Photo: Goran Kovacic/PIXSELL
Ako objaviš fotografiju gole žene, moraš je prekriti crnom flekom ili nečim drugim. Muška bradavica može, ženska - ne može. Imaju neke algoritme koji to prepoznaju ili te netko prijavi pa onda reagiraju i zablokiraju. A ženska bradavica sasvim je sigurno vrlo složeno čudo prirode, njome se hrane djeca
povezane vijesti
- Vlaho Bukovac između svjetla i sjene: ključ za čitanje praškog razdoblja u Klovićevim dvorima
- Izložba “Hotel Ambasador – 60 godina ikone modernizma” otvorena u Hrvatskom muzeju turizma
- Izložba kolektiva Disnovation.org u Galeriji Filodrammatica: zabrinutost, ekonelagoda i(li) anksioznost antropocena
Rino Gropuzzo ove godine obilježava pola stoljeća bavljenja fotografijom, a povod za naš razgovor njegova je nedavna izložba »Golo tijelo« u zagrebačkom Oktogonu Nacionalnog muzeja suvremene umjetnost. Kustos izložbe Branko Franceschi opisao ju je kao izložbu o slobodi, a riječki fotograf u tom se postavu predstavio i novim ciklusom aktova transrodne osobe. Tijekom duge karijere Gropuzzo je surađivao s brojnim domaćim i inozemnim časopisima, među kojima su Start, Playboy, Penthouse, Elle i Cosmopolitan, a fotografirao je i neka od poznatih imena svjetske filmske scene, poput Charlize Theron, Brooke Shields, Valerie Golino, Claudije Cardinale i mnogih drugih.
Izložba »Golo« tijelo okupila je trojicu fotografa različitih senzibiliteta i pristupa ljudskom tijelu. Kako je došlo do ovakvog sudjelovanja?
– Branko Franceschi osmislio je izložbu i pozvao me. Ideja je bila okupiti trojicu autora iz različitih sredina, Almin Zrno je iz Sarajeva, Boris Štajduhar iz Zagreba, a ja sam iz Rijeke. Očito sam mu bio zanimljiv zbog načina na koji radim. Zapravo, riječ je o trima samostalnim izložbama unutar istog prostora. Svatko od nas dobio je po tri prostorije, a odabir fotografija napravio je Branko Franceschi. Postav je jako dobro osmišljen jer funkcionira kao svojevrsni dijalog triju različitih autora i triju različitih pristupa fotografiji.
BAROK I INSPIRACIJA
Kako ste se vi osobno snašli u tom dijalogu s još dvojicom fotografa, Borisom Štajduharom i Alminom Zrnom?
– Super, jer smo nas trojica potpuno različiti. Zrno ima skulpturalni pristup, tijelo tretira gotovo kao skulpturu, igra se svjetlom i sjenama. Uglavnom su to tijela bez glava, čista plastika i to izgleda vrlo impresivno. Štajduhar je puno radio za različite časopise pa kod njega ima dosta fotografija koje pripadaju svijetu glamura. Izložio je i nove radove s muškarcima u specifičnim ambijentima. Ja sam izložio tri različita ciklusa.
Možete li ih ukratko predstaviti?
– U jednoj prostoriji nalaze se fotografije transrodne osobe, u drugoj su različiti radovi nastali posljednjih nekoliko godina, uz nekoliko starijih, a treća je posvećena ciklusu iz riječke Palače šećerane, odnosno Zuccheriere, snimljenom prije njezine obnove. Ondje sam se bavio temom baroka. Koliko znam, riječ je o najvećoj baroknoj palači na istočnoj obali Jadrana, a taj me prostor jako inspirirao.
U tom ciklusu uz ambijent posebno su bili zanimljivi i rekviziti, čini se da ste o svemu promišljali?
– Da, krinolina je češće bila na stolici nego na osobi. Model je imao i posebnu vlasulju, bio je dobro napudran u bijelo i cijela je figura djelovala gotovo bestjelesno, a istodobno tjelesno. Na svoj način bila je vrlo senzualna, upravo u toj čistoći i bjelini.

Barok obično povezujemo s raskošnim, putenim tijelima. Zašto niste odabrali neku od onih Rubensovih, punijih figura?
– Pa barok nije samo to, iako svi odmah pomisle na Rubensa. Nisu sve žene na tim slikama bile punašne. Ima ondje i jako lijepih, nježnih i vitkih djevojaka.
