke priče više ne traže velike riječi, već samo da ih čujemo.

Realizacijska ekipa

Na filmu su radili: izvršni producenti Ante Damjanović, Radoslav Dumančić i Nataliia Magaš, producent Dražen Hrženjak te Goran Maršalek (režija, kamera i montaža), Tanja Belobrajdić (scenarij), Daniela Maršalek (tekst naratora), Jovan Sucura – Johnny (ton-majstor i rasvjeta), Haidy Kovačević (kamera), Tomislav Strahonja (pilot drona), Jan Maršalek (asistent rasvjete i pretraživač arhive), Josipa Begonja (šminka), Šimun Miloš (narator).

U filmu, uz protagoniste, govore: Tanja Belobrajdić (novinarka i književnica), Ivan Kozlica (povjesničar), Zoran Filipović – Zoro (novinar, fotograf i publicist), Gorana Tocilj Šimunković (psihijatrica), Miroslav Alić (zapovjednik Topničke bitnice na Žirju), Goran Grguričin (pomoćnik načelnika Odjela operativnih poslova Šibenik) te hrvatski branitelji Tomislav Josić, Ivica Pandža – Orkan, Domagoj Pavić, Andreas Lehpamer.