Ideju za CD »Swingin’ Back« dobio sam kad sam zadobio ozljede glave zbog kojih mi se zdravlje pogoršalo na gotovo šest mjeseci – rekao je ugledni američki jazz basist i skladatelj Darryl Hall u razgovoru koji smo vodili za Novi list u povodu objavljivanja spomenutog CD-a.

»Nisam bio u stanju svirati, izgubio sam više od pola sposobnosti za govor, hodanje, pisanje i korištenje ruku. Očajan zbog svog stanja obećao sam sebi samom da ću, ako ozdravim i povratim sposobnost sviranja na visokoj razini, ponovo snimati kao vođa sastava. Prije bolesti osjećao sam da je moja glazba bila na vrlo visokoj razini kreativnosti i izražavanja, no kao član tuđih sastava bio sam tek u mogućnosti podržavati glazbenu viziju vođe benda. Shvatio sam da sam predugo bio sporedni čovjek koji podržava tuđe projekte.«

Duboki glazbeni izraz

Zato je, kad se oporavio, snimio album znakovita naslova. Na engleskom jeziku swingin’ back je pojam za uzvraćanje borbe, obrana ili oporavak i vraćanje u prethodno stanje. To je također pojam kojim se naglašava element swinga u jazzu.

»Previše glazbe danas želi koristiti naziv jazz mada ne sadrži njegove glavne karakteristike«, rekao je. »Vrlo je nejasno sve što se odnosi na velik dio jazza i njegovu infrastrukturu. Većina ljudi koji organiziraju jazz festivale nemaju veze s tom umjetničkom formom i njezinom bogatom poviješću. To su uglavnom čarobnjaci za marketing i organiziranje. Ta je energija važna i korisna, bitna je za proizvod koji predstavljate. Ipak, to bi se moglo bolje koristiti za veću vidljivost jazza u javnosti. Jazz ne bi trebao oponašati ​​pop glazbu kako bi bio uspješan.

Glazbenici mogu pomoći osmišljavanjem svojih koncerata: duljinom izvedbi, sviranjem balada, većim uključivanjem članova sastava a ne samo vođe, iako ne moraju svi svirati solo u svakoj izvedbi. Na albumu »Swingin’ Back« sviram swing, ali isto tako korištenje raznih obrazaca metra i groovea, sve u duhu »pravog« jazza. Naime, bit jazza za mene je osjećaj i sloboda, a oni se mogu kretati od srca do intelekta. Jazz je glazbeni izričaj s bluesom, swingom i improvizacijom kao važnim sastojcima. Utemeljili su ga Afroamerikanci koji su svojim najinovativnijim otkrićima postavili temelje te glazbe.

U svom najjednostavnijem stilu, produžetak je to folklorne tradicije glazbe. U svom najrazvijenijem stilu to je produžetak europske klasične glazbe u melodiji, haromonijama i bojama, u formi, ali s dodanim sastojcima. Primjerice, košarka zrcali jazz, kao i ples! Zaustavljanja i pokretanja, tokovi, potezi, improvizacija, kutovi i oblici – sve je to vrlo slično. 
Jazz mi je pomogao da naučim više o sebi, životu, svojoj crnačkoj, američkoj kulturi i društvenoj povijesti.

Kroz svoje dokumentarce o američkoj povijesti filmaš Ken Burns dotaknuo se povijesti Afroamerikanaca, od građanskog rata i ropstva preko industrijskog doba do Drugog svjetskog rata i Vijetnamskog rata, te građanskih prava. Jazz igra važnu ulogu u svim tim razdobljima. Volim to što je jazz ljudima, u krajevima poput Europe, dao novi način da se nose sa svojim iskrenim osjećajima prema životu, boli, bluesu, seksu, sreći. Sve je to obuhvaćeno kroz duboki glazbeni izraz zvan jazz.
»

Nema drame

Svestranost, duhovnost, otvorenost i profesionalizam učinili su Halla, koji je prozvan The Swing Gentleman, cijenjenim glazbenikom. U glazbu se zaljubio zahvaljujući ocu koji je kod kuće puštao ploče svih vrsta glazbe: Johna Coltranea, Marvina Gayea, Johnnyja Casha, Errola Garnera, Sammyja Davisa Jr., Arethe Franklin…

»Volio sam glazbu i osjećao društvenu povezanost s njom. Volio sam soul, ali osjećao sam da je jazz na neki način dublji«, rekao je. Hall je rano u životu naučio cijeniti razne vrste glazbe, no najbliža mu je ona afroameričkih korijena: jazz, gospel, soul i latino. Također, veliku ljubav iskazuje za brazilsku glazbu. Tijekom karijere – dvanaest je godina živio u New Yorku, a od 2004. živi u Francuskoj – svirao je s nekima od najvećih svjetskih džezista kao što su Hank Jones, Geri Allen, Stefon Harris, Regina Carter, Robert Glasper, Archie Shepp, George Cables, Dianne Reeves, Joe Locke i mnogi drugi. Surađujući s njima produbljivao je svoju zaluđenost jazzom.