GOLO TIJELO
Publika vas uglavnom prepoznaje po crno-bijeloj fotografiji, no u ciklusu iz Zuccheriere ostavili ste i boju. Je li to iznimka?
– I ranije sam jako puno radio u boji. Moje prve izložbe bile su fotografije u boji jer su svi fotoklubovi tada radili crno-bijelo, a mi smo uvijek bili nekako kontra. Zato smo radili u boji. Boja je, dakle, bila prisutna cijeli moj život. Međutim, kada danas radim izložbe, često biram crno-bijelu fotografiju. Boja je još jedan element koji može olakšati priču, ali je ponekad i prikriti. Dogodi se da jaka boja privuče pozornost i prikrije neki nedostatak. Crno-bijela fotografija možda je čišća, ali to je zapravo drugi jezik. Na neki je način jednostavnije, a istodobno i teže napraviti dobru crno-bijelu fotografiju.
Naslov izložbe otvara i šire pitanje našeg odnosa prema ljudskom tijelu. Je li se suvremeno društvo odviše udaljilo od prirodnog doživljaja tijela?
– Golo tijelo je golo tijelo. Ponekad te može pobuditi, a i ne mora, ali svi se rađamo goli. Meni je to oduvijek bilo normalno. Tek je posljednjih godina od toga nastao nekakav »wow«. Sjećam se sedamdesetih, bili smo na nekim otocima, svi smo se kupali goli. Nitko te ništa nije pitao. Uživali smo u slobodi i nije bilo nikakvih problema. Ni djevojke koje sam fotografirao nisu imale problema s tim. Danas smo, eto, postali veliki puritanci. Nevjerojatno mi je da na Facebooku ne smiješ pokazati žensku bradavicu. Ako objaviš fotografiju gole žene, moraš je prekriti crnom flekom ili nečim drugim. Muška bradavica može, ženska ne može. Imaju neke algoritme koji to prepoznaju ili te netko prijavi pa onda reagiraju i zablokiraju. A ženska bradavica sasvim je sigurno vrlo složeno čudo prirode, njome se hrane djeca.
Čini se da je moderni algoritmi prepoznaju isključivo kao erotski simbol?
– To je već druga priča, erotizam je nešto drugo. Ali ženska bradavica lijepa je stvar i nije sama po sebi vulgarna. Zašto bi bila vulgarna? Čovjek može uživati u svakom dijelu tijela, a ne samo bradavici.
SENZUALNI DODIR
Što je za vas erotično? Kada se pred vama nađu žena, fotoaparat, objektiv, što se mora dogoditi da biste prepoznali taj trenutak?
– Ne znam postoji li uopće konkretan odgovor na to pitanje. Ne znam kada, kako ni zašto, pa ni je li nešto uopće erotično. Kada snimam, koncentriran sam na snimanje.
Ali, ipak, morate prepoznati erotiku, ponekad možda i potaknuti je?
– Naravno, treba je prepoznati, a ponekad i pobuditi. Ako žena već sama po sebi nije toliko uživljena ili samouvjerena, a želi se pokazati erotičnom, onda to treba potaknuti. Ponekad njezina ideja erotičnosti može biti pretjerana. Moja percepcija i njezina ne moraju biti iste. Njezina ideja meni može djelovati ponekad vulgarno ili nezanimljivo. Erotičnost je više u izrazu i očima nego u samom tijelu. Tijelo može biti erotično, naravno, lijepo tijelo uvijek je na neki način erotično. Ali erotika ne proizlazi samo iz ljepote tijela, nego iz cijele priče, iz duha koji je u njemu. Iz energije. Ponekad su mi neke žene biti silno erotične iako su bile potpuno odjevene, dok su mi neke potpuno nage bile sasvim nerotične. Zato mi je možda od erotike bolja riječ senzualnost. Erotika je ipak povezana sa seksualnim odnosom, a senzualnost je nešto drugo. To je neka finoća, osjećajnost koja ne mora biti usmjerena ni prema kome. Netko jednostavno ima taj senzualni dodir.
Spomenuli ste i kako je vaš prijatelj navodno znao prepoznati s kojom ste od fotografiranih žena bili intimniji, je li intimnost mijenjala vaš fotografski objektiv prema modelu?
– Da, tvrdio je da se na fotografiji vidi kada sam s nekom osobom imao drukčiji odnos. Prema njegovom zapažanju na drugim fotografijama žene su bile drugačije prikazane, navodno s manje emocije. Nisam se potpuno slagao s njim, ali možda je djelomično bilo istine u tome. On je to tako vidio, ja sam gledao drukčije. Kada fotografiram, promatram cjelinu, fotografiju kao sliku, i pokušavam dobiti energiju osobe koju snimam. Moram izvući njezinu senzualnost.
Koliko je za takav potpuni rezultat važno povjerenje modela?
– Sve je uvijek stvar povjerenja. Kada čovjek klikne s modelom, onda to ide. Ako stvari ne idu, ne idu. Netko može biti najljepši na svijetu, a fotografije mogu ispasti beskarakterne. S druge strane, osoba koja na prvi pogled možda nije toliko lijepa, kada stane pred kameru, može doživjeti nevjerojatnu transformaciju. Odjednom nešto zasja, nešto izađe iz nje i to se vidi na fotografiji. Imao sam pred fotoaparatom jako lijepih žena koje su bile prazne ili nezainteresirane. Imaju lijepe crte lica, lijepo tijelo, ali to nije dovoljno. Ne uspije se uvijek iz svakog modela izvući ono nešto.
TETOVAŽE I AMBIJENTI
Prije snimanja ipak imate neku vrstu scenarija u glavi?
– Naravno. Zamišljam prostor, kako bi model mogao izgledati, kako bih je našminkao i što bih želio postići. Često koristim i neobičan make-up, ali to nije klasična šminka. Više su to maske, crteži po licu, boje i slične stvari.
Ne pripada, dakle, svaka žena svakom prostoru ni svakoj fotografskoj zamisli?
– Naravno da ne. Svaka ima drukčiji senzibilitet. To je često povezano s mojom vizijom i načinom na koji vodim cijelu priču. Neke su žene više za nježne stvari, a neke su čvršće, agresivnije, vole malo otkačene ambijente. Često fotografiram u starim, ruiniranim prostorima koji se raspadaju. Na neki način suprotstavljam tijelo, koje je lijepo, puteno i mekano, tim ružnim ambijentima. Studio je opet priča za sebe. Ondje treba znati izvući dušu iz tijela.
Tetovaže su vam čini se bile zanimljivije…
– Da, to je drugi senzibilitet. Body painting je prolazan, odeš pod tuš i više ga nema. Tetovaža je već ozbiljnija stvar. Nedavno sam fotografirao balerinu koju sam prije tridesetak godina snimao za Playboy, najprije za naš, a potom i srpski Playboy. Ona je Beograđanka, a dobar dio života provela je u Los Angelesu i sada mi se ponovno javila i poželjela snimanje. Ima više od pedeset godina, dvoje odrasle djece, još uvijek izgleda sjajno, ali je sada cijela istetovirana. Bilo je to jako zanimljivo snimanje. Tetovaže, piercing na neobičnim mjestima, sve to može biti atraktivno za fotografiranje.
ZRELOST
U vašem opusu nalaze se i fotografije zrelijih žena, s kojima ste izdali i kalendar 50+. Što vas privlači u fotografiranju žena koje više nisu u mladenačkoj dobi?
– Koje su to stare? Sve su za mene djevojčice!
Mislila sam na žene iz vašeg ciklusa s modelima pedeset plus…
– Pa sve su one skoro dvadeset godina mlađe od mene. Nažalost, s godinama to tako ispada. Šalim se. Nisu toliko mlađe, odnosno ja nisam toliko stariji. Te žene su samosvjesnije, znaju što hoće i što neće. Imaju ljepotu zrelosti, realizirane su. Neke su željele to iskustvo iz znatiželje, neke jer su si tek sada lijepe na pravi način. Neke su mi rekle da kao mlade to ne bi nikad učinile, a sad se baš žele fotografirati jer su si lijepe. Naravno, na tim fotografijama photoshop ne dolazi u obzir, to ne bi imalo smisla.
Vaši prvi aktovi nastajali su još sedamdesetih godina, a kasnije ste fotografirali i za časopise poput Starta i Playboya. No, sjećate li se svojega prvog akta?
– O, da, kako ne! Samo nisam siguran koji je točno bio prvi. Sjećam se fotografija, ali ne znam što je bilo prije, a što poslije. Znam da sam među prvima, ako ne i prvi, snimio akt svoje sestrične. To je bilo negdje sedamdesetih.
Koliko ste tada imali godina?