»Strast prema jazzu osjetio sam kad sam čuo zadivljujuće kolorite i mogućnosti zvuka i mašte umjetnika poput Charlieja Parkera, Dizzyja Gillespieja, Johna Coltranea, Charlesa Mingusa, Freddieja Hubbarda, Jacoa Pastoriusa, Stanleyja Clarkea, Herbieja Hancocka«, rekao je.

»Za mene su najvažniji tajming, osjećaj, puls, zvuk i groove«, rekao je. »Zato želim da zvuk mojeg basa bude bogat i širok u dubini, s režećim tonom na vrhu, ali ne s previše tonova.« CD je snimio s braćom Brown: klaviristom Keithom i bubnjarem Kennetthom, s kojima, u raznim situacijama, svira već nekoliko godina.

U nekim izvedbama pridružuje im se talijanska pjevačica Chiara Pancaldi. »Razvili smo dobru vibru i razumijevanje, toliko dobro da možemo glazbeno izazivati jedni druge«, rekao je. »Nema drame, samo glazba!«

Jazz je »crna kutija«

Uz vlastite, na CD je uvrstio skladbe autora koji dolaze iz stilski različitih žanrova, primjerice »Inner Urge« Joea Hendersona, »Woody’n You« Dizzyja Gillespieja, »Libera Me« Gabriela Faurea, »Curacao Vagabundo« Caetana Velosa, »Pink Panther« Henryja Mancinija, traditional »Lift Every Voice« i druge.

»Želio sam da ovaj projekt bude ponovo predstavljanje mog talenta«, ističe. »Stoga sam želio da glazba bude dostupna, bliska i kreativna. Eksperimentirao sam s nekim standardima koji su dugo bili prisutni u mom životu, a u kojima je melodija dobro sjela uz kontrabas. Nisam htio da projekt zvuči previše akademski i pretjerano intelektualno, jer smatram da danas tako zvuči puno toga u »jazzu«. Želio sam da ima prirodan osjećaj, da zvuči spontano, a ne proračunato. Želim predstavljati glazbu koja je iskrena i stvarna, koja dolazi iz moje duše, a potom pokušavati to prenijeti u srca i umove slušatelja.
 Želim slušati i povezivati osjećaje sreće ili melankolije, razmišljati, reflektirati, slaviti, tugovati. Važna je iskrenost, originalnost, ne zvučati klišeizirano, prizvati dramu u zvuku.

Prema glazbi se odnosim kao prema hrani. Ona je bijeg od rigidnosti života. To je na neki način poput sladoleda ili dobrog vina za večeru. Možda se ne čini vitalnim, ali sigurno bi nam nedostajala kad je ne bi bilo. To je jezik zvuka koji, ne nužno riječima, prenosi kulturu i povijest. Osobito jazz glazba unosi zvučnu fantaziju i senzaciju u naš unutarnji duh. Ona zrcali naše osjećaje sa stvarnošću. Važno je da svi »jazz« umjetnici poznaju povijest jazza i mnoge nevjerojatne talenate koji su ga stvarali i spajaju ih s društvenim svijetom u kojem danas živimo kako bismo osnažili novu glazbu i zvukove. Mi smo samo lađe koje prenose zamisli velikana koje smo slušali. U glazbi je danas vrlo malo pokretača jer smo već toliko naučili – možda i previše – od izvornih inovatora. Jazz je »crna kutija«, ali prekomjernim analiziranjem i intelektualizacijom oduzima se čarolija glazbe, njezina spontanost.«

Poštovanje prema glazbi

Uz odabir spomenutih standarda, Hall je za ovaj album napisao pet skladbi. »To su neke od onih skladbi koje sam počeo uvježbavati dok sam se oporavljao od bolesti. Kombinacija stilova trebala je prikazati moj bas kako svira ispred benda, ali i u suradnji s bendom. Uživam u svim vrstama jazza, tradicionalnom swingu, suvremenom spoju metra. Također, želio sam pokazati svoje široko poštovanje prema glazbi. Kao što kaže Ron Carter, on ne nosi iste kravate svake večeri. Sa svakim pokušava svirati drukčije. Uživam u izazovima i raznolikosti glazbe. Ponekad je umna, misaona, a ponekad sirova i nesputana.

Mojih pet melodija na ovom CD-u odražavaju promjenu mog stila, kao i način na koji sam predvidio da će trio zvučati svirajući ih. Keith i Kenneth imaju vrlo široku glazbenu kulturu, prema kojoj i ja imam sličan odnos. U skladanju me vodi prirodan osjećaj i nadahnuće, one ponekad dolaze kroz prakticiranje, ili melodija jednostavno dođe u glavu i srce. Na to utječu naš svakodnevni život, veze, vijesti, vrijeme… Kao skladatelj uživam u prirodnom tijeku sjajnih ideja kroz melodije, harmonije i ritmove. Ponekad melodija može imati nešto od navedenog, ali ne i sve, i ipak se zaglavi. Ponekad čujem da dobra ideja, nakon što prevlada u mojim mislima, jednostavno ispari.«