– Dvadeset pet ili dvadeset šest. Relativno kasno sam se počeo fotografijom. Poslije sam snimao i s jednim modelom, s kojom sam napravio dosta fotografija, a bilo je i raznih prijateljica koje su željele sa mnom raditi aktove jer nisu mislile da sam ljigav.
DOBRA ZEZANCIJA
Kako doživljavate situaciju kada vam žena sama pristupi i kaže da se želi fotografirati obnažena?
– To mi je super. Kao prvo, znači da cijeni ono što radim. Drugo, ima povjerenja u mene, vjeruje da neću napraviti neku glupost ni s fotografijama poslije. A jasno je i da će dobro izgledati. Mnogim ženama to je svojevrstan izazov: žele vidjeti mogu li to, kako će reagirati pred fotoaparatom i kako će izgledati na fotografijama. Sasvim mi je razumljivo i kada neka žena to ne želi. Ali kada dođe i sama kaže da bi se fotografirala, to mi je lijepo.
Javljaju li vam se žene često?
– Da, u posljednje vrijeme to mi se počelo događati. Tako je bilo i s transrodnom ženom koju sam fotografirao. Ona me nazvala i pitala bih li imao problema snimiti njezine aktove. Rekla mi je da je transrodna, a ja s tim nisam imao nikakav problem. To mi je, prije svega, bio izazov jer takvo nešto dotad nisam radio. Trebalo je napraviti fotografije koje će biti ukusne, jer je to dosta osjetljivo područje. Čovjek hoda po oštrici. Trebalo je postići da ona izgleda lijepo, a da se istodobno na nekim fotografijama ipak nazire njezina posebnost. Ne treba to previše isticati, ali ne treba ni skrivati. Javljaju mi se i zrelije žene koje se žele fotografirati. Ako mi se osoba svidi, popijemo kavu, ponekad i koju rakiju prije snimanja… Šalim se. Najbolje je to što ta snimanja kod mene nikad nisu opterećena nekakvim seksualnim ili erotskim nabojem. Sve okrenem na dobru zezanciju. Uvijek se dobro zabavljamo i onda se žene opuste. Uopće više ne razmišljaju o tome da su gole, nego se jednostavno zezamo. Važno mi je da sudjeluju u cijelom procesu, da nisu samo objekti koje ja fotografiram. Volim kada razgovaramo, kada one mene nešto pitaju, a i ja njih. Tako nastaje neka zajednička priča.
Infobox (Citat):
»Erotika ne proizlazi samo iz ljepote tijela, nego iz cijele priče, iz duha koji je u njemu. Iz energije. Ponekad su mi neke žene biti silno erotične iako su bile potpuno odjevene, dok su mi neke potpuno nage bile sasvim nerotične. Zato mi je možda od erotike bolja riječ senzualnost
Infobox (Citat):
“Ona me nazvala i pitala bih li imao problema snimiti njezine aktove. Rekla mi je da je transrodna, a ja s tim nisam imao nikakav problem. To mi je, prije svega, bio izazov jer takvo nešto dotad nisam radio
Infobox (Okvir):
CRNO-BIJELA MONOGRAFIJA ŽENA
Pripremate i monografiju koja će obuhvatiti gotovo pola stoljeća vašeg fotografskog rada.
– Skoro pedeset godina, da. Napisao sam okruglo 50, iako ih možda ima 48, ali nećemo sitničariti oko prve fotografije koja će se naći u knjizi. To je zapravo presjek kroz sve te godine, ali samo jednog dijela moje aktivnosti. Bit će to knjiga crno-bijelih fotografija žena. Neće u njoj biti stotinu drugih stvari koje sam radio – pejzaža, komercijalnih poslova i svega ostalog. Ovo su isključivo crno-bijele fotografije žena, uglavnom rađene s namjerom da budu izlagane. Knjiga će sadržavati između 180 i 200 fotografija nastalih kroz gotovo pola stoljeća, od prvih analognih, snimljenih na filmu, do ovih posljednjih, digitalnih. Tehnologija je otišla naprijed i danas je sve puno jednostavnije i jeftinije. Više ne moram čučati u mraku tamne komore i povećavati fotografije u oštrim mirisima raznih fiksira. Sada sjedim za kompjuterom i sve radim puno lakše. Ako nešto zeznem, vratim korak natrag i krenem ponovno. Ne bacam hrpe skupog fotografskog papira